Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gospodar prstenova

Željko Obradović ide u svoj 16. Final Four, po svoj deveti naslov

Zadnja izmjena: 2. svibnja 2017. Profimedia

U četvrt stoljeća stalo je 16 Final Four turnira, od čega osam osvojenih i jedan tek pred njim; još dva Saporta kupa, 14 nacionalnih naslova i devet kupova. Trenerski CV Željka Obradovića izgleda nestvarnije od Tolkienove trilogije. Ipak, kad 19. svibnja izvede svoje momke na parket dvorane Sinan Erdem u Istanbulu misli će mu se neminovno vratiti na početak priče, kad je također u Istanbulu – doduše, u drugoj dvorani – rođena legenda.

Legenda o košarkaškom Gospodaru prstenova.

Ali ta priča zapravo počinje još 11 mjeseci ranije, u zloslutnom lipnju 1991. Politička kriza odavno je bila prošla svoj vrhunac, država je bila na rubu rata i samo se čekalo da jedna od bezbroj iskri ponovno zapali bure baruta koje se valjalo prostorima od Vardara do Triglava.

Skupina košarkaša pokušavala se izolirati od svog tog ludila, spremajući se u Istri za posljednje Europsko prvenstvo u košarci pod zajedničkom zastavom. Prije početka Eura u Rimu trebalo je odraditi još jedan pripremni turnir u Njemačkoj, gdje je izbornik Duda Ivković brusio zadnje taktičke detalje kako bi Jugoslavija potvrdila status glavnoga favorita za zlato. Ivković je odlično znao momke, pošto ih je vodio i na prethodna tri turnira, a malo je reći kako su to redom bile klasa do klase.

I među njima jedan vodonoša.

Onaj koji je trebao ponijeti kapetansku vrpcu, biti izbornikova desna ruka u svlačionici i koji je bio tu da pravilno obuzda i usmjeri talentiranu mladost na parketu. Večer prije leta za Njemačku zazvonio mu je telefon, a sa druge strane bio je njegov Čačanin i legenda europske košarke Dragan Kićanović. Na sastanku mu je kratko kazao da Partizan nema trenera i kako bi volio da baš on preuzme klupu.

Premda mu je bila 31 godina, a pred prilika da u reprezentativnom dresu stane na pobjedničko postolje, Željko Obradović nije ni trenutka dvojio.

Tri naslova u prve četiri godine, s tri različita kluba

Već je sa sobom nosio bilježnice pomno ispunjene svim akcijama i savjetima koje je godinama upijao od trenerskih veličina ex-Yu škole. Ako se svjesno i odrekao prilike da u Rimu podigne trofej, napravio je to samo kako bi godinu kasnije u Istanbulu podigao onaj klupskog pobjednika Eurolige. Iznenađujuće i šokantno s Partizanom, koji je – baš kao i Cibona i Split, tadašnja Slobodna Dalmacija – domaće utakmice odigrao u španjolskom izgnanstvu, a zatim u doigravanju redom izbacio Knorr Bolognu, Philips Milano te u infarktnoj završnici finala katalonski Joventut.

Tijekom utakmice, Obradović se pretvara u naizgled potpuno rastrojenog čovjeka na rubu srčanog udara ili živčanog sloma koji urla na sav glas

I od tada ih nije prestao skupljati.

Godinu dana kasnije završio je baš u Badaloni. Koliko god je lakše od očekivanog prebrodio tranziciju od igrača do trenera, toliko je preuzimanje prvog stranog kluba u karijeri predstavljalo veliki izazov za čovjeka koji se ranije u karijeri nije susreo s drugačijim mentalitetom i pogledom na košarku od onoga domaćeg. A o kakvoj se razlici radilo ilustrira anegdota s Obradovićeva prvog treninga s Joventutovim juniorima, tek nakon što je stigao. Napomenuo im je da tijekom ljetne pauze stoji svima na raspolaganju za individualni rad, a momci su ga blijedo gledali, iz poštovanja susprežući nevjericu jer nije im bilo jasno zar ovaj Srbin zaista misli da će se netko odreći uživanja na pješčanim plažama zbog napornog rada u sparnoj dvorani.

