Radi se, inače, o pomalo zbrkanom čovjeku, neki će reći i nestašnom dječaku koji će prvi gem protiv Jamesa Duckwortha, na ozbiljnoj sceni kakva je ATP 250 u Moskvi, odigrati s majicom navučenom naopačke; radi se o tipu kojemu će na popriličnoj ozbiljnoj sceni kakva je finale Davis Cupa u meču protiv Andreja Rubljova usred poena iz džepa ispasti loptica, na što će poslovično živčani Rus dobiti blagi živčani slom.

Ne odaje taj čovjek dojam kompletnog profesionalca; nakon potonjeg meča on će, sada sam živčan zbog poraza, zaboraviti dati izjavu za javnu televiziju — kasnije će istaknuti da je bolje tako jer tko zna što bi vruće glave izlanuo — a poslije meča protiv Dušana Lajovića na istoj će prostodušno izjaviti da je “zasrao” prvi set. Sad već vjerojatno i blago mamuran — a onda, dakako, i lucidan, izjavit će da bi radije da Hajduk postane prvak nego da Hrvatska uzme Davis Cup, a kasnije će na Trgu na pozornici stajati s pivicom u ruci, što se ozbiljnim ljudima ili možda igračima navodno ne bi smjelo događati.

Bit će to rovovska bitka; zašto bi ovaj drugi uopće trebao željeti pobjedu kad zna koliko za nju treba krvariti?

To je i čovjek kojemu sav ovaj publicitet koji je posljednjih dana dobio možda i laska, ali mu u suštini nešto previše i ne godi; prije će biti da mu se živo fućka, pa i da jedva čeka povratak u anonimnost. To je onda i čovjek koji će svoja najbolja dva tjedna u životu proslaviti s kvartovskim frendovima u kakvom nepretencioznom kafiću prije nego u Urnebesu ili gdje se već naši neuki sportaši okupljaju.

Jest, da, zna on zaružiti s frendovima, ali prije nego što se rasplamsaju razni mitovi i urbane legende, treba podsjetiti da ga ne bi trpjeli na koledžu Wake Forest – gdje je čovjek bio najbolji igrač te završio dvije godine na ekonomiji — a niti možete biti 280. na svijetu ako se ne trijeznite iz vikenda u vikend ili što će već mašta iskreirati. Prije će, dakle, biti da mu zna dopiziditi samački i nomadski život te svakodnevica svedena na udaranje teniske loptice.

Ne tipično hrvatski

Upravo je i to jedan od razloga zašto taj čovjek olako postaje frustriran na terenu, pa se često događa da i nije baš najsigurniji za koga on to igra. Zapravo, da se njega pita tenis bi zacijelo bio timski sport, baš onakav kakav je na koledžu ili u Davis Cupu…

Ne događa se baš često ni da vaš trener o vama priča ovako: “Borna će napraviti sve što mu se kaže”, započeo je Goran Prpić, uz pomalo i vragolasti osmijeh. “Možda se između redaka da vidjeti da bih ja htio da bude, što je meni pomoglo, da u svakom trenutku bude fokusiran na ono što radi i da to radi. Još uvijek si daje prostora da odradi napola, pa da malo eksperimentira… Voli pomicat granice. On kad nešto odigra, ja bih to ponavljao milijun puta, a on bi htio još nešto drugačije, malo bolje. Zna mi reć, ja bih volio zeznuti protivnika malo… Ta odgovornost i jednostavnost mu sigurno mogu pomoć.”

Radi se i o čovjeku koji je neka tri mjeseca, od srpnja do listopada ove godine, bio bez trenera. Ako ga pitate zašto je to bilo tako, nisam siguran da će ponuditi neki suvisli odgovor, ali tko zna… Bio je to težak period tijekom kojeg ga je njegov kondicijski trener, eufemistički rečeno, morao motivirati na rad. Radi se i o čovjeku koji je s prethodnim trenerom prekinuo jer mu je ovaj zakasnio na meč, iako je to možda i preblaga riječ; tip se pojavio na polovici drugog seta, u meču prvog kola kvalifikacija u Wimbledonu koji će na kraju njegov štićenik glatko izgubiti. Razlog kašnjenja? Gledao je potencijalno posljednji meč karijere Viktora Troickog, čovjeka kojeg je ranije trenirao.

