Splitskom Vukovarskom ulicom odjekivalo je ime Marka Livaje; tisuće navijača okupilo se na betonskim tribinama tamošnjeg igrališta kako bi mu, u pauzi Torcidina malonogometnog turnira, skandirali da je jedan jedini. U njegovu su čast uskrsnuli i pomalo zaboravljeno Hajdučko srce, nagradu za navijačkog miljenika sezone, a sama činjenica da su tu nagradu navijači dodijelili nekom nakon punih pet godina pauze najbolje ocrtava koliko je zapravo malo bilo optimizma u Hajduka i oko njega u tom periodu.
Naravno, vrijeme se među hajdukovcima mjeri u odnosu prije i poslije dolaska Livaje.
Hajduk jest monoteistička religija, ali Livaja je njen vrhovni predstavnik na Zemlji, čiji je Drugi dolazak uistinu donio nadu u kolektivno izbavljenje; pa ako Hajduk ruši sve rekorde po broju članova i pretplatnika, to radi dobrim dijelom baš i zbog Livaje, koji onda također sruši klupske stranice nakon puštanja u prodaju linije s njegovim likom. Sve to skupa više i nije neka novotarija, kao što nije novotarija da je Marko s tom nagradom u ruci — a koju je pokupio na terenu na kojem je tih dana, u sklopu Torcida kupa, uredno i nastupao za lokalnu ekipu — sada nešto najprirodnije, baš kao što je prirodno vidjeti ga na kavi u kvartu ili na lokalnom kupalištu, onom sa skalinom i njegovim muralom.
Split je grad koji može normalizirati svakakve nadnaravne stvari i pojave, ali ne može biti toliko lud i šizofren da ipak uvjeri čitav svijet da će danas na poljudski travnjak istrčati 11 igrača u Vitórijinu dresu i samo jedan u Hajdukovom, onaj s imenom Livaja na njemu.
Ovdje nema nikakve mogućnosti skrivanja iza Livaje; Hajduk će sada pokazati koliki su njegovi realni kapaciteti
I to je bitna stvar koju Hajduk sada mora opovrgnuti; osjećaj euforije u gradu tek je malo nagrizao ovaj nepopularni ždrijeb koji se čini najtežim mogućim i u ovom trećem, a pogotovo u četvrtom pretkolu, playoffu u kojem je potencijalni protivnik lanjski polufinalist Lige prvaka Villarreal. No, ni taj nezgodni ždrijeb nije do kraja obeshrabio poslovično nerealne Splićane, baš zato što polažu nemalu nadu ponajviše u Livaju. On, kažu, sad želi ostvariti europski iskorak s Hajdukom; po gradu kolaju šale u kojem se Pau Torres i Raul Albiol prestravljuju primislima da Livaja juriša ka njima s loptom u nogama, bez obzira na to što se Livaja s njima nije susretao tijekom svog boravka u Španjolskoj.
Livaja je, dakle, čudo koje mnogima garantira da Hajduk ima šanse napraviti čudo na ovom teškom putu do sna zvanog (barem) jesen u Europi. Međutim, tu i leži problem: jedno je čudo kad Livaja uopće dođe u Hajduk u najpotentnijoj fazi svoje karijere, baš kao što je čudo to što je ne samo da je ostao, već je potpisao i novi, petogodišnji ugovor s klubom. Ta čuda su ona koja su Hajduk uvelike i pogurala u smjeru velikih utakmica i još većih očekivanja, ali koliko god opčinjene tribine Torcida kupa s pravom skandirale njegovo ime i misao kako je samo jedan Marko Livaja, toliko ovo čudo koje sada Hajduk traži iziskuje da svih 11 igrača budu sami svoji livaje.
A čak ni to ne garantira bilo kakav pozitivan ishod.
Reality check
Hajdučko srce je, u terenskom smislu, samo još jedan mitološki konstrukt kojim se maskirao manjak sustavnog razvoja igre i ideje, ali na nekoj simboličkoj razini se ‘ukidanje’ same nagrade s tim imenom poklapa s možda i najcrnjom europskom formom u klupskoj povijesti.
Bilo je u prošlosti pojedinačnih katastrofa; ona recentnija pamti i Shelbourne, i Debrecen, ali i onu nesretnu Žilinu ili Dilu Gori. Međutim, to se sve skupa teško može usporediti s ovim mučenjima protiv Renove ili potpunim užasima zvanima Gżira United i Tobol. Hajduk je samo u posljednje četiri sezone rasuo svoj ugled do nemjerljive razine, a plod toga je da se sad, kada je momčad vjerojatno najjača u istoj toj recentnijoj povijesti, sudbina dodatno narugala i stavila tu istu momčad na možda i preveliku kušnju, pri čemu je scenarij u kojem Hajduk neće dočekati rujan u Europi opet na nemaloj razini realan. S donekle (ne)bitnom razlikom da protiv ovakvih suparnika, eto, barem nije tolika sramota ispasti na ovim početnim razinama.
Sam se Hajduk kao momčad, međutim, na ovom startu sezone počeo ufati u vjeru sa splitskih ulica; Livaja je s tri gola u ove dvije utakmice protiv Istre i Varaždina, boraca za život u prvoligaškom društvu, održao mir u kući, ali generirao i još jednu iluziju kako je upravo takav razvoj događaja onaj koji navodno dokazuje da je Hajduk postao ‘rutinerska’ ekipa. Hajduk je u te dvije utakmice izgledao kao da nije značajno napredovao od razine onih sastava koji su potpisivale navedene hajdučke europske sramote, a to što je samo ‘Faktor Livaja’ učinio razliku protiv takvih momčadi ne smije maskirati tu činjenicu.
Uostalom, s razlogom je i on sam nakon utakmice s Varaždinom i svoja dva senzacionalna gola, uvježbana već stotinama puta po malonogometnim terenima, bez dlake na jeziku stao ispred kamera i priznao kako je dobro što je Hajduk na kraju “uzeo tri boda s katastrofalnom igrom”. Važno je da su te riječi došle baš od njega, jer je mogao i on tek upijati svoj individualni učinak koji je, uz mladog vratara Karla Sentića, i donio ta tri boda.
Međutim, to nije rješenje; to je tek put koji vodi u novu europsku sramotu. Hajduku ne treba čovjek iza kojeg će se ostatak momčadi skrivati i kojem će suigrači biti zahvalni da posjeduje toliki vanserijski talent da se i oni sami, među kojima su također skupo plaćene zvijezde, uljuljkaju u misao da imaju njega kao očekivanu silu koja se iznenada pojavljuje i rješava sve. Čak se i sam Valdas Dambrauskas, koliko god dobar posao odradio prošle sezone, u više navrata vidljivo oslanjao na Livajinu magiju tako što istovremeno nije osiguravao da i ostatak momčadi bude na svom maksimumu; kako igrački, tako i po preuzimanju odgovornosti.
U ovim europskim iskušenjima ni taj Faktor Livaja nije garancija uspjeha, dapače. Hajduka je dugo vremena europski ždrijeb uvelike mazio, a sada je momčad dobila reality check koji naprosto iziskuje da svi preko noći dođu na svoj maksimum i preuzmu svoj dio odgovornosti. Ovdje nema nikakve mogućnosti skrivanja iza Livaje; Hajduk će sada pokazati koliki su njegovi realni kapaciteti, prvenstveno protiv Vitórije koja je profil kluba kakve Splićani moraju početi izbacivati ako misle pretendirati na vraćanje dijela izgubljenog europskog ugleda.
Isto tako, Hajduk kao klub, ali ujedno i monoteistička religija za svoje navijače, mora istovremeno uživati u činjenici da na dispoziciji ima momčad predvođenu čudesnim Livajom, ali isto tako i funkcionirati kao da je Livajin odlazak pitanje dana. Jer jedno je kada navijači vjeruju u čuda i ufaju se da su ona uistinu realna. Klub s druge strane mora biti protuteža toj euforiji tako što će preliti tu nevjerojatnu energiju i talent na ostale igrače, na njihov pristup i ulogu u kolektivu.
Marko Livaja je uistinu samo jedan, igrač s jedinstvenom pričom, ali cilj je da Hajduk s 11 igrača stvori neka svoja zajednička čuda i jedinstvene priče kojima će nastaviti graditi vlastitu legendu.