Bilo je još sličnih primjera koji su mu pomogli da shvati kad se treba tvrdoglavo držati svoje principe, a kad se prilagoditi okolnostima da bi osigurao optimalne uvjete za uspjeh. Uspjeh koji je s Joventutom došao već prve sezone osvajanjem europskog naslova. To je, dakle, bilo 1994.; iduće 1995. opet je bio europski prvak, ali ovaj put s Real Madridom. Ondje se nije libio ući u otvoreni sukob s glavnim zvijezdama, legendarnim Arvydasom Sabonisom i Joeom Arlauckasom, kojima nije tolerirao nezalaganje na kondicijskim treninzima. I ako je Real Madrid pred njega stavio takav ugovor da je otkaz bio neminovan u slučaju neosvajanja Eurolige – a klub je nije bio osvojio u prethodnih 15 godina – Obradović je ispunio ono što se tražilo od njega i još jednom uzeo naslov.

Vulkan energije

Pet godina kasnije, nakon još dva sudjelovanja na Final Fouru (s Realom 1996. i s Benettonom 1998.) već je četvrti put bio na vrhu Europe, još dvije godine kasnije opet, pa kasnije još triput – sve s Panathinaikosom, gdje se konačno udomaćio. Mentalitet je bio sličan onome iz kojega je potekao; nije upitno da su ga onamo i doveli kako bi ustoličio klub kao vodeću kontinentalnu silu, ali teško da su mogli očekivati takvu žetvu trofeja i dominaciju Grčkom (11 prvenstava i devet kupova) koju je Pao u 13 Žocovih godina ostvario.

U zelenom dijelu Atene Obradović je tijekom godina s proslavljenim Dimitrisom Diamantidisom ostvario vezu sličnu onoj koju su NBA-u imali Gregg Popovich i Tim Duncan. A ako ste primijetili poneku sličnost između igre tog Panathinaikosa i Spursa, nemojte se čuditi; poznato je da je Popovich inspiraciju, između ostaloga, tražio i u Europi, a ubitačne pick and roll akcije kojim je Pao demontirao suparnike te jednostavnost kojom je nalazio prostor za šutere savršeno su se uklopile i u San Antoniov sistem.

Tijekom utakmice, Obradović se pretvara u naizgled potpuno rastrojenog čovjeka na rubu srčanog udara ili živčanog sloma, koji urla na sav glas tako da mu lice poprima jarkocrvenu boju i samo očekujete kada ću mu kroz usta krenuti lava. Tako reagira jer vjeruje. Vjeruje u svoju momčad i svoje igrače, a sve što traži jest da i oni vjeruju u sebe. Nije čudno da se takav vulkan energije toliko dobro uklopio u uvijek frenetično grčko podneblje.

Još manje je čudno to što je Fenerbahce, ojačan ulaskom divovske kompanije Ülker u klub, pomislio da se takav uspjeh može replicirati i u Turskoj. No, bez obzira na ogromna sredstva, klub je organizacijski bio daleko od zdravih temelja i na vlastitom primjeru već dugo učio da veliki proračun ne znači nužno i naslove. Ali ako je netko mogao promijeniti klupsku klimu totalno disfunkcionalne organizacije na svim razinama, bio je to Željko Obradović.

I evo ga, treći put zaredom na Final Fouru s Turcima, 16. put u karijeri. Iako je regularni dio sezone bio za zaborav, bez prepoznatljive igre i ičega za što biste se mogli uhvatiti, Fener je u četvrtfinalu pomeo stari klub svoga trenera, Panathinaikos, i došao na radnu temperaturu onda kad je bilo najpotrebnije.

Sada, 25 godina nakon što je rođena legenda, u prilici je u istom gradu – sada i njegovom – još jednom opravdati svoj tolkienovski nadimak.

Ne propusti top članke