Dajte, molim vas, malo bolje promotrite tog lika ako već niste, s obzirom na to da njegov izgled stvarno strši. S tom svojom bradurinom koja, hvalabogu, nema hipsterski miris, s katkad krvavo-umornim očima i, jasno, onim svojim podočnjacima, Daniele De Rossi izgleda kao obiteljski nasilnik ili, još bolje, kao alkoholičar. Kao da je sinoć u birtiji uzaludno pojašnjavao kako je trebao postati nogometaš, sve dok nije naručio još jednu čašicu i ogorčeno progutao još jednu knedlu, tiho žaloban što ga nitko ne uzima ozbiljno…
U svojoj nazovi-karijeri odigrao sam već mali milijun utakmica i sreo mali milijun bogznakakavih likova. Eto, baš sam neki dan bio na ‘vrućem’ gostovanju u Odranskom Strmcu. I znate ono kad se rukujete s protivnicima prije početka; primijetio sam jednog tipa, ‘pario’ mi je odmah čim sam ga ugledao. Doimao se kao da mu fali daska u glavi, a ako bih htio preuveličavati, rekao bih da je sakrivao nož ispod kostobrana. Nekim je čudom igrao stopera i nekim je čudom oko 20. minute mesarski izrezbario jadnog mi kolegu koji se taman planirao strmoglaviti u jedan-na-jedan. Žuti karton, kako to već biva u tim ligama. I gužva, komešanje, dokazivanje, pravdanje… Bilo kako bilo, stvarno se rijetko događa da te nečiji izgled toliko ‘impresionira’ i da pomisliš kako bi tog lika na terenu nekako valjalo izbjegavati.
Da se kojim slučajem rukujem s blijedim i podbuhlim, natetoviranim De Rossijem, još u kakvom Odranskom Strmcu, kad je legitimno pomisliti da je takav lik alkoholičar ili bivši zatvorenik, moja bi muda postala manja od makova zrna. Valjda bih na samom početku došao do suca i bacio mu bubu u uho — “čuj, pripazi malo na ovog lika” — iako je od sudaca u tim ligama uzaludno išta očekivati, a kamoli da imaju gard naspram jednog takvog ‘baje’.
“Kada vidim da prije utakmice iz svlačionice rade live za Instagram, dođe mi da uzmem bejzbol palicu”
Daniele De Rossi voli se i sam sa sobom sprdati — na listu desne noge dao si je istetovirati onaj znak upozorenja u prometu, trokut, na kojemu jedan tip uklizava i fino ulazi u gležanj drugoga. To nam samo govori da je Daniele svjestan kako ga nekad zanese i da nije sasvim praznoglav. Dapače, De Rossi misli i osjeća, možda i malo previše za nekoga tko samo naganja loptu, a više je puta pokazao koliko je zapravo uglađeni tip; netko čije bi ponašanje trebalo biti smjernica u odgoju malih nogometaša, bez obzira na pokoju ‘žutu minutu’.
Kad je na Svjetskom prvenstvu 2006. maznuo laktom Briana McBridea i zaradio isključenje, a ovaj tri šava, De Rossi se po završetku utakmice ispričao svojoj žrtvi. Disciplinci su mu dali četiri utakmice kazne i vratio se u 61. minuti finala protiv Francuske, kad je ušao u igru te kasnije zabio treći jedanesterac u raspucavanju. Bio je namlađi član te šampionske reprezentacije i već su ga tada zvali Capitan Futuro, svjesni da će trebati čekati silazak s pozornice mitske persone u Rimu, Francesca Tottija.
117 puta za Italiju
Baš je tih godina na jednoj prvenstvenoj utakmici zabio gol rukom, ali potom je savjest proradila, pošto je priznao sucu da je bio vragolast.
Kao jedna od značajnijih karakteristika u De Rossija, agresivnost u igrača obično proizlazi iz dvaju izvora — pojedini je svjesno i naglašeno koriste jer žele kompenzirati određene tehničke nedostatke, kao što su to, primjerice, radili Gennaro Gattuso ili naš Ognjen Vukojević, kojemu su mnogi predviđali jedno veliko ništa; drugima pak ona više dolazi prirodno pa je gracioznija i ljepša, u kombinaciji s finim tehničkim sposobnostima manje sirova, a igrač je takoreći pošten, bez obzira na sve ‘odrađuje svoj posao’, gine i leti po terenu jer takvo što smatra svojom dužnošću.
