Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Graham Hill: Velikan utrka koji je, jedini ikad, osvojio mitsku trostruku krunu

Jedan od najosebujnijih likova povijesti F1

Prije 90 godina, dan nakon zloglasnog čikaškog masakra na Valentinovo, u londonskom Hampsteadu rođen je Norman Graham Hill, čovjek koji će postati jedan od ljubimaca Engleske i vrlo neočekivani velikan automobilizma, sporta u kojem je završio gotovo slučajno.

I, dakako, lik kojeg će tek donekle uspješno pokušati imitirati čak i takva svjetski znana faca poput Svetog Ivana Krstitelja.

Nije slučajno to što je upravo on, medijska posvuduša Velike Britanije onog vremena, završio u skeču Montyja Pythona, jer bio je jedan od prvih sportaša koji su uistinu probili granice odabranog natjecanja i postali celebrity ikone. No, to je samo dio fascinantne priče o njemu.

Volite li automobilizam, teško je ne voljeti Grahama: čovjek je postigao sve, nije nikada izvodio gluposti ni stvarao probleme, ništa mu nije palo s neba…

Obožavate li automobilizam, ne možete obožavati Grahama, jer on… Pa, za početak, on nije bio jedan od nas.

Položio je vozački tek s 24 — ne zato što je želio voziti, nego zato što mu je bilo potrebno za posao. Nikada nije bio na nekoj utrci, uopće ga nisu zanimale. Svakako, imao je znanje iz mehanike, išao je u tehničku školu, bio u mornarici i radio za Smiths, proizvođača mjernih instrumenata — između ostaloga odgovornog za one prekrasne čuke u klasičnim engleskim sportskim automobilima… Ali utrke nisu bile njegov đir ni ideja; bavio se veslanjem, sportom kojeg pravi ljubitelji oktana ako ne baš preziru, a ono svakako smatraju manje vrijednim. Em idu po vodi, em su spori, em samo ravno…

Kasnije će tvrditi kako je upravo disciplina koju je stekao tijekom veslačkih dana bila ključ njegovog uspona na vrh u svijetu utrka. Usto će proslaviti London Rowing Club, preuzevši tamnoplavu i bijelu boju i dizajn klupske kape za svoju prepoznatljivu kacigu, čiji će dizajn preuzeti i sin Damon, prvi sin svjetskog prvaka u Formuli 1 koji se i sam uspio dokopati te titule.

U novinama je 1954. ugledao oglas kojim Universal Motor Racing Club nudi zainteresiranima testne vožnje na stazi Brands Hatch za samo pet šilinga. Kako je već godinu dana posjedovao vozačku dozvolu, odlučio je okušati se, čisto zato da ima i to iskustvo u životu. Sjeo je u Cooper Formule 3 i odvezao dogovorena četiri kruga, koja su mu zauvijek promijenila život.

Izašavši iz bolida, znao je da su utrke ono čime se želi baviti.

Djelovao kao prolaznik

Kako nije imao niti iskustva niti novca, zaključio je da je najlakši put za ostvarenje tog cilja priključiti se nekoj trkaćoj momčadi kao mehaničar, za što je bio kvalificiran. Dobro je odabrao zaposlivši se u Lotusu, mladoj i ambicioznoj firmi koja je upravo počinjala uspon prema svjetskom vrhu.

Dakako, nije ga zanimalo biti samo mehaničar i ubrzo se izborio za ulogu vozača. No, rezultati nisu došli. Nastupio je i na nekoliko utrka Svjetskog prvenstva, ali nitko, gledajući ga, u njemu nije vidio budućeg prvaka i velikana. Vidjeli su početnika koji se muči, ganja svoje i limite auta, ali ne doima se prirodno stopljen s bolidom, poput Stirlinga Mossa ili Jima Clarka i odaje dojam nekoga tko je samo prolaznik u svijetu utrka.

No, Hill nije bio prolaznik, on je učio.

Ingenioznosti i improvizaciji Colina Chapmana trebao je netko posve drukčiji, čovjek kakvog će pronaći u Clarku. Studiozni i pedantni Hill nije pripadao Lotusovoj školi razmišljanja; čak i kada se ponovo zatekne ondje i osvoji titulu, neće se to doimati prirodnom vezom. Graham je naslutio ili shvatio da mora otići drugamo, pronaći momčad koju će oblikovati prema sebi i zajedničkim radom je pokušati dovesti do vrha. Samo, gdje naći takvu momčad, neku koja je već toliko izranjavana podbačajima i neuspjesima da spremno okreće i drugi obraz, spremna prihvatiti neiskusnog i ne baš cijenjenog vozača kao svojevrsnog Mesiju?

