Do isteka 17. minute utakmice Arsenala i Chelseaja Fikayo Tomori je napravio tri prekršaja i dvaput je bio predriblan, a njegov Chelsea je bio u rezultatskom zaostatku jer je upravo on izgubio zračni duel iz kojeg je Calum Chambers asistirao za gol.
Da je nekim slučajem na Tomorijevom mjestu bio David Luiz ili neki od stopera sa sličnom reputacijom, tribine bi vjerojatno odjekivale od zvižduka. Tomori je bio pošteđen takvog tretmana. Iako ga je Frank Lampard u drugom poluvremenu povukao iz igre, stabilizirao se i odigrao je relativno pristojan ostatak utakmice. Percepcija navijača je toliko drugačija jer je Tomori — za razliku od Luiza, koji je sve svoje kredite odavno ispucao i koji je potrošio svu toleranciju na pogreške — novo lice. Nije Tomori nužno u ovom trenutku kvalitetniji igrač od Luiza, barem ne dok mu se događaju ovakve sekvence koje je imao u prvih 20-ak minuta, ali sa sobom donosi reputaciju nade.
A nogomet je sposoban zaluditi ljude baš zato što sa sobom donosi element nade.
Kad sam razmišljao što mi je obilježilo nogometnu 2019., došao sam do zaključka da, ako sam prije godinu dana proglasio Virgilovu godinu zbog načina na koji je Virgil van Dijk redefinirao važnost pozicije time što je pokazao da stoper može biti ključ za napadački pristup ostatka momčadi, onda ova godina mora biti godina nade. Jednostavno, kad pogledamo godinu koju prolazi, za mene ju je obilježio Ajax i ona nada koju je donio.
Ajax je pokazao kako se može napraviti rezultat čak i izvan novčanih okvira i da se možete ponovno pronaći i nakon što se izgubite
U zadnjih desetak godina, nogomet je pomeo konkurenciju u globalnim okvirima. Danas se stvari događaju na internetu, a kad zbrojite Facebook, Instagram i Twitter među 10 najpraćenijih sportskih klubova na svijetu su svi europski nogometni klubovi. Tek 11. na toj listi su Los Angeles Lakers i nijedan drugi sport ne može pratiti takvu ekspanziju. Logično, s popularnošću dolazi novac. U Deloitteovim izvještajima iz 2010. Real Madrid je kao najbogatiji klub zarađivao 445 milijuna dolara po sezoni. Prošle godine, Real Madrid je gotovo udvostručio taj iznos na 833 milijuna, a njegovu brojku iz 2010. je preskočilo još 10 klubova, uključujući i šest iz Premier lige koji zarađuju ogroman novac od TV prava. Sve to je neusporedivo s 1999. kad je Manchester United postao prvi klub koji je probio granicu od 100 milijuna eura godišnjeg prohoda.
Jednako logično, kad u 20 godina najbogatiji klubovi povećaju svoje prihode za sedam-osam puta, onda to dolazi s posljedicama.
Pravi način igranja nogometa
Prije 20 godina, u sezoni 1998./99. kad je prvi put probio granicu od 100 milijuna eura godišnjih prihoda, United je osvojio Premier ligu sa 79 bodova. Barcelona je uzela La Ligu sa 79, Bayern Bundesligu sa 78, AC Milan Serie A sa 70, a u Francuskoj je prvak bio Bordeaux sa 72 osvojena boda. Za usporedbu, prošle sezone je Manchester City imao 98 bodova, Barcelona 87, Bayern 78, Juventus 90, a PSG 91 bod.
Dijelom zbog Bosmanova pravila, a dijelom zbog dodatne zarade, bogati su postali moćniji nego ikad prije. Lakše dovode vrhunske talente, akumuliraju igračku, trenersku i organizacijsku kvalitetu, a kao izravnu posljedicu toga imamo činjenicu da ondje gdje su se prvenstva prije 20 godina osvajala sa 70-ak bodova, danas se prvak postaje s 90-ak. Mali klubovi se naprosto ne mogu nositi s onima najbogatijima koji su moćniji i kvalitetniji nego što su bili ikad prije.
