Prije nekih pet godina dobio sam zadatak obraditi jednog igrača. U internom sustavu analitičke kuće je ispod njegova statističkog profila plavim slovima, među ostlim napomenama, bio ispisan broj 530. U suštini, unutar sustava je postojao način brzog kodiranja koji je omogućavao da u bazu podataka upišete dojam o igraču koji ste stekli radeći nešto usput, ne detaljnu analizu samog nogometaša. Kod 530 je označavao da je igrač statistički iznadprosječan u svojoj ligi, ali da s podacima treba biti oprezan jer radi s jako dobrim trenerom čiji taktički okvir čini da izgleda bolji nego što to stvarno jest.
Ime igrača nije pretjerano bitno, ali trener je bio Simon Rožman.
Rožman je već u Domžalama pokazao kako je opaska da bila točna. Već je u prvoj sezoni u europskim kvalifikacijama izbacio Floru i Valur Reykjavík, zatim je riješio njemački SC Freiburg, a u playoffu je ispao od Marseillea, momčadi koja je te sezone otišla do finala Europske lige, i to nakon što je remizirao u prvoj utakmici kod kuće.
U Domžalama je odradio 16 utakmica u europskim kvalifikacijama i upisao je samo tri poraza, a čak i kada je ispadao, kao što je to bilo protiv ruske Ufe ili švedskog Malmöa, iza sebe je ostavljao dobar dojam protiv značajno skupljih i boljih momčadi. Zapravo, Rožman je uvijek igrao dobar i atraktivan nogomet u kojem je razvijao mlade igrače, dajući im slobodu da pokažu svoje kvalitete unutar sustava koji je kreirao da im pomogne u segmentima koji im ne idu. Sve ono što je spadalo pod kod 530.
Nakon godinu dana u Rijeci Rožman polako počinje graditi status nekoga kome se vjeruje. U svom anti-kekovskom stilu mora početi graditi nešto kekovsko
Baš zato je Rožman u Rijeku došao kao anti-Kek, stilom sasvim drugačiji trener od Matjaža Keka. Iza sebe nije imao igračku karijeru niti je imao iskustvo u inozemstvu, a snagu nije izvlačio iz discipline i iskusnih igrača nego iz kreativnosti, svog osjećaja za igru i razvoj mladih igrača. I nije stvar u rezultatima ili u trenerskoj veličini — ne može ni biti u tome, jer Kek je nenadmašan dio Rijekine povijesti — već u pristupu nogometu kakav je bio potreban klubu koji se našao u drugačijoj financijskoj i organizacijskog situaciji nego dok je na klupi bio Kek.
Koliko je odgovor na tu situaciju bio drugačiji najbolje govori to što je Rožman, nakon što je odradio zimske pripreme, izjavio kako mu je jedina želja vidjeti poletnu ekipu s osmijehom na licu.
Pavičić i Lepinjica kao primjer
To je njegov trenerski credo i njega se držao, iako u jesenskoj polusezoni u Rijeci zaista nije bilo previše razloga za osmijeh. Prvo je otišao Igor Bišćan, zapevši u sukobu s navijačima koji je došao do točke pucanja, u medijima su se potencirale babe i konji, a uprava se igrala gluhih telefona s igračima i potjerala je pola obrane bez da je pripremila adekvatne zamjene. Ni Rožmanov start prošle jeseni nije bio uvjerljiv. U prvih pet utakmica u HNL-u upisao je samo četiri boda, nižući tri poraza u kojima je primio 10 komada i ostavljajući dojam momčadi koja se raspada svaki put kada suparnik prijeđe centar. Uostalom, Dinamo je na Rujevici utrpao četiri gola za 26 minuta, a onda je Nenad Bjelica skinuo nogu s gasa i samo završio utakmicu, pokazujući milost prema suparniku koji je bio razbijen.
Međutim, Rožman je iz toga izvukao lekcije, jednako kao što je izvukao lekcije iz perioda nakon restarta prvenstva poslije korona pauze, kada je Rijeka početkom srpnja bila bez pobjede pet utakmica u nizu i kada je pala na peto mjesto. Prilagodio se, adaptirao je neke stvari u igri, prešao je na igru s trojicom natrag, ali je ideja ostala slična onoj s kojom je došao u Rijeku i na kraju je došao na rub osvajanja drugog mjesta. Kada vam je João Escoval prvi stoper i kada Luka Capan odigra količinu minuta koju je odigrao i to krpajući različite pozicije, onda je jasno kolike su Rožmanove zasluge u tome što je Rijeku zadržao kao konkurenta.