U Bourneu, dakako.

BRM, skraćeno od British Racing Motors, osnovan je 1945. i predstavljen kao velika britanska nada za pokoravanje svijeta utrka. U BRM-u su radili veličanstveno komplicirane i još veličanstvenije neuspješne trkaće automobile i s vremenom postali predmet poruge britanskih medija. Connaught, Vanwall, Cooper i Lotus utrli su put prema vrhu ili došli na njega, a BRM je i dalje tavorio u prosječnosti, mada je neočekivana pobjeda Joakima Bonniera u Zandvoortu 1959. nagovijestila da tu ipak ima štofa i za nešto više.

Bilo je to vrijeme velikih tehničkih promjena, motor seli iza vozača, i BRM se nije savršeno snašao u njima, ali — i opet u Zandvoortu — Hill 1960. stiže treći, što su mu prvi prvenstveni bodovi u karijeri. Sljedeća je sezona bila slabija, a momčad je u nedostatku vlastitog 1.5-litarskog motora koristila Coventry-Climaxov, dok je razvijala svoj V8, spreman tek za 1962.

Priče o “slučajnom prvaku”

Čim je sjeo u novi P57 i isprobao novi motor, Hill je nanjušio krv te praktički preselio u Bourne. Puhao je za vratom konstruktorima, mehaničarima… tjerajući ih da daju više i više. Manijakalnim radom dotjerali su P57 do savršenstva i stvorili ono što BRM nije imao nikada ranije (a, pokazat će se, ni kasnije): šampionski bolid.

Glover Trophy na Goodwoodu u travnju nije se bodovao za prvenstvo, ali to je bila jedna od najznačajnijih utrka čitavog desetljeća. Teška je nesreća Stirlinga Mossa bacila u komu na mjesec dana i, u dobi od samo 33 godine, de facto okončala njegovu vozačku karijeru. Svijet utrka naprasno je ostao bez vozača kojem su čak i suparnici priznavali da je najbolji. Otvorila se praznina koju će odmah popuniti nova generacija: Clark, Hill i John Surtees.

Toga je tužnog dana Graham ostvario svoju prvu pobjedu u bolidu Formule 1.

Mjesec dana kasnije, u Zandvoortu, pobijedio je i u prvoj utrci prvenstva. Koje se potom pretvorilo u borbu između Clarka i njega, svaki je ostvario po tri pobjede. Kakva je to bila borba! Talent protiv rada, tihi i introvertirani Škot protiv glasnog Engleza koji se znao pobrinuti da mediji prate svaki njegov korak. U posljednju utrku sezone, VN Južne Afrike, Hill je ušao s prednošću od devet bodova, ali kako se računalo samo pet najboljih rezultata, Clarku bi pobjeda osigurala titulu. Činilo se da će i biti tako, Škot je odmaglio i vozio u neprikosnovenom vodstvu, ali 20 krugova prije kraja procurilo je ulje i morao je odustati.

Čovjek na kojeg baš nitko nije računao prije početka sezone postao je svjetski prvak. A titulu je osvojila i njegova vječno gubitnička momčad, čemu je nemalo pridonio i Richie Ginther, mali Amerikanac velikog srca koji će tijekom tri sezone u BRM-u čak šest puta završavati utrke na drugom mjestu, ali jedinu će pobjedu u karijeri ostvariti tek kasnije s Hondom.

Priče o “slučajnom prvaku” pale su u vodu kada je Graham sljedeće sezone pobijedio na otvaranju sezone u Monacu. Ponovit će taj uspjeh i u sljedeće dvije utrke u Kneževini, a na kraju svake od tih triju sezona bio je drugoplasirani u prvenstvu — dvaput iza Clarka, jednom iza Surteesa.

U Clarkovoj sjeni

Hill je bio kralj Monaca, ukupno će pet puta pobijediti ondje — do danas dijeli drugo mjesto na vječnoj tablici najuspješnijih na najglamuroznijoj svjetskoj Velikoj nagradi, s Michaelom Schumacherom. Ispred je samo Ayrton Senna sa šest pobjeda. Kako je moguće da je vozač kojem se do danas spočitava nedostatak prirodnog talenta uspijevao biti dominantan na tehnički najzahtjevnijoj stazi kalendara?