U takvom okruženju se kao simbol nade pojavio Ajax.
Jasno je kako je u nizozemskim okvirima Ajax gigant s bogatim proračunom. Međutim, kad usporedimo Ajax s Real Madridom koji je izbacio u osmini finala i Juventusom u četvrtfinalu, onda Ajax nije imao što tražiti u takvom društvu. Dapače, čak i Benfica, koju je Ajax izbacio u grupnoj fazi, ima 150 milijuna eura godišnjih prihoda i po Deloitteovim izvještajima zatvara popis 30 najbogatijih klubova na svijetu.
Ajax ne ulazi u to društvo. Kvragu, u trenutku kad je izbacivao Real Madrid i Juventus, Ajax četiri godine zaredom nije bio prvak ni u Nizozemskoj. Međutim, Ajax je pokazao dvije jako bitne stvari. Pokazao je kako se može napraviti rezultat čak i izvan novčanih okvira i pokazao je da se možete ponovno pronaći i nakon što se izgubite, samo morate imati dovoljno strpljenja kako bi dugogodišnji rad došao do izražaja.
Upravo je tu težina njegova uspjeha. Ne postoji način igranja nogometa koji garantira uspjeh. Da postoji, svi bi igrali tako i nogomet bi postao jako dosadan sport. Nogomet je i postao popularan jer je zagonetka koju može riješiti puno odgovora, a oni u isto vrijeme mogu biti i točni i pogrešni, ovisno o kontekstu u kojem ih gledamo.
Međutim, Ajax je učinio smiješnim argumente kako “ne postoji pravi način igranja nogometa”. Itekako postoji i svodi se na Ajaxov način — napadački nogomet koji se bazira na tome da je osnova momčadi stvorena u samom klubu, nije kupljena kao gotov proizvod. Većina igrača je bila u klubu već godinama, razvili su karakter koji je potreban i odgojili su se unutar nogometne paradigme kojom su razbili puno skuplje momčadi. Od prvog dana oni igraju nogomet i nije ih previše briga tko je s druge strane, Real, Juventus ili netko treći, oni će odraditi svoj posao.
Nova lica
Baš zato Ajax ove godine nije prošao niti skupinu Lige prvaka. Bio je relativno blizu, ali činjenica da je izgubio niz važnih igrača koje su pokupovali bogatiji od njega je učinio svoje. I u tome i je nekako poanta svega, zato su Ajax i Fikayo Tomori toliko slični.
Kad donosiš nadu, poanta nije u tome da imaš stabilnu kvalitetu. To je Van Dijk, to je instantni faktor koji mijenja stvari i o njemu se ne priča kao o nadi, nego kao o činjenici koja djeluje sada i odmah. Oni s druge strane imaju oscilacije, ispadaju iz grupne faze i igraju groznih 20-ak minuta. Ali imaju ono nešto jer nada znači vjeru, znači dozu neizvjesnosti i iščekivanja, znači razinu nečega pritajenog čemu se veselimo.
Mnogi klubovi traže nova lica, izjednačavajući to s nadom. Uostalom, to su napravili i Arsenal s Mikelom Artetom i Chelsea s Lampardom. Možda oni i budu nada, ali neki klubovi mijenjaju toliko često i toliko nerezonski da su potrošili čak i ovaj dio s novim licima. Ajax je pokazao da je tu ključan detalj uspjeha vjerovati dugoročnom planu i imati strpljenja kako bi sistemski rad došao do izražaja. U nogometu se uvijek možete ponovo pronaći nakon što se izgubite, ako točno znate kuda idete i ako imate dovoljno strpljenja pričekati rezultate vlastitog sistema, usprkos manjku novca i činjenici da su bogati moćniji nego ikad prije.
Zbog toga je Ajax priča godine, a 2019. je godina nade. Barem ako znate što radite.