Jasno, De Rossi je ovaj drugi tip. On je naprosto mudonja, netko za koga nikada ne postoji izgovor i netko kome današnji šminkerčići pile živce. “Kad vidim da prije utakmice iz svlačionice rade live za Instagram, dođe mi da uzmem bejzbol palicu… Ali to su 18-godišnjaci i za 20 godina će se i oni vjerojatno žaliti na mlade.” Da, valjda je to zbog generacijskog jaza…
Mnogi će možda zaboraviti ili će im promaknuti to kako je De Rossi taj drugi tip agresivca, vjerojatno zato što već nekoliko godina kopni te postaje defenzivniji, a sasvim je pristojno mogao pokriti i poziciju stopera, što je silom prilika zaigrao za Italiju još na Euru 2012. Jasno, tijekom svoje karijere često je korišten kao štit zadnjoj liniji, usidren ispred dvojice stopera, ali čini mi se da mnogi zanemaruju i njegove plejmejkerske sposobnosti; posebice napeta bila je njegova duga lopta kojom je naglo mijenjao tempo igre te sjeckao suparničke linije.
U svom primeu bio je, bez ikakve dileme, jedan od najboljih svjetskih box-to-box veznjaka — zanimljiv je podatak da je od Drugog svjetskog rata naovamo od veznih igrača zabio najviše golova za talijansku reprezentaciju (21). Za Italiju za koju je nastupio 117 puta; samo trojica velikana skupila su više kapica — Gianluigi Buffon, koji će ostati rekorder do gašenja Sunca, Fabio Cannavaro i Paolo Maldini.
Nož u leđa
Pogledajte ta imena – prije svega prva dva koja su se generacijski više poklapala s njime — i pridodajte im još mitska bića u liku Tottija i Andree Pirla i možda će vam postati jasnije da ste De Rossija podcjenjivali ili ste makar zaboravili na njega, u nogometu vrlo rijedak miks ružnoga i lijepoga.
Još jedna činjenica čini ga većim — De Rossi je uvijek bio veći od Rome; ne od Rome kao institucije, već od prve ekipe koja je u njegovih 18 sezona osam puta ljubila guzicu prvacima, tj. završavala druga; koja je uvijek imala pristojnih 11, 12 ili 13 igrača, ali ne i dubinu koja je potrebna za maratonsku utrku u Serie A, već dubinu za dvaput osvojiti talijansku Coppu. Da, Daniele je uvijek bio veći od svoje ekipe, ali nikad nije napustio Olimpico — primjerice, Roberto Mancini ga je privolio, gotovo je dobio njegovu riječ da dolazi u Manchester City, samo da bi ga Daniele nazvao u posljedni tren i saopćio mu kako ne može prijeći Rubikon.
Nažalost, dojam je da je u posljednje vrijeme De Rossi postao veći i od Rome kao kluba. “Rekli su mi tek jučer”, započeo je prije koji tjedan na press konferenciji, jedva susprežući suze dok je pojašnjavao kako mu klub neće produžiti ugovor. “Bliži mi se 36 i nisam glup… Ako te nitko ne zove 10 mjeseci, onda znaš što te očekuje.” Klub mu je naposljetku ponudio ‘alibi’-mjesto jednog od direktora, ali De Rossiju se još uvijek špana.
“Nikada nisam pričao puno”, rekao je, “djelomično zato što to ne volim, djelomično zato što nije bilo puno toga za reći, a dijelom i zato što nisam htio stvarati glasine koje bi remetile mir u ekipi, među navijačima i svima.”
Tip koji je bog i batina u Rimu nije htio tražiti novi ugovor i vršiti pritisak preko medija zbog dobrobiti ekipe i sviju drugih? Ne znam, ne bih se htio previše zaplesti u romantični zagrljaj, iako će neki reći kako sam već u čvrstom stisku, ali dojam je da De Rossi zaslužuje više — baš zato što je takav uglađeni gospodin i uzor, što nije egocentrik, vjerojatno bi pristao na manji ugovor. Logično je zaključiti kako tip koji nije htio razvlačiti priču oko ugovora ne bi bio bundžija, tj. ne bi pravio probleme ako bi imao manju minutažu koja se već ove sezone osjetila, dobrim dijelom i zbog ozljede. Dapače, imati takvog profesora u svlačionici, trenerovu desnu ruku, teško da može biti štetno. Većina Rominih navijača je ovakav tretman De Rossija shvatila kao nož u leđa, a on je poput onih ‘naivnih budala’, klupskih vojnika, sve podnio dostojanstveno.
Vjerojatno ste dosad već mogli primijetiti kako de facto pišemo kao da je njegova karijera gotova; vjerujem kako je to zapravo dobrim dijelom točno jer De Rossi u nekom drugom dresu je poput odjavne špice filma za koju rijetko tko mari. Uostalom, možda je za kraj najpravednije da on sam nešto kaže o tome.
“Nemojte se kladiti da me nećete vidjeti s navijačima na gostovanjima. Kako jedem sendvič, pijem pivo i navijam za svoje prijatelje.”