Princ Rainier jednom je rekao Damonu Hillu kako je obožavao njegova oca jer je, za razliku od drugih uštogljenih Britanaca, bio “mediteranski tip”. Možda je u tome dio istine; Graham se u Monacu osjećao kao doma — kako na stazi, tako i u casinu ili u druženju s princezom Grace. Fizički nalik Davidu Nivenu, bio je tip za Rivijeru, a i uživao je u izigravanju plejboja, mada je uspijevao to bezbolno pomiriti i s ulogom brižnog obiteljskog čovjeka, oca troje djece.

U Clarkovim sezonama nije bio ni blizu titule, ali 1964. ju je izgubio u posljednjoj utrci, onako kako ju je dvije godine ranije i osvojio. Doduše, ne zbog mehaničkog kvara, nego zato što se u stražnji dio njegovog bolida zabio Ferrari Lorenza Bandinija, oštetivši ga dostatno da ne može konkurirati za bodove. Nakon što je i Clark upao u probleme, titula je otišla Bandinijevu momčadskom kolegi Surteesu…

Novom promjenom pravila BRM 1966. više nije toliko konkurentan, ali sezonu spašava pobjeda na utrci Indy 500, u kojoj vozi Lolu s Fordovim motorom. Prvi je puta nastupio ondje i sretno preživio sveopći krš i lom na startu utrke, koji je eliminirao čak jedanaestoricu vozača. Tijekom i nakon utrke nastala je totalna zavrzlama oko zbrajanja krugova, pa su mnogi i danas uvjereni kako je pobjeda trebala biti pripisana Clarku ili Gordonu Johncocku, a ne zbunjenom i iznenađenom Hillu, za kojeg je jedan od suparnika napomenuo kako “čitavog dana nije prestigao nikoga”. Kako god bilo, upisana mu je pobjeda.

Suprotno očekivanjima, nakon tolikih okršaja (pored F1 i Indyja bilo ih je napretek i u utrkama turističkih automobila), između njega i Clarka nije bilo zle krvi, a tijekom sezone 1967., kada su bili i momčadski kolege u Lotusu, postali su i dobri prijatelji. Kažu da se suprotnosti privlače, a malo je bilo većih karakternih razlika dvojice momčadskih kolega u povijesti Formule 1 od njih…

Na stazi, Graham nije imao šanse. Lotus je bio Clarkov tim, sve se vrtjelo oko Škota, nisu imali ni naviku pripremati dva jednaka bolida. Hill je izgledao kao vodonoša, ali bio je svjestan kako s dolaskom Ford Coswortha opet dobiva u ruke najbolji bolid na gridu. Zašto je pristao biti u Clarkovoj sjeni ipak, čak i kada uračunamo DFV, nije posve jasno.

No, isplatilo se.

https://www.youtube.com/watch?v=eIBOCiFKZgY

Maraton Le Mansa

U proljeće 1968. Škot je pod nikad posve razjašnjenim okolnostima poginuo u utrci Formule 2 u  Hockenheimu te je postojala realna opasnost da se momčad, gotovo puno desetljeće građena oko njega, naprosto raspadne.

Graham to nije dopustio.

Pobijedio je u Španjolskoj i u Monaku, na prve dvije utrke nakon Clarkove smrti, jasno pokazavši da Lotus ide dalje. Ostatak sezone bio je promjenjiv, ali pobjedom u posljednjoj utrci u Meksiku došao je do druge, ponovo neočekivane titule. Bila je to tranzicijska godina, bolidi obojani sponzorskim livrejama umjesto tradicionalnih nacionalnih trkaćih boja počeli su sezonu bez ikakvih ili s minimalnim stražnjim krilima, a tijekom godine stigle su monstruozne, visoke i krhke konstrukcije koje su ih značajno ubrzale kroz zavoje.

Sljedeće je sezone, a gdje drugdje nego u Monaku, zabilježio posljednju, 14. pobjedu u karijeri, ali i doživio prvu veću nesreću. Zbog pucanja gume razbio se u Watkins Glenu te slomio obje noge. Kada su ga pitali želi li štogod poručiti ženi, rekao je kako joj moraju reći da bar dva tjedna neće moći plesati!

Većini bi vozača njegove dobi, tada je već prešao 40, takva nesreća označila i kraj karijere, ali on je pet mjeseci kasnije već bio u kokpitu, spreman za početak nove sezone. Chapman je izgubio vjeru u njega i transferirao ga Robu Walkeru, a ondje je počeo izgledati kao vozač čije je vrijeme prošlo.

