“Posao teniskog trenera kombinacija je znanosti i umjetnosti”, piše na svojem blogu naš trener Nikola Horvat. “Kao u glazbi ili slikarstvu, ili ga osjećate, ili ga ne osjećate, toliko je jednostavno.”
Ono što je u suštini Horvat želio reći jest da za trenerski posao morate imati dara, talenta, pa možemo reći i šesto čulo; u redu, to se valjda i podrazumijeva, ali ponajviše pričamo o činjenici koja se u prošlosti često zanemarivala, a to je da trener mora biti socijalno inteligentno biće, netko razumije svojeg igrača i osjeća njegovu ‘glavu’. Trener, dakle, nije ili barem ne bi trebao biti netko tko isključivo ispravlja tehničke nedostatke, nameće vlastitu viziju igre i općenito drži igrača na distanci, već komunikacija postaje dvosmjerna: trener postaje mentor, pogotovo ako radi s igračima koji su već dobrano oblikovani, pa i puni iskustva; postaje netko tko ‘samo’ savjetuje igrača te pomno odabire trenutak kada i kako će ga savjetovati.
I ne radi se tu o gubitku autoriteta ili čemu već, nego je takav pristup naprosto zdraviji za samog igrača; on je taj koji mora biti sposoban samostalno tražiti rješenja na terenu, pa se baš i ne čini logičnim učiniti ga ovisnim o sebi.
“Svaki je igrač poseban, drugačiji”, započeo je jednom onim svojim umirujućim glasom australski trener Bob Brett, čovjek koji je zadužio hrvatski tenis i koji je prošlog tjedna u svojoj 67. godini izgubio bitku s rakom. “I stvar je u tome da morate raditi s onim što imaju, a ne da ih probate naučiti što vi kao trener imate”, nastavio je, otkrivši usput koliko je bitno prilagoditi se igraču, pa i držati pod kontrolom vlastiti ego, samo da bi spomenuo svog bivšeg ‘studenta’ Gorana Ivaniševića. “Mislim da je jedne godine razbio skoro 100 reketa… Što ne znači da nije davao sve od sebe, nego bi jednostavno pukao”, pokušao ga je odmah malo opravdati. “Ali ja sam ga poštovao i s time što se loše ponašao… Možeš imati neki svoj način, ali moraš im dati slobode.”
“On me je uvijek morao držati pod kontrolom, da ne izgorim. Često je govorio da velike stvari dolaze onima koji znaju čekati, što je meni pomoglo masu puta”
Nije li zapravo slično i kad ste u vezi, pogotovo s nekim tko je, sročimo to tako, jaka ili teška ličnost? Ako biste bili previše sebični, htjeli mijenjati osobu po svom nahođenju, vjerojatno vaša veza ne bi dugo potrajala. Odnos i ljubav temelje se na tome da prihvaćate nekoga i s njegovim manama, ali naravno da onda očekujete i nešto zauzvrat, jer ako nema toga, vjerojatno ni u tom slučaju veza neće potrajati. Ili barem ne bi trebala.
Brett je shvaćao da nema teoretske šanse da Goran postane svetac ili što već, prihvaćao je da će katkad imati žutu minutu, a dobrim dijelom zato što ga nije previše pilao i pametovao mu, Goran je zauzvrat nastojao imati što manje žutih minuta.
“Što to on ima, a da bi tebi trebalo?”
Brett je s Ivaniševićem radio od 1991. do 1995., znamo i da je s Marinom Čilićem bio od 2005. do 2013., a možda je manje poznato da je otprilike tri i pol godine surađivao s Mariom Ančićem, dok je ovaj kročio iz juniorskog u profesionalni tenis, odnosno u najosjetljivijem razdoblju za igrača.
“Ono što je kod njega bilo posebno je to što je iz igrača izvlačio maksimum, a da nije koristio neki ustaljeni obrazac koji bi primjenjivao na svakoga”, priča mi baš Ančić, koji je s Brettom počeo raditi 1999., dok je Australac surađivao i s Andrejom Medvjedevom te Nicolasom Kieferom. “Znao je da ne mora gurati neku svoju zamisao po svaku cijenu, znao je i osluškivati igrača i mislim da je njegova najveća kvaliteta bila ta što vas je stvarno razumio”, dodaje Ančić.
Svoj prvi veliki posao Brett je dobio u studenom 1987., kad je započeo suradnju s još jednim teškim karakterom, Borisom Beckerom — tada 20-godišnjakom, ali i dvostrukim osvajačem Wimbledona, što će potrajati do veljače 1991. Brett inače nije bio dobar tenisač, već je u tenis ušao tako što se kao klinac ‘prikrpao’ australskoj Davis Cup reprezentaciji kad mu je legendarni australski trener Harry Hopman, koji će mu na koncu postati mentor, dopustio da postane njihov sakupljač loptica.
“Imao je taj old school, australski stil”, priča Mario, misleći zapravo na radnu etiku. “Jer je odrastao u nemilosrdnoj okolini. Australci su bili poznati po tome da su u 1960-ima i 1970-ima najviše trenirali”, kaže.
Zanimljivo je i da je do svoje 20. godine radio kao poštar, pa iako je prije Beckera imao iskustvo rada s profesionalcima, takva neugledna povijest nije sjela njegovu menadžeru Ionu Tiriacu: “Što to on ima, a da bi tebi trebalo?”, pitao se. “Nikad nije bio u finalu Wimbledona! Kako ćeš ga uopće poštivati?”, rezonirao je Tiriac. “Ali Brett je bio čvrst — baš ono što mi je trebalo”, reći će Becker, koji je s Brettom na koncu 1989. odigrao najbolju sezonu svoje karijere, pa i nakratko zasjesti na prvo mjesto ATP ljestvice. “Jasno je dao do znanja što očekuje od mene: red, rad i disciplinu. Tri sata treninga ujutro, tri sata treninga popodne. ‘Ono što radiš poslije, ne zanima me’. Tretirao me kao odraslu osobu.”
