Nakon što je ranije ovog tjedna ‘neuništivi’ Nenad Gračan preuzeo ulogu trenera hrvatske ženske nogometne reprezentacije, u pokušaju humora naglasio je kako “ima četiri kćerke i dvije unuke” te kao takav posjeduje “sve kvalifikacije za voditi žene”.
Na treningu novooformljenog ŽNK Hajduk sve su sudionice su, jasno, nečije kćeri, pa i unuke, ali prije svega su ‘sestre’.
To je i prvi povik koji se čuo, onda kada je mlada kadetska vratarka Luciana Ban — inače nećakinja proslavljenog pjevača Marijana — odmah po dolasku na teren odlučila proparati jednu dugu dijagonalu. “Ne ispucavaj nezagrijana, sestro”, opomenula ju je odmah pomoćna trenerica Kristina Skejić, koja inače obnaša dužnost i trenerice pionirki. “Otić’ će ti zadnja loža”.
Na poljudskim hodnicima koji vode do pomoćnih terena zidovi su prepuni fotografija i novinskih isječaka slavnih imena i trenutaka iz više od stoljeća klupske povijesti, ali u tim fragmentima nema ženskih imena. Usprkos neslužbenoj tituli “najsportskijeg grada na svitu” koju Split ponosno ističe, a i podatku da je prvi ženski nogometni klub u gradu osnovan još davne 1971. pod prigodnim imenom 8. mart. Tada su brojne igračice dolazile iz pogona tvornice Jugoplastika, a iz tradicije tog kluba 2009. nastao je i ŽNK Split, danas ekipa koja se s kolegicama iz Osijeka redovito bori za naslov državnih prvakinja.
“Aplauz je za mnoge kod nas vrhunac podrške, ali to je tek početak”
I oba ta kluba itekako zaslužuju svoje vlastite priče, pogotovo jer u Splitu, gradu, zaluđenom nogometom, te trofejne cure i dalje egzistiraju više u domeni kakve opskurne sportske trivije. Dobar dio ljudi će znati nabrojati i one najmanje, kvartovske klubove koji rade s muškim kategorijama, ali istovremeno neće znati da u gradu postoje čak dvije ženske nogometne ekipe. Ova druga, ŽNK Marjan, osnovana je kao klub 2003., a od ovog ljeta je dogovorom poslovno-tehničke suradnje postala dio Hajduka. To je tek drugi domaći ‘muški’ klub koji je službeno u svoju strukturu inkorporirao žensku ekipu; prvi je bio Dinamo, koji je to napravio 2016. Činjenica da su dva najveća rivala tek unazad pet godina posegnula za tim potezom također puno govori o prihvaćanju ženskog nogometa.
“Ja sam zapravo slučajno nabasala na terene na kojima treniraju dečki iz Dalmatinca”, priča svoju priču Tamara Benković, od ove sezone glavna Hajdukova trenerica, koja kao svoj prvi cilj ima vraćanje ekipe u prvoligaško društvo iz kojeg je lani kao ŽNK Marjan ispala. “Živjela sam tu u studentskom domu na Spinutu i vidim tu neke cure treniraju. I ja odem u sobu, tražim na internetu ŽNK Dalmatinac, nema ništa. Odem opet sutra, vidim gospodina Jozu, i prije nego šta ću išta kazati, on mi uzvikne “jesi ti naša nova igračica?”. I eto, tako je počelo.”
“Kada krećeš kao trenerica, onda nema puno ženskih uzora”
Jako puno priča počinje s Jozom Pirićem, čovjekom koji je i osnovao ŽNK Marjan. Ime tog trenera poznatog po radu s mladima spominju sve djevojke s kojima sam razgovarao; sve su u nekom trenutku istaknule njega kao osobu koja ih je premostila u sustav ženskog nogometa. On je dugo bio trener ŽNK Marjana, a sada je član stručne strukture; struku inače ‘drže’ dvije 24-godišnjakinje, spomenute trenerice Benković i Skejić. U najmlađoj drugoligaškoj ekipi najstarijoj je igračici 27 godina, njom rukovodi 26-godišnja predsjednica Matea Bešlić, pa je nekako prikladno da su i šefice struke najmlađe trenerice neke prve ekipe u državi.
“Ja sam se zapravo do 18. godine bavila atletikom”, priča Skejić. “Otac me, doduše, cijeli život vukao za sobom na mali nogomet, veliki je igrao do vojske, ali je majka bila ta koja me odvraćala od igranja nogometa, govoreći da s 18 mogu što hoću. E, pa onda sam sa 18 godina zvala barba Jozu Pirića i rekla — eto me”.
Tamara je oduvijek uz Hajduk, iako je u Split prvi put kročila kada je stigla na studij elektroenergetike. Ona je iz Ugljare, mjesta kod Orašja gdje je svoje prve nogometne korake napravila u lokalnom klubu koji se prigodno zove Hajduk. Kod nje nije bilo obiteljskih ‘prepreka’, ali je znala da joj je trenerski poziv puno primamljiviji od igračke karijere.
“Krenulo je tako da bih postavljala kapice na treninzima i pomagala treneru”, prepričava mi. “Onda me to sve više počelo zanimati, pa su me i iz kluba pogurali da upišem trenersku školu. U međuvremenu sam došla u Split, pretrpjela ozljedu i nakon toga odlučila da se u potpunosti posvetim trenerskoj ulozi”.
Trenutno je jedina ovogodišnja polaznica HNS-ove akademije za A licencu, dok je Kristina pri kraju sa svojim studiranjem na Kineziološkom fakultetu, smjer nogomet. Ona je samim tim stekla zvanje trenerice, ali tvrdi da je njen put tek počeo i da je daljnje doškolovanje prioritet, baš kao i Tamari, kojoj je trenerski uzor Alex Ferguson.
“Kada krećeš kao ženska trenerica, onda nažalost nema puno ženskih uzora koje možeš imati”, kaže. “Općenito je jako malo informacija bilo dostupno o ženskom nogometu. Kada sam vidjela da se na televiziji prenosi Svjetsko prvenstvo za žene, rekla sam šokirano tati da izađe iz sobe, da ja to moram gledati.”
Ogroman visibility
Koliko god bilo pohvalno da se i Hajduk odlučio na potez integracije ženske ekipe u svoju klupsku strukturu, toliko su svi ti mali detalji indikativ šireg stanja ženskog nogometa u nas. Tim je, izuzev trenerskog kadra, i dalje amaterski, i to je načelno najveća prepreka sustavnom razvoju. Igranje bez ikakve naknade znači da sve počiva na pukom entuzijazmu, a krojenje rasporeda treninga neočekivano prerasta u praktički najzahtjevniji dio posla za stručni stožer, koji osim Tamare i Kristine čine i trener kadetkinja Ivica Matić te trener vratarki Marko Čagalj.
“Ja od njih tražim profesionalizam, jer šest treninga tjedno nije baš amaterizam, kao ni dolazak subotom navečer ukoliko trebamo prije utakmice uigrati nešto dodatno”, kaže Tamara dok stoji uz aut-liniju i dijeli upute. “Neke igračice do osam ujutro već moraju biti gotove s treningom, pa muški kolege koji dođu kada mi već završavamo u nevjerici pitaju kada mi to krećemo s treninzima”, dodaje uz smijeh.
Jedna od takvih je i 21-godišnja kapetanica, Matea Granić. Ona je jedna od onih koje i na treningu teško promašite, jer se čini da joj je lopta zalijepljena za nogu. Uz nogomet, od malih se nogu bavi i futsalom, još otkako ju je — opet — Jozo primijetio na školskom turniru ženskih nogometnih selekcija. No, Matea uz sve to završava i studij predškolskog odgoja te radi u kafiću. Njena suigračica Ivana Klarić radi na hotelskoj recepciji, ali svejedno svakodnevno dolazi na treninge, prije i poslije smjene. Sve se, međutim, slažu kako je ta ‘žrtva’ nešto što rade kako bi se bavile onime što obožavaju.
U idealnim uvjetima ne bi bilo potrebno da ih muški klub podigne, da im da taj nedvojbeno “ogroman visibility”, kako je to pri potpisivanju suradnje definirao Hajdukov predsjednik Lukša Jakobušić. Ali, ženski je nogomet daleko od idealnih uvjeta; enormni entuzijazam i ljubav prema igre koje te cure od svojih početaka imaju u ogromnoj je mjeri nevidljiv, odnosno postane ‘vidljiv’ dobrim dijelom samo kada se nadmeni muškarci izruguju po društvenim mrežama, kukavički skriveni iza ekrana.
Hajdučice unisono tvrde da im je ova suradnja nevjerojatno pomogla ne samo zbog časti, infrastrukture ili suradnje s muškim kolegama za koje imaju samo riječi hvale, nego i zbog motivacije koja im je nasušno potrebna kako bi i dalje održavale najvišu moguću razinu rada. Sa 120 cura u svim uzrasnim kategorijama i s ciljevima koje su postavile, posao je enorman.
“Ranije, kada bih, primjerice, zakasnila na predavanje zbog treninga, odmah bi to bio minus”, kaže Benković. “Sada je ipak — a čekaj, ti si ono i trenerica u Hajduku? Opa, super, ajde onda…”
Što nakon aplauza?
UEFA je tek prije dvije godine predstavila svoju prvu opću strategiju fokusiranu na razvoj ženskog nogometa, koja za cilj ima udvostručenje broja aktivnih igračica u Europi s 1,3 na 2,5 milijuna igračica unutar pet godina, kao i udvostručenje vrijednosti te gledanosti ženske Lige prvaka te Europskog prvenstva za žene. Kod nas Savez sudjeluje u sufinanciranju doškolovavanja trenerica, kao i omladinske lige, ali to bi tek trebao biti početak priče.
Kako i same djevojke kažu, nitko od njih ne očekuje da im netko dođe i kaže “evo vam milijuni kuna, radite što hoćete”, ali očekuju da Savez kao krovna organizacija sustavno i konkretno pomaže u razvoju ženskog nogometa. Jedna od tih mjera je definitivno i ova formalna podrška dvaju najvećih domaćih klubova, iako je i ona barem dijelom uvjetovana činjenicom da klubovi, prema UEFA-inom protokolu, pri postupku licenciranja za međunarodna natjecanja prilažu i potvrdu o formiranju ženskog tima.
“Problem je kod nas taj što i kad ljudi vide što mi radimo, kažu super; zaplješću, kao, bravo, nešto se radi”, kaže Benković. “Ali to je kao da ja svojim igračicama samo plješćem i govorim bravo kada nešto dobro odrade, ali da im istovremeno ne prenosim nešto konkretno. Aplauz je za mnoge kod nas vrhunac podrške, ali to je tek početak. Ajmo sagledati i konkretnu problematiku.”
Dok se sve to ne podigne na željenu višu razinu, stvar i dalje ostaje u rukama ovakvih poput Tamare i Kristine, ali i svih cura na treningu, koje se ne obaziru na glupe komentare već iz treninga u trening usvajaju nove prohtjeve i razvijaju se. Najvažnije od svega, imaju stav i volju koji grade budućnost. Dvije seniorke, Ana Deranja i Marija Turkalj, već su upisale tečaj za stjecanje UEFA C licence dok paralelno rade s mladim kategorijama, a ekipa broji i pet reprezentativki.
U nedjelju je na rasporedu gostovanje kod Gorice, suparnica za vrh koje, kao i Hajduk, u šest odigranih kola imaju maksimalnih 18 bodova, s tim da Splićanke još nisu primile ni gola. Kako god završio taj ogled za vrh, obje će ekipe će dobiti zasluženi aplauz. Pitanje je samo što slijedi nakon njega — za njih, ali i za sve ostale sestre po lopti koje se nogometom bore protiv stereotipa.