Odbijao je to priznati, pa je još vozio za Brabham i vlastitu momčad Embassy Racing. Povukao se tek sredinom 1975., kada je već postalo bolno gledati sramoćenje i neuspjele pokušaje kvalifikacija. Skupio je čak 176 nastupa, što će još dugo ostati rekord — ali podosta završnih bilo je posve suvišno.

Ta reputacija istrošenog vozača bila je među razlozima što se Henri Pescarolo, jedan od najvećih vozača u povijesti utrka izdržljivosti, žestoko pobunio kada mu je momčad Matra-Simca rekla da će mu Hill biti partner na utrci 24 sata Le Mansa 1972. Englez nije bio bez iskustva, jednom je već slavni maraton završio na drugom mjestu, ali uistinu nije izgledao kao netko tko može donijeti dodatnu vrijednost momčadi.

Na papiru.

Na mokroj stazi, po kiši, usred noći, u najtežim uvjetima kakvi razlikuju velikane od samo dobrih ili solidnih vozača, itekako jest izgledao. Odvezao je seriju brzih krugova koji su, efektivno, Pescarolu i njemu donijeli pobjedu.

Prvi i zasad jedini, ostvario je trostruku krunu.

Fernando Alonso pokušava ga sustići, vidjet ćemo hoće li uspjeti. Razumijmo se, ma koliko impresivan taj podvig bio, razmjerno ga je malo vozača uopće pokušalo ostvariti, to nipošto nije ultimativni cilj svakog klinca koji kreće voziti karting.

Pogibija i ostavština

Samo nekoliko mjeseci nakon povlačenja, Graham Hill je poginuo na prilično bizaran i frustrirajuće neodgovoran način.

Njegova je momčad, na dan kada su radni ljudi i građani jedne danas nepostojeće države na brdovitom Balkanu i malo sjeverozapadno od njega slavili svoj najveći nacionalni blagdan ili naprosto klali svinje, otišla na jug Francuske radi jednodnevnog testiranja na stazi Paul Ricard. Po završetku su Hillovim privatnim avionom poletjeli natrag prema Engleskoj. Ondje je vladalo pravo englesko jesensko vrijeme, gusta magla je okruživala aerodrom Elstree i Hill je upozoren da se spušta na vlastitu odgovornost.

Piper Aztec je nad šumom pored golf igrališta, nekoliko kilometara od piste, udario u krošnje drveća, pao i zapalio se. Svi su na mjestu poginuli: Hill, nadolazeća vozačka zvijezda Tony Brise, konstruktor Andy Smallman, menadžer Ray Brimble te mehaničari Terry Richards i Tony Alcock. Mala se momčad nije, dakako, mogla oporaviti od takvog udarca i to je bio kraj puta za Embassy-Hill.

Nema gotovo nikakve sumnje da je pilotova pogreška bila razlog nesreće, ali kasniji događaji ostavljaju gorak okus. Hill je imao važeću britansku pilotsku dozvolu, ali nije obnovio neke druge dokumente neophodne za legalno pilotiranje — poput registracije, osiguranja ili potvrde o tehničkoj ispravnosti zrakoplova. Zbog toga su u sudskim tužbama za naknadu štete udovica Bette i djeca ostali bez gotovo cjelokupnog imetka. Sin Damon morao je raditi fizičke i dostavljačke poslove kako bi plaćao školovanje, ali probio se kroz sve to do osvajanja titule svjetskog prvaka u Formuli 1 godine 1996.

Točno iste godine kada mi je pogibija njegovog oca pomogla u životu na krajnje bizaran i neočekivan način. Skužajte, ali moram na kraju teksta podijeliti s vama ovu osobnu fusnotu.

U jednoj epizodi Kviskoteke, u sezoni u kojoj sam i sam bio natjecatelj, postavljeno je pitanje o žrtvama zrakoplovnih nesreća, a Graham Hill bio je pogrešno naveden među lažnjacima, negativnim odgovorima. Prosvjedovao sam kod Laze Goluže zbog te pogreške, a on je nakon provjere zaključio da mu klinac koji je u stanju ispraviti nešto što je njegov sastavljački trust mozgova previdio može pomoći i dao mi posao. Uz novinarstvo sam se 15-ak godina bavio još jednim prekrasnim i ispunjavajućim poslom — sastavljanjem pitanja za TV kvizove i igre na ploči, a pitanje je bi li do toga ikada došlo da nije bilo Grahama Hilla.

Jedini nositelj trostruke krune možda nije bio veliki prvak u klasičnom smislu, ali svakako je jedan od najosebujnijih i najzanimljivijih likova iz nekog ljepšeg, romantičnijeg razdoblja Formule 1.

Ne propusti top članke