Bilo je to obično, vruće nedjeljno popodne jednog davnog ljeta, pred kraj 1980-ih.
Mnogi bi vam sada pokušavali utuviti u glavu kako je opuštena morska atmosfera prikrivala kojekakve tenzije i nagovještaje skorašnjeg rata, ali to naprosto nije bila istina. Prenapučen turistima i za današnje pojmove katastrofalnom infrastrukturom, otok na kojem sam se nalazio lijeno je migoljio kroz sezonu ferragosta. Stigli su Talijani, dodatno pojačavajući ionako prilično nesnosnu pretrpanost i gužvu.
Među tisućama, tu su bili i njih dvoje. Vjerojatno bračni par, nedvojbeno Talijani, u nekim poznijim godinama koje tada, kao tinejdžer, nisam baš znao preciznije definirati niti me bilo za to briga. Suprotno klišeima, za svojim stolom u birtiji tiho su ispijali kave ili što god već da su naručili, davno je bilo. Mi ili nismo imali televizor ili nismo mogli uhvatiti kronično slabi signal Drugog programa, pa sam se i ja spustio u birtiju kako bih ondje pogledao utrku. Ne sjećam se ni koju; s obzirom na kalendar, najvjerojatnije Mađarsku. Uglavnom, utrka je išla i ja sam je pratio, a ostatak gostiju pogledavao — netko više, netko manje. Mirno i bez ikakvih izljeva emocija. Sve do trenutka kada je vodeći, čak se ni toga ne sjećam sigurno, valjda Alain Prost ili Ayrton Senna, sustigao i trebao za krug zaobići Andreu de Cesarisa.
Smatrali smo ga institucijom F1, gotovo da je svatko tada navijao za njega nadajući se nekom čudnom spletu okolnosti koji bi mu ipak donio barem tu jednu pobjedu
Ono dvoje skočili su sa stolica, počeli gestikulirati i derati se “Andrea! Andrea!”, navijajući da Talijan što dulje zadrži brži bolid iza sebe. Nije to trajalo dugo, možda dva-tri zavoja, ali zauvijek mi se usjeklo u pamćenje, potvrđujući da ima nešto posebno u tome kako naši zapadni susjedi doživljavaju Formulu 1. Uglavnom kada je riječ o Ferrariju, ali ponekad, eto, i kada je u pitanju tkogod drugi od njihovih sunarodnjaka.
No, dakako, to ponešto govori i o De Cesarisu.
Ovaj bi Rimljanin 31. svibnja ove godine proslavio svoj 60. rođendan. Kada već to nisam popratio tekstom, prisjetimo ga se barem povodom pete godišnjice smrti. Na današnji datum 2014. izgubio je kontrolu nad motociklom negdje na rimskoj obilaznici, pao je sa Suzukija, udario u zaštitnu ogradu i poginuo od siline tog udarca.
Uspon do McLarena
Više od ma kojeg vozača u povijesti Formule 1 upamćen je po izlijetanjima i sudarima, pa je način smrti, mada vezan za drugo prijevozno sredstvo, bio sve prije nego neočekivan, nažalost. Bio je to katastrofalan dan za Formulu 1, jer nekoliko sati ranije na Velikoj nagradi Japana došlo je do stravične nesreće supertalentiranog francuskog vozača Julesa Bianchija, koji će ozljedama podlijeći u ljeto sljedeće godine, nikada se ne probudivši iz kome.
De Cesaris je rođen u imućnoj obitelji, otac mu je bio jedan od najvećih talijanskih distributera cigareta — što je, razumljivo, pripomoglo u dobivanju osobnog sponzorskog ugovora s Marlborom. Proizvođač cigareta bit će mu podrška tijekom čitave karijere, a znamo li koliki je utjecaj Philipa Morrisa u Formuli 1, pogotovo u tim danima prije ma kakve ozbiljnije zabrane reklamiranja duhanskih proizvoda, postaje jasnije zašto se toliko dugo uspio održati u oktanskom cirkusu.
