“Saratoga”, u umu je bljesnula riječ onog trenutka kada sam pročitao vijest da je preminuo Goran Sobin, igrač Jugoplastike iz druge polovice 1980-ih, najveće košarkaške ekipe koju smo imali i koju sam gledao. Zbunila me ta asocijacija koju je izazvala tužna vijest. Smrt dragih i važnih osoba u životu je odlazak dijela nas samih i zato se zbog tih konačnih odlazaka zagledamo u sebe. Napravio sam to i ja. Otkud sad, pobogu, Saratoga!?
Ako ste htjeli proniknuti u srce žutog basketa, morali ste shvatiti zašto je bio toliko važan taj čovjek s brojem 8 na dresu, taj borac čija je vilica, kao i on sam, bila isklesana od stijene. Bio je jedan od onih čiju važnost je bilo lakše shvatiti gledajući ga nego je objasniti nekome koji ga nikada nije vidio. Jer sport pamtimo kroz slike, ne u ‘video’ formatu u kojemu ga gledamo. Slike i vrijede tisuću riječi zato jer ih nema potrebe objasniti.
Zato kada se prisjećam Jugoplastike iz tih najslavnijih dana, vidim svoje heroje u karakterističnim pozama: Toni Kukoč u elegantnoj, mačkastoj pozi iz neke druge basket dimenzije; Dino Rađa kako s dvije ruke zakucava kao da onim teškim željeznim poklopcem od peke poklapa teletinu i krumpir; Zoran Sretenović koji malo poguren vodi loptu i neće mu je bogotac uzeti iz ruku; Duško Ivanović sa svojim ‘spomeničkim’ skok šutom pri kojemu kut između podlaktice i nadlaktice šuterske ruke iznosi točnih i preciznih 90 stupnjeva; Velimir Perasović nema sliku jer je imao najbrži šut pa ga nisu stigli uslikati; Zoran Savić kako školski zabija od table praćen izbezumljenim pogledima suparnika, i tako dalje.
Puno je tu slika, ali ima jedna, na prvi pogled, najneuglednija. Na njoj je igrač sav u grču, napet mu je svaki mišić, lice mu je u grimasi napora dok loptu ispred sebe s obje ruke drži kao da mu život o tome ovisi. Eto, to je slika Gorana Sobina u tom privatnom Hall of Fameu u mojoj glavi. Ipak, tamo među vječnim memorabilijama nije bilo odgovora zašto se u mom umu pojavila ta vražja Saratoga.
U žutu tvrđavu Sobin je ugradio svoje mišiće, kosti, rebra, zglobove i nije se štedio
Stvari se u životima pojavljuju mimo naših očekivanja i često cijeli proces završi kao jedna velika lekcija. Meni jedna od najpamtljivijih je bila ona iz europskog finala 1990. protiv Barcelone, kada je Božo Maljković utakmicu počeo bez Kukoča. Apsolutno svi su bili zbunjeni, a vjerojatno najviše Barçini košarkaši koji su posebnu obranu spremali za splitsku sedmicu. Ja sam bio zbunjen, ali i revoltiran. Tko zna kako ali moj mladi mozak je sve krivo pokopčao, pobrkao pozicije na terenu i u, da se ne lažemo, strahu od poraza svu krivicu, strah i nemir prebacio na pleća Gorana Sobina, i to od prve sekunde.
Bio je to jedan od idiotskijih zaključaka u mom životu — umjesto da uživam u Kukočevoj nadmoći, ja se moram patit s nekakvim Sobinom. Srećom, glupanu poput mene serviran je kratki kurs o smislu košarke, života i tima. Edukacija nije trajala dugo, a trenutak Tonijeva ulaska u igru sam dočekao posramljen, ali i prosvijetljen.
Uzeti top u ruke
Bez Sobina nema Jugoplastike. Bez takvog igrača nema uspješnog tima. Bez takvog čovjeka nema pravog kolektiva. U žutu tvrđavu Sobin je ugradio svoje mišiće, kosti, rebra, zglobove i nije se štedio. Cijela basket građevina iz snova je na javi podignuta na čvrstim temeljima, a jedan od tih temelja bio je 206 centimetara visoki Splićanin koji je služio poput gromobrana. Suparničke udare amortizirao je vlastitim tijelom i sprovodio ih u zemlju čineći ih bezopasnim. Bez njega takvog, Toni, Dino i ostali ne bi imali prostora za nevjerojatno brz napredak. Naprosto, Sobin je svima štitio leđa.
I na treningu i na utakmici bio je onaj na kojeg si mogao računati, onaj koji će se uhvatiti u koštac s njihovom najjačom zvijeri, zvala se ona Vlade Divac, Bob McAdoo ili Audie Norris. Reći za Sobina da je bio pravi čovjek u pravo vrijeme znači ne naglasiti dovoljno koliko je bio elementarno bitan u najsjajnijim žutim godinama. Bio je čovjek-stijena. Stijena? Stijena!!! Pa da, kvragu, kako mi nije odmah bilo jasno? Iza te ‘kamene’ riječi se skrila ona famozna prva asocijacija. Iza stijene se nalazila Saratoga.
A ta ‘moja’ Saratoga je tek posredno imala veze s rijekom Hudson na istoku američkog kontinenta i lokacijom slavnih bitaka ujesen 1777. kad su Britanci ultimativno ‘polomili zube’, a američki patrioti krenuli nezadrživo po nezavisnost. Velim, asocijacija ima tek posredne veze s poviješću, jer se u mom slučaju radi o stripu iz edicije Lunov Magnus Strip. Točnije, riječ je o epizodi 324. u kojoj glavnu ulogu ima Veliki Blek ili, kako smo ga zvali, Blek Stena.
Voljeli smo tu grdosiju s traper kapom i prslukom na sebi, koji je čista srca i napetih mišića tamanio Engleze i crvene mundire na koje bi naišao i borio se za američku slobodu. No, Saratoga je bila potpuno drugačija epizoda od ostalih. U njoj zatičemo Velikog Bleka i njegove vjerne pomagače doktora Okultisa i dječaka Rodyja kako pokušavaju osvojiti Brdo Suza, strateško uporište mrskih okupatora, pri čemu se nađu potpuno opkoljeni i brojčano nadjačani u, što bi se reklo, bezizlaznoj situaciji. Cijela epizoda je hermetična i klasutrofobična, pri čemu naši junaci haluciniraju i muče se ostati normalni i živi u neravnopravnoj borbi. I u toj epizodi postoji taj nezaboravni i legendarni moment kad Blek Stena ‘poludi’ i u ruke uzme top — da, top — te raspali s njim po neprijateljima, a sebe i svoje povede u slobodu, u pobjedu.
Zato se ta riječ i pojavila u umu kada sam čuo da je umro Goran Sobin.
U trenu, bio sam dječak kojemu život izgleda poput opkoljene tvrđave na brdu Saratoga iz koje nema izlaza ni spasa. Bio sam dječak kojemu su trebale priče o ljudima koji mogu uzeti top u ruke, srušiti neprijatelje i zidove i dati drugima slobodu. Taj dječak će u meni živjeti zauvijek, kao što će živjeti sjećanje na jednog čovjeka-stijenu, na igrača koji je jedini mogao uzeti top u ruke.
