Ona čuvena parola o hrvatskim sportašima kao “našim najboljim ambasadorima” vječno se nadopunjuje svakim novim nastupom, pa ne čudi da dobiva novo poglavlje i na Svjetskom prvenstvu u vodenim sportovima koje se upravo održava u južnokorejskom Kwangjuu. Tu su, naravno, najproklamiraniji sudionici pod našim stijegom upravo vaterpolisti, koji traže put do obrane naslova svjetskih prvaka.
Da je vaterpolo duboko utkan u tradiciju hrvatskog sporta svi već jako dobro znamo, ali priča o jednom našem vaterpolistu ostaje razmjerno nepoznata, makar je taj čovjek ispisao povijest tog sporta. Njegova je priča, međutim, opskurna ponajviše iz razloga što je na određeni način zaista bio naš ambasador, samo onaj koji je sportsku slavu donio drugoj zemlji.
Paola Radmilovića, sina dubrovačkog krčmara Antuna, mnogi su zvali Paul ili jednostavno Raddy. Ako vam to zvuči bizarno, vrijedi notirati da je ova priča započela daleko od uvale Danče, Porporele, Bellevuea i ostalih dubrovačkih kupališta na kojima su se postavljali plutajući golovi i održavale prve varijante čuvenih vaterpolskih ‘divljih liga’.
Radmilovićeva je priča smještena ni manje ni više nego u Cardiff; u Bute Street, gdje je stari Antun 1860-ih došao trbuhom za kruhom i otvorio pub točno preko puta kuće u kojoj se rodio Jim Peerless Driscoll, veoma popularni velški boksač uvršten u Međunarodnu boksačku kuću slavnih. Antun je svoju egzistenciju potražio u tvrdom radničkom okruženju, u kojem je pronašao i svoju suprugu Hannah, inače Irkinju. S njom je dobio tri sina, a upravo je Paolo u sebi nosio dašak očeva rodnog Dubrovnika, grada čija je mladost neraskidivo vezana uz loptanje u vodi.
I danas Radmilović drži vrlo visoko šesto mjesto na povijesnoj listi britanskih osvajača olimpijskih medalja
Paolo je rođen davne 1886., samo tri godine nakon smrti Matthewa Webba, prvog čovjeka koji je bez pomagala preplivao La Manche. U njemu je Paolo vidio inicijalnu inspiraciju koju je vezao za opčinjenost morem; proplivao je već s pet godina u rukavcima Glamorganshire Canala, makar je isti bio najzagađeniji otpadnim vodama iz tvornica onda kada je bilo najtoplije. No, Paola i njegove vršnjake to nije spriječilo, pa je sa 12 godina dovoljno očvrsnuo plivajući kontra struje rijeke Taff da je odmah pokušao na svoju ruku nadmašiti Webbov podvig. Ipak, valovi su tog dana u La Mancheu bili toliki da se Paolo, ipak još uvijek dijete, gotovo utopio.
Iako je u divljem moru umalo izgubio glavu, nije se obeshrabrio.
Pobjede i medalje
Velika Britanija danas i nije previše poznata po vaterpolskim uspjesima, ali upravo je na njenom teritoriju sport poprimio današnji oblik. Krenulo je sredinom 19. stoljeća upravo u tim kanalima i uz dokove lučkih gradova, gdje su radnici u potrazi za osvježenjem spojili ugodno s korisnim, igrajući određenu verziju ‘morskog ragbija’ koji je iziskivao enormnu snagu i atleticizam. Tadašnje udruženje zvano kao The Swimming Association of Great Britain službeno je priznalo vaterpolo kao zasebni sport u travnju 1885., godinu dana prije Radmilovićevog rođenja i punih 12 godina nakon što se u londonskom Crystal Palaceu odigrala prva neslužbena utakmica po natruhama ovih generalno uvriježenih pravila.
Sport se proširio i do Walesa, gdje je Paolo iz prve ruke svjedočio njegovu razvoju.