Najuočljivija mu je fizička osobina bio hemifacijalni spazam, odnosno povremeno nekontrolirano grčenje mišića na jednoj strani lica. Mnogi su spekulirali o mogućoj povezanosti tog problema i incidenata na stazi, ali uistinu se ne razumijem dostatno u medicinu za prosudbu je li to i u kolikoj mjeri moglo biti okidač nesreća, uključujući i onu posljednju, kobnu.
Talent i brzinu nitko mu, ipak, nikada nije dovodio u pitanje. Sa 17 je godina postao juniorski prvak svijeta u kartingu, a 1978. prešao na automobile, zanimljivo, u Velikoj Britaniji. Već je u toj prvoj sezoni bio viceprvak tamošnje Formule 3, pobijedivši na šest utrka, ali izgubivši titulu od Chica Serre zbog, pogodit ćete, previše sudara i izlijetanja. Sljedeće godine prelazi u Formulu 2, gdje vozi za Project Four Racing, momčad Rona Dennisa. Britanac će mu 1981. ponuditi i mjesto u McLarenovoj F1 momčadi, nad kojom je upravo preuzeo kontrolu.
Debitirao je zapravo već potkraj prethodne sezone, odvezavši dvije utrke za Alfa Romeo. Milanska je momčad nakon šokantne smrti Patricka Dapaillera neko vrijeme nastupala samo s jednim bolidom, onim Bruna Giacomellija, ali u posljednje je četiri utrke opet imala po dva: prvo je priliku dobio iskusni Vittorio Brambilla, a potom De Cesaris. Vrlo solidni kvalifikacijski nastupi, osmo i 10. mjesto, uvjerili su mnoge da dolazi nova zvijezda — neovisno o tome što je Alfa bila na vrhuncu brzine, što je Giacomelli u Kanadi pretvorio u četvrto mjesto na startu, a u Watkins Glenu u senzacionalni pole position.
U prvom je nastupu Andrea odustao zbog kvara, a u drugom, nagoviještajući što nas očekuje, lansiravši se u ogradu već u drugom krugu, nakon dodira s Tyrrell-Fordom Dereka Dalyja.
Nadomak pobjede
Ron Dennis imao je velika očekivanja od njega u 1981., i nije bio jedini. Provjereni John Watson ostao je prvi vozač momčadi, ali brzog i incidentima sklonog klinca Prosta pustio je u Renault, od nasljednika očekujući jednaku brzinu uz manje problema. Umjesto toga, došlo je još više problema — klinac je redovno razbijao bolide i u čitavoj sezoni skupio samo jedan bod, naspram Watsonovih 27. Sjeverni Irac je jednom i pobijedio, u Silverstoneu, u utrci u kojoj je njegov momčadski kolega izletio sa staze već u trećem krugu. Kada je Niki Lauda potvrdio da je zadovoljan količinom znamenki u ugovoru koji mu je Dennis ponudio za 1982. bilo je jasno da su Talijanovi dani u McLarenu odbrojani.
Andreina brzina bila je evidentna i u McLarenu, ali cijena učenja bila je previsoka. Ukupno se 19 puta razbio tijekom sezone — što u kvalifikacijama, što u utrkama.
No, kako je u to doba, pogotovo, kako bi Milka Babović rekla, nama sa crno-bijelim televizorima bilo poprilično teško izdaleka razlikovati bolide dvije momčadi u Marlborovoj livreji, samo se preselio iz jedne u drugu, vrativši se u Alfa Romeo. Bit će to i njegove ponajbolje sezone u karijeri. Već u trećoj utrci 1982. osvojio je pole position na uličnoj stazi u Long Beachu. U utrci je odustao sa sigurne druge pozicije, iza Laude, nakon spektakularnog izlijetanja i udarca u zid. Priznajmo mu ipak da je imao evidentne probleme s kočnicama, što je pripomoglo nesreći.
https://www.youtube.com/watch?v=5XJpbj3eBXM
Inače, bila je to i utrka s jednim od najbizarnijih detalja na startu — Elio de Angelis stao je na krivoj strani grida i krenuo u rikverc kako bi se prebacio na pravu stranu, lagano pritom i udarivši bolid iza sebe, Lotus momčadskog kolege Nigela Mansella. Britanac je u tom trenutku također ubacio u rikverc, plašeći se da će Elio nastaviti… Kako je starter upravo u tom trenutku označio početak utrke, Mansell do danas tvrdi kako je jedini u povijesti startao neku utrku s autom u rikvercu…
U Monaku je Andrea pred kraj ostao bez goriva i odustao, ali kako nije bio jedini, upisano mu je treće mjesto u toj utrci vjerojatno najluđih završnih krugova koje sam ikada gledao. I u Kanadi je osvojio bod na isti način, nakon što je u pretposljednjem krugu ostao bez goriva i stao. No, 1983. je imao nekoliko sjajnih vikenda: druga mjesta u Njemačkoj i Južnoj Africi dovela su ga do osmog mjesta u poretku vozača na kraju sezone, što će mu i ostati najbolji plasman u karijeri.
Te se godine trebao ostvariti i njegov veliki trenutak, ali nije mu bilo suđeno. Na utrci u Spa-Francorchampsu bio je klasa za sebe, s trećeg se mjesta na startu probio na prvo i komotno vodio, ali prvo mu je momčad uništila san o pobjedi katastrofalnim pit-stopom, a potom mu je i motor eksplodirao dok je na drugom mjestu pokušavao sustići Prosta.
Neočekivana druga karijera
Ligier, za kojeg je potpisao 1984., činio se kao razuman odabir. Francuska je momčad nekoliko sezona bila u samom vrhu, a te su sezone napokon nabavili i Renaultov turbo motor. Na papiru je to izgledalo dobro, u praksi baš i ne: osvojio je samo tri boda, a momčadski kolega François Hesnault niti jedan. Hesnault će sljedeće sezone ipak ući u povijest kao prvi vozač koji je na bolidu imao montiranu kameru u direktnom TV prijenosu. Povratnik u Ligier Jacques Laffite te je 1985. na stazi deklasirao De Cesarisa, a nakon četverostrukog salta u Austriji Guy Ligier je izjavio kako si “ne može priuštiti da ga ima u momčadi”, te je nakon sljedeće utrke dobio cipelu.
Tu je — gotovo — i kraj priče o ozbiljnoj F1 karijeri ovog vozača.
Ali druga, neočekivana, potrajat će gotovo još čitavo desetljeće, u kojem će se radikalno promijeniti i percepcija o njemu. Postat će čak i donekle ozbiljniji i raditi manje budalaština, pogotovo pred kraj karijere. Na neki smo ga način smatrali institucijom Formule 1, gotovo da je svatko navijao za njega, barem tada, potkraj karijere, nadajući se nekom čudnom spletu okolnosti koji bi mu ipak donio barem tu jednu pobjedu. Tko zna, možda kroz koju sezonu tako počnemo doživljavati i Romaina Grosjeana…
Alessandro Nannini uzeo mu je mjeru u Minardiju 1986. i to je i jedina momčad za koju je vozio, a da nije osvojio niti boda. U Brabhamu je sljedeće sezone, u kratkom prekidu od niske odustajanja, došao do neočekivanog trećeg mjesta u Spa, mada je i tom prilikom ostao bez goriva i stao u posljednjem krugu. Sezonu potom jedini je vozač nove momčadi Rial, a četvrto mjesto u Detroitu donosi joj i jedine bodove.
Potom je dvije sezone u ekipi Scuderia Italia, s Dallarinim bolidima. Momčad je u prvom dijelu 1989. bila iznenađujuće kompetitivna, u Kanadi je de Cesaris završio treći, vjerojatno bi i u Monaku da ga u Loewsu nije udario i izbacio Nelson Piquet. I momčadski kolega Alex Caffi imao je sjajnu utrku u Phoenixu; vjerojatno bi završio na podiju da ga drugi vozač, kojeg je obilazio za krug pri tom manevru nije blokirao i natjerao da se zabije u zid. Taj je drugi vozač, pogađate, bio upravo De Cesaris…
Kada je momčad 1990. izgubila zamah, Andreine su stare navike eskalirale. Bila je to sezona puna pogrešaka, sudara i izlijetanja, a kada je u Imoli zamalo izbacio sa staze Mansella, koji ga je obilazio za krug, James Hunt ga je u prijenosu javno nazvao idiotom.
Bilo je to prilično učestalo mišljenje, ali Eddie Jordan ipak ga je uzeo u svoju debitantsku, ambicioznu momčad, gdje je, neočekivano, imao vrlo dobru sezonu — zamalo je došao do podija u Spa te je završio kao deveti u prvenstvu. Isto je ponovio i sljedeće godine u Tyrrellu, kamo je otišao jer je novi Jordanov generalni sponzor, Barclay, bio direktni tržišni konkurent Marlboru. Nažalost, nakon prelaska na Yamahine motore, momčad je bila nekompetitivna i 1993. je završila bez ijednog boda, a Andrea, prvi put od 1981., bez ugovora na početku sljedeće sezone.
De Crasheris
Ipak, vozio je veći dio 1994. — prvo u Jordanu kao zamjena za kažnjenog Eddieja Irvinea, a potom u Sauberu umjesto ozlijeđenog Karla Wendlingera. Po jednom je osvojio bodove za svaku od momčadi, te postao drugi vozač u povijesti, iza Riccarda Patresea, s više od 200 startova u karijeri.
Nije pokazivao osobit interes za ostale vidove utrka, mada se u početku karijere uspješno okušao u enduranceu s Lancijom. Po odlasku iz Formule 1 prekinuo je i gotovo sve veze sa sportom, šest mjeseci godišnje se bavio brokerskim poslom, a ostatak vremena svojom drugom velikom ljubavi, surfanjem. Iznenada se pojavio u paddocku u Monaku 2005, te odvezao sve tri utrke ambiciozno zamišljene, ali kratkovječne serije Grand Prix Masters za nekadašnje vozače.
U čitavoj je karijeri skupio samo 59 bodova. Njegovih 208 startova i dalje su rekord za vozača koji nikada nije uspio pobijediti i ostat će to najmanje do 2021, kada bi ga mogao prestići Sergio Pérez. Samo je pet puta završio na podiju, ostvarivši po jedno prvo startno mjesto i najbrži krug utrke. De Cesaris drži još nekoliko neslavnih rekorda: 22 odustajanja zaredom, 12 odustajanja zaredom u istoj sezoni i 14 odustajanja u sezoni od 16 utrka. Ukupno rekordnih 147 puta nije završavao utrke (dijeli to s Patreseom), a njegovih 12 odustajanja u prvom krugu nadmašili su samo Jarno Trulli i Rubens Barrichello. Kimi Räikkönen i Nico Hülkenberg mogli bi ga dostići dogodi li im se to još jednom.
Dodajmo da ga je kroz čitavu karijeru pratio nadimak Andrea de Crasheris, vjerojatno ne treba posebno objašnjavati zašto. No, i to da je kroz sve te nesreće tijekom trkaće karijere prošao gotovo neokrznut, bez ma kakve ozbiljne ozljede.
“Svijet voli pobjednike”, pjevala je Colonia. Ali u sportu nerijetko podjednako, ako ne i više, volimo vječne gubitnike, ako u njima ima šarma i simpatičnosti. Upravo stoga, Andrea de Cesaris istinska je legenda Formule 1 i vozač čije je ime dobro poznato, pa čak i onima koji se još nisu ni rodili u vremenima kada je on nastupao i razbijao se.