S obzirom na financijsku situaciju, za koju i sam Damir Mišković uporno ponavlja da nije dobra i da novac nema kao prije, još važniji je aspekt taj da Rožman razvija mlade igrače. To je proces koji je započeo još Bišćan koji je većini tih mladih igrača dao prvu šansu, ali najbolji primjer Rožmanova rada je Ivan Lepinjica.
Domagoj Pavičić je jedan od onih ‘Kekovih’ igrača. U HNL-u je malo kvalitetnijih veznjaka od Pavičića, riječ je o pouzdanom i discipliniranom igraču koji jako dobro zna kada treba ubrzati igru, a kada smiriti loptu. Pametan je, iskusan je i tehnički savršen, vidi što se događa oko njega i može voditi momčad. Ukratko, Pavičić je igrač kakvog bi svaki trener držao na terenu, posebno trener koji voli posjed lopte kao što ga voli Rožman. Međutim, postoji problem. Pavičiću je 26 godina i njegova vrijednost na tržištu nije visoka. S druge strane, Lepinjica ima još puno za učiti, ali njegova vrijednost na tržištu raste i Rožman je sklonio Pavičića u drugi plan da bi otvorio prostor u kojem bi se Lepinjica mogao neometano razvijati, kako bi klub profitirao od odštete koju će dobiti prodajom tržištu atraktivnijeg igrača.
To što Pavičić i dalje starta u rezultatski najvažnijim utakmicama — on je počeo i gostovanje u Osijeku kada se odlučivalo o drugom mjestu, i finale Kupa, i utakmicu kvalifikacija protiv Kolosa iz Kovalivke, a Lepinjica je ostao na klupi — dobar je indikator kako je Rožman potpuno svjestan njegovih kvaliteta, ali se ne skriva iza fraze da je “teren jedino mjerilo” nego prepoznaje viši cilj zbog kojeg razvija Lepinjicu i trpi njegovo odrastanje.
Na Kekovu tragu
U četvrtak će se u Kopenhagenu navršiti točno godinu dana od prve Rožmanove utakmice na Rijekinoj klupi, pobjede protiv Buja u drugom kolu Kupa. U tih godinu dana pokazao je da ima jasnu ideju nogometa koju želi razvijati, ali i to da nije naivni idealist. Sistematičan je, metodičan i dobro se snalazi u timskom radu, sa sobom ima analitičare i dovoljno alata da precizno secira suparnika, a onda ima dovoljno mudrosti da se prilagodi i iskoristi probleme u suparničkoj igri, naglašavajući sistemske nedorečenosti.
Protiv F.C. Københavna će biti teško pronaći te rupe jer riječ je o jako dobrom suparniku koji u svakoj fazi igre točno zna što radi. Međutim, Rožman je pokazao da može i sa slabijim momčadima protiv jačih.
Rijeci su odgođena dva derbija — jedan je odgodila ona, a drugi Hajduk — i na taj način je dobila rupu u rasporedu zbog koje se može izravno fokusirati na europske dvoboje. U kontekst bacanja svih karata na Europu se ne uklapa to što je baš tada prodan Antonio Mirko Čolak, ali Rožman ima priliku kompenzirati to što je između sezona imao smiješnih 14 dana pauze. Rijeka je 12. rujna igrala protiv Osijeka i idući HNL termin za nju je 3. listopada, tako da Rožman kroz ta tri tjedna prvenstvene pauze može organizirati mini-pripreme kako bi ostvario što bolji rezultat u kvalifikacijama za Europsku ligu, jer ulazak u grupnu fazu znači rješavanje većeg dijela financijskih problema koje Mišković naglašava.
Kek je u Rijeci trajao više od 250 utakmica, a putem su mu se događali Aberdeen i Sarpsborg 08, Slaven Belupo u Kupu, nizovi od četiriju uzastopnih poraza u prvenstvu i kiksevi protiv posljednjeplasiranih momčadi zbog kojih je gubio korak s vrhom. Međutim, svakom tom utakmicom Kek je gradio svoj status i kasnije uspjehe.
Rožman je sada na toj točki, nakon godinu dana u Rijeci polako počinje graditi status nekoga kome se vjeruje. U svom anti-kekovskom stilu mora početi graditi nešto kekovsko, a pobjeda protiv Københavna i plasman u Europsku ligu bi taj proces kod navijača itekako ubrzali.
Međutim, čak i da ne uđe u Europsku ligu, Rijeka je dugoročno dobila s Rožmanom. Kada uzmete u obzir realne parametre, čovjek radi sjajan posao i još jednom dokazuje da njegov taktički okvir i rad na treninzima čini da igrači izgledaju boljima nego što to stvarno jesu, a to je za Rijeku u ovom trenutku možda i najbitnije.
