Priča naprosto zvuči pomalo nadrealno.

No, ako se doista i konačno službeno potvrdi, ovo će zapravo biti logičan potez klupskog vodstva. Milić stiže s iskustvom recentnog nastupanja u Serie A, kada je prošlu sezonu poprilično korektno popunjavao ulogu lijevog beka u Fiorentini. Ozljedom sjajnog Faouzija Ghoulama, koji je početkom studenog u utakmici protiv Manchester Cityja pokidao prednje križne ligamente, Napoli je u utrci za naslov ostao na samo jednom čovjeku koji može prirodno pokriti tu poziciju. Portugalac Mário Rui, kojem trener Maurizio Sarri vjeruje još otkako ga je vodio u Empoliju, sada uspijeva odrađivati posao, ali jasno je kako Sarriju u ovoj situaciji treba širina klupe. S Milićem dobiva jeftinu premosnicu do Alžirčeva ozdravljenja, takvu kojoj ne treba nikakva faza adaptacije na ligu. Teško je ipak očekivati da će povratkom Ghoulama Milić i iduće sezone ostati na San Paolu, ali svakako mu i ova prigoda dolazi kao neočekivani povratak u fokus.

Pogotovo jer je u globalu čitava njegova karijera zapravo priča o pomalo i frustrirajućoj nedorečenosti, kao i o ne baš do kraja ispunjenim očekivanjima – kako onima koje je on sam u određenim trenucima imao, tako i ona koja su bila postavljena pred njega.

U gepeku na gostovanja

Iako rođeni Osječanin, a u Osijeku je počeo svoju nogometnu karijeru, Hrvojeva obitelj vuče korijene iz Dalmacije – točnije, iz zaseoka Milići kod Zagvozda. Nije stoga bilo čudno da je već kao ulazni junior stigao u Hajduk, klub za koji navija otkako zna za sebe. Pritom nije riječ o onoj klasičnoj floskuli koje igrači sipaju pri potpisu za novi klub – Hrvoje je zaista hajdukovac, a brojni pripadnici Torcide posvjedočiti će anegdotama o putovanju s njim u gostujuće kaveze diljem Hrvatske i Europe, gužvanju po prtljažnicima kombija i automobila. Iako su te romantične priče u današnjem nogometu gotovo izumrla pojava, Milić je živio san svakog igrača-navijača, ali i navijača samih.

Jer tko ne bi u svojim redovima želio nogometaša s autentičnim ‘hajdučkim srcem’?

Međutim, za njega je ta zbilja lijepa priča s vremenom postala i jedna od najvećih prepreka.

Iako je kao tinejdžer debitirao za Hajdukovu prvu momčad, i to u derbiju protiv Dinama, klub mu ipak nije ponudio profesionalni ugovor. Odšteta za razvoj koju je tada Osijek potraživao od Splićana bila je okarakterizirana kao prevelika, pa se Hrvoje morao, barem privremeno, oprostiti od svoga sna i ponovno postati ‘samo’ igrač. Krenuo je u potragu za svojim nogometnim životom s mišlju kako će se jednog dana vratiti na Poljud; iako je ta opcija nekoliko puta bila aktualizirana, do realizacije je došlo tek nakon što je prošao kaljenje u švedskom Djurgårdenu, Istri i ruskom Rostovu, gdje ga je ljeta 2013. dočekao i Stipe Pletikosa.

Milić se – bar što se hajdučkog srca tiče – više dokazao na tribini nego na terenu

Milić je tim promjenama sredine stasao kao zanimljiv lijevi bek, makar je znao odrađivati i epizode na krilu. Problem koji reprezentacija ima s tom deficitarnom pozicijom još od umirovljenja Roberta Jarnija značio je kako je svako novo ime tu zlata vrijedno, a solidni nastupi u Rusiji nagnali su tadašnjeg izbornika Igora Štimca da ga uzme u obzir i iskuša u rotaciji; pogotovo kada je iz selekcije praktički prognao Ivana Strinića. Činilo se to kao jedan od rijetkih obećavajućih Štimčevih poteza; nakon uspješnih testova u prijateljskim susretima, izbornik je bio pun hvale za Milićeve nastupe. No, kako je Štimčeva neslavna epizoda stigla kraju, tako je i Milić ustoličenjem Nike Kovača ispao iz momčadi.

Povezivalo se to i sa odbijenicom koju je Hrvoje dao na ponudu Zdravka Mamića, kad ga je ovaj nedugo prije iz Istre želio dovesti na Maksimir; Milić je o tome pak tvrdio kako je bila riječ o kudikamo boljim uvjetima koje je u tom trenutku dobio u Rusiji, a sigurno da je ulogu igrala i barem jedna navijačka klijetka, koja se nije mogla vidjeti u modrom dresu.

Pismo Miliću

U retrospektivi, nepozivanje Milića na Svjetsko prvenstvo u Brazilu barem u ulozi zamjene bila je podosta čudna odluka. Iako je uoči objave popisa za Brazil osvojio kup s Rostovom, igrajući tijekom sezone licem u lice protiv Williana i Hulka s kojima se Hrvatska susretala na otvaranju prvenstva u São Paulu, Milić na kraju nije dobio željenu pozivnicu. Kovač je odlučio kako mu se ipak više isplati riskirati s Šimom Vrsaljkom u ulozi invertiranog lijevog beka.

Na to su razočaranje uslijedili i financijski problemi u Rostovu, koji više nije bio u stanju redovito isplaćivati plaće, pa je Hrvoje u ljeto 2015. arbitražom ishodio slobodne papire. Bez obavezne odštete i s prvim konkretnim natruhama financijske stabilizacije, Hajduk je mogao ponuditi zadovoljavajuće uvjete kojima je tada Hrvoja vratio s tribina na poljudski travnjak, na kojem nikada nije stigao propisno zaigrati.

Iako je to trebao biti nastavak davno prekinute idile, od samog početka su stvari krenule suprotno očekivanjima. Zbog komplikacija s dobivanjem papira iz Rusije, Milić je u klub stigao tek krajem prijelaznog roka, preskočivši tako cijele pripreme, iako je odmah po dolasku trebao – sa da kao jedan od najskuplje plaćenih igrača i sa statusom igrača koji želi izboriti povratak u nacionalnu selekciju – pomoći Hajduku da preko češkog Libereca konačno uđe u skupine Europske lige. Uoči te utakmice čak je na naslovnici Slobodne Dalmacije izašlo i Pismo Miliću, koje – iako pomalo isfabricirano u patetici – dovoljno pokazuje tko je uoči utakmice sezone bio u fokusu.

Očekivano rezoniranje bilo bi da je posao u kojem klub dovede ostvarenog bivšeg igrača u najboljim godinama, koji je k tome i njegov osvjedočeni navijač, idealna kombinacija za uspješnu suradnju. No, u Splitu stvari nerijetko krenu u sasvim suprotnom smjeru od onog očekivanog, što je bio slučaj i ovaj put.

Razočaranje eliminacijom donekle se još sputalo vrlo dobrim uvodom u prvenstvo, ali kada se balon euforije raspuknuo nešto kasnije od očekivanog – nakon što je tog studenog crnim nizom od triju poraza u pet susreta Hajduk pao s prvog na treće mjesto i izgubio šansu za napad na titulu – publika je tražila krivce. U takvim situacijama prvi na udaru budu oni najiskusniji, odnosno najbolje plaćeni. Milićev ugovor postao je problem, a čak je i njegova navijačka pozadina od dijela navijača okarakterizirana kao tek paravan za ishođenje takvog statusa.

Na kraju i sam digao ruke

Nije da su te kritike bile posve bez razloga; Milić zaista u dobrom dijelu sezone nije donosio prevagu koja se na terenu očekivala od igrača takvog pedigrea, ako od beka možete očekivati da je donosi i rješava utakmice. Splitska publika ne može lako prihvatiti kada im netko podgrije nadu u rezultat, a onda je razočara – što smo mogli vidjeti i tijekom ove jeseni, uslijed nove rezultatske krize koja se na kraju prebrodila – ali ponekad takav mentalitet odvede stvari u krajnost.

Milić je zapravo odigrao osrednju do solidnu sezonu. Primjerice, po InStatovim je podacima bio statistički treći lijevi bek lige iza Josipa Pivarića i Borne Barišića; uz jedan pogodak i pet asistencija dobivao je 8/16 duela, 1,8/3 driblinga i