Wales je 1897. dobio i vlastitu vaterpolsku selekciju kojoj je Paolo priključen već kao 15-godišnjak, čime je postao najmlađi vaterpolist u povijesti britanskog vaterpola. Njegova snaga i plivačko umijeće predstavljali su odličnu podlogu, a kada se prihvatio rukovanja s loptom odmah je pokazao i nevjerojatno precizan i jak šut, koji je s godinama postao njegov igrački pečat, baš kao i distinktivni stil plivanja koji mu je već 1901. priskrbio prvu od ukupno 15 osvojenih titula velškog prvaka na 100 metara slobodnim stilom.
Tako je dospio i u plivačku selekciju Velike Britanije koja je nastupila na tzv. Olimpijskim međuigrama 1906. u Ateni, gdje je, još uvijek kao tinejdžer, za dlaku izgubio treće mjesto na 100 metara slobodno, ali je zato uspio završiti ispred Zoltána von Halmaya, mađarskog plivača koji je na OI 1900. i 1906. izdominirao osvojivši čak pet medalja, od čega su dvije bile zlatne.
Dvije godine kasnije, na službenim Olimpijskim igrama u Londonu, Radmilović je incijalno bio pozvan kao dio vaterpolske selekcije domaćina, koja je pomela turnir i s 9:2 protiv Belgije u finalu, u kojem je Radmilović postigao dva pogotka, stigla do zlatne medalje.
Radmilović i društvo nisu stigli ni proslaviti tu medalju kad mu je plivačka sekcija uputila hitan poziv da se priključi štafeti 4×200 metara, jer je jedan njen član otpao zbog bolesti. Tu su se za zlato natjecali sa Mađarima, koje je i u toj disciplini predstavljao Von Halmay. Upravo je on postao glavni tragičar utrke kada je počeo gubiti svijest na njenoj polovici, što je Radmiloviću dalo prednost koju je na kraju kapitalizirao Henry Taylor, stigavši do cilja četiri sekunde prije suparnika za veliki trijumf koji je značio i drugu zlatnu medalju za Radmilovića na tim OI, koji je onako usput stigao srušiti i olimpijski rekord na 1500 metara slobodno, makar nije završio u finalu.
U finalu 8-0 protiv Austrije
Radmilović, međutim, nije volio publicitet; kada je trebalo prisustvovati trijumfalnoj paradi za sportaše nakon tih Olimpijskih igara, kažu da se skrivao iza košara na londonskom željezničkom kolodvoru da bi izbjegao masu. Bio je skroman čovjek iz radničke obitelji, koji bi se po povratku u Weston-super-Mare, u kojem je otvorio hotelčić s gostionicom, uglavnom bavio održavanjem fizičke spreme kroz članstvo u plivačkom klubu Somerset, baveći se usput rekreativno raznim drugim sportovima. Radmilović je bio dobar i u nogometu, a volio je i snooker, koji je prakticirao kad bi iza šanka izašao odigrati koju partiju.
No, iako je bio miran, u sebi je — osim te dubrovačke krvi koja je valjda u sebi nosila talent za vaterpolo — ipak imao i dašak temperamentnog južnjaka, potenciranog obiteljskom pozadinom i odrastanjem u teškom okruženju uličara i dokera. Kod kuće je instalirao boksačku vreću, vježbajući udaranje kako bi ojačao torzo za izazove koje mu je donosila pozicija centra u vaterpolu.
Njegova snaga je bila naširoko poznata: osim što su pune tribine bazena koje bi došle gledati njegove ekipe redovito svjedočile probušenim mrežama nakon njegovih silovitih projektila, u legendi je ostalo zapisano i kako bi znao zaigrati golf na poljanama, pri čemu bi pokušao u šali ometati suparničke poteze radeći stotine sklekova i ostalih vježbi.
Ipak, vođenje gostionice podrazumijevalo je korištenje snage u nepopularne i kudikamo manje zabavne svrhe, pri čemu bi Radmilović često prepijane i agresivne goste ‘odgajao’ tako što bi zaključao ulazna vrata i pozvao ih na osobni okršaj u kojem bi suprotna strana redovito izvukla deblji kraj. Bio je organizator i boksačkih turnira u sali Kina Tivoli u Westonu, gdje bi se redovito svukao i ušao u ring kada bi netko od prijavljenih amaterskih boksača bio spriječen sudjelovati.
No, plivanje i vaterpolo su mu ostale prve i najveće ljubavi, i kao sudionik ekipa je taj velški gospar ušao u povijest svjetskog sporta.
Radmilović je četiri godine nakon Londona na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. ponovno predvodio vaterpolsku selekciju do obrane zlata, uvjerljivom pobjedom od 8:0 nad Austrijancima u finalu, a samo su ga objava Prvog svjetskog rata i otkazivanje OI 1916. spriječili da podeblja svoju dugo vremena rekordnu brojku sudjelovanja na OI, koja je stala na brojci od pet izdanja u olimpijskoj karijeri dugoj pune 22 godine.
Treće vaterpolsko zlato i potvrdu globalne dominacije Radmilović je osvojio u Antwerpenu 1920., u reprizi onog finala 1906. Ovaj put nije sve išlo tako glatko, jer su Belgijanci u ulozi domaćina bilo vrlo nabrijani na osvetu, pa je u sudaru dvaju teškaša Radmilović bio taj koji je u posljednjim sekundama napete utakmice proparao mrežu pogotkom za konačnih 3:2. Taj trijumf, međutim, nije dobro sjeo krcatim tribinama plivališta u Antwerpenu, gdje su gnjevni domaći navijači krenuli fizički napasti selekciju Velike Britanije. Radmiloviću nije dugo trebalo da prihvati taj ‘poziv’, a iz klinča s gomilom ga je izvukla tek naoružana žandarmerija koja je i evakuirala igrače s bazena.
Ogromni doprinos
Iako je to Radmiloviću bila posljednja olimpijska medalja, njegove olimpijske rekorde nije dugo vremena nitko mogao nadmašiti. Nastupao je i na OI 1924. te 1928., kada je i službeno podvukao crtu s pune 42 godine. Tek je 1976., nakon 48 godina, Velika Britanija dočekala mačevaoca Billa Hoskynsa, svog prvog sportaša koji će nastupiti na šest Olimpijskih igara (Radmiloviću se u službenoj arhivi ne broji nastup na Međuolimpijskim igrama 1906.). Također, Radmilovićev rekord koji je uključio i te četiri medalje na trima uzastopnim izdanjima srušio je tek veslač Sir Steve Redgrave nakon osvajanja svoje pete medalje na OI u Sydneyju 2000. I danas Paolo drži vrlo visoko šesto mjesto na povijesnoj listi britanskih osvajača olimpijskih medalja.
No Radmilović se i dugo nakon kraja olimpijske karijere zadržao u plivanju, u kojem je i dalje obarao rekorde i osvajao brojna odličja na domaćim natjecanjima. Jednom je prigodom, po osvajanju zlatne medalje kao 39-godišnjak na engleskom dugoplivačkom turniru gotovo u sekundu predvidio vrijeme koje će mu biti potrebno za trijumf, tvrdeći uoči utrke da će nadmašiti aktualni rekord za svega nekoliko sekundi. Specijalizirani list Swimming Times je to sve tada notirao, a činjenicu da je zaista oborio rekord s 24 minute i 22 sekunde, osam sekundi manje od dotadašnjeg rekorda, pripisao je njegovim sistematičnim i minucioznim treninzima pomoću kojih je, tvrde, “pažljivo mogao procijeniti konačni ishod utrka”.
Godine 1967., samo godinu dana prije svoje smrti, nagrađen je imenovanjem u Međunarodnu plivačku kuću slavnih zbog svog ogromnog doprinosa plivačkim sportovima, kojima se redovito rekreativno bavio čak i na pragu devetog desetljeća svog života. Time je postao tek drugi vaterpolist u povijesti, nakon Amerikanca Wallacea O’Connora, koji je dobio tu veliku čast.