Tanka linija između kreativnosti i autodestrukcije
“S obzirom na to da sam uvijek imao tu strašnu ambiciju i želju za radom i uspjehom, on me je uvijek morao držati pod kontrolom, da ne izgorim”, priča mi Mario. “Često je govorio da velike stvari dolaze onima koji znaju čekati, što je meni pomoglo masu puta, i nakon što smo prestali raditi”, kaže.
Netko bi mogao reći da to i nije prevelika mudrost, ali uzmite u obzir da jedan tinejdžer nerijetko ne shvaća, pogotovo ako se nađe u krivim rukama, da ciljevi koji se je zacrtao ne dolaze preko noći. Brojni igrača u tranziciji u profesionalizam gube mečeve koje u svojoj glavi nisu trebali gubiti, samo da bi potonuli u malodušje, pretjeranu samokritiku, pa i autodestrukciju.
“Stvar je u napornom radu, znatiželji, ali i mašti”, rekao je jednom Brett, a upravo je pojam mašte ili kreativnosti često upotrebljavao, ponajviše u kontekstu toga da je to ono što najbolje izdvaja od ostalih. Drugim riječima, postoje igrači koji će u ključnim trenucima odigrati nešto neočekivano, igrači koji imaju nevjerojatan osjećaj za pravovremenost, što je nešto što se teško može istrenirati ili, ako hoćete, isprovocirati. “Postoje igrači koji žele strukturu i drže je se, a postoje i oni koju uz strukturu žele biti kreativni; na primjer, žele odigrati drop shot”, kaže Brett.
Nakon što je u veljači 1991. prestao raditi s Beckerom, kontaktirao ga je Goranov otac Srđan Ivanišević. Goran je tada već bio top 10 igrač, ali znamo i da je na površinu često izlazila njegova autodestruktivna strana, sklona i tankiranju mečeva.
“Mary Carrilo me nakon 10 dana pitala kad ću odustati”, prepričao je u podcastu kako je već na prvom turniru u Indian Wellsu izgubio 6-0, 6-2 od Fabricea Santoroa, uz ne baš previše truda. Da neće biti lako s Goranom bilo je jasno već na njihovom prvom sastanku kada Ivanišević nije progovorio niti jednu jedinu riječ, a Brett je pretpostavljao da je bio samo sramežljiv.
“Bilo je trenutaka kad bi vam stvarno testirao toleranciju”, iskren je bio inače diskretni Australac. “Postavite mu pitanje, a on ne želi odgovoriti i slično.” Unatoč tome, Brett je od samog početka shvaćao kako mu treba pristupiti. “Tanka je linija između kreativnosti i autodestrukcije. Ideja je da ne suzbijamo Goranovu eksplozivnost, već da je usmjerimo u pozitivnom pravcu.”
Sriven na tribini
Naravno da to nije bilo uvijek moguće, ali Ivanišević je na koncu ipak imao nešto manje žutih minuta; uostalom, igrao je dva finala Wimbledona, a došao je i do svojeg career-higha, drugog mjesta. Također, zanimljivo je primijetiti da je Brett često isticao koliko je Goran bio patriotski nastrojen, a lako je moguće i da je taj patriotizam iskorištavao za motivaciju, a onda i veći fokus.
“U početku mi je bilo teško igrati”, pričao je Ivanišević davne 1992., misleći na ratna zbivanja u Hrvatskoj. “Dolazim na teren i razmišljam o tome. Ali promijenio sam se zbog toga, i zbog Boba. Sada sam čvršći. Pokušavam se boriti do zadnjeg poena jer kad vidim kako se naši ljudi bore, i sam se želim boriti poput njih.”
Brett je imao uspjeha i sa spomenutima Medvjedevom i Kieferom — prvi je 1999. došao do finala Roland Garrosa, drugi do četvrtog mjesta na svijetu, a uspješno je surađivao i s kanadskim i japanskim savezom, pa ga mnogi smatraju jednim od najboljih svjetskih stručnjaka. Mi ga se, pak, ponajviše sjećamo kako sjedi u Čilićevu boksu te poslovično ne pokazuje emocije; tko zna, s Goranom je taj manjak emocija kliknuo, ali dojam je da je Čiliću takvo što škodilo, pogotovo kad uzmemo u obzir da je, radeći s Ivaniševićem, osim novog servisa, počeo pokazivati znatno više emocija na terenu.
Bilo kako bilo, takvo što sad i nije toliko bitno, a Brett ga je, uostalom, oblikovao kao igrača, radio je s njim u najosjetljivijem razdoblju te ga na kraju doveo i do devetog mjesta na svijetu. Puno toga rekao je i sam Čilić kad ga je nazvao odmah po osvajajnju US Opena, a puno toga govorila je činjenica i da mu je baš Ivanišević bio trener. Čovjek koji je 13 godina ranije osvojio ono što je za njega bilo neosvojivo, kad se opet tu negdje, ovaj put na tribini centralnog terena u All England Clubu, ‘skrivao’ uvijek diskretni i skromni gospodin Brett.
Dakako, bio je na tribinama i kad je Ančić igrao svoje prvo finale na profesionalnoj razini, na neuglednom Futuresu u Podsusedu. Bio je jedan od onih trenera koji su jako dobro osjećali svoj poziv i snosi dio zasluga za hrvatsko tenisko čudo.