Doduše, karte su se za ovog čovjeka mogle i drugačije posložiti, samo da su loptica ili dvije na početku godine otišle na njegovu stranu; u kvalifikacijama za Australian Open stigao je do zadnjeg kola i imao je servis za meč, a nekoliko tjedana kasnije, na ATP-u 250 u Melbourneu, propustio šest meč lopti protiv igrača kojeg će pobijediti baš prije dva tjedna. Na kraju će se dogoditi i ozljeda zbog koje će pauzirati dva mjeseca, a godinu će završiti na omjeru od 18 pobjeda i 20 poraza, uz za njega zasigurno preskromna dva polufinala Challengera.

Nije nevažno reći ni da njegov teniski put nije bio, recimo to tako, tipično hrvatski; njegovi roditelji, primjerice, nisu trebali prodati kuću da bi mu financirali karijeru, a 2017. donio je, kako sam veli, najbolju odluku u životu kad je otišao na spomenuti koledž. Da u tome ima istine sugerira činjenica da se u roku od 10 godina — počevši od 2020., kad je službeno postao profesionalac — može vratiti na Wake Forest te uz punu stipendiju nastaviti studij. Tko zna, možda su i te dvije sitnice, odnosno ta svojevrsna egzistencijalna sigurnost, utjecale na to da dosad nije bio, kako je i sam nedavno rekao, “najodlučniji” kad je u pitanju tenis…

Samo dva-tri jako dobra gema

S druge strane mreže, pak, stoji čovjek kojeg smo gledali proteklih dana, a o kojem ne treba trošiti previše riječi, kao valjda ni napominjati da za njega navijamo, pa i da slobodno može zadržati neposrednost i skromnost prvoga. Radi se o čovjeku koji ne tone olako u frustraciju ili letargiju; o igraču sa sasvim pristojnim servisom na kojem može temeljiti agresivnost i inicijativu, a ono što posebno oduševljava jest što se radi o igraču s mudima. O igraču koji će u meču protiv Rubljova na velikim poenima igrati dva prva servisa, servis-volej, napadati retern drugog servisa te ga pratiti izlaskom na mrežu… To su sitnice i detalji koji na vrhu život znače, iako 80-90 posto igrača toga nije svjesno, ili naprosto nemaju ta muda.

Međutim, muda nisu dovoljna, ni blizu, a ne smije se zaboraviti ni to da je taj igrač nastupao u kontekstu u kojem mu je sve savršeno odgovaralo — od toga da je morao biti odgovorniji zbog ekipe, da ga je izbornik stalno zasipao savjetima, pa onda i da je igrao sasvim rasterećeno… Na kraju krajeva, koliko god surovo zvuči, radi se o tome što su ovo bila samo dva jako dobra tjedna i ništa više; ako hoćete, samo dva-tri jako dobra gema.

I ako se njegova karijera ili zapravo unutrašnja borba može promatrati kroz prizmu jednog teniskog meča, onda treba reći da ovaj prvi tip, ili pomalo izgubljeni, frustrirani ili, pak, zaigrani dječak, vodi 1-0 u setovima. Sreća je u tome što se igra na pet setova, a ovaj drugi ima brejk prednosti u drugom.

I bit će to, bez ikakve sumnje, iznimno težak meč, tipična rovovska bitka; tko će pobijediti, pa na koncu i zašto bi ovaj drugi uopće trebao željeti pobjedu kad zna koliko za nju treba krvariti?

To su pitanja na koja će Borna Gojo morati dati odgovor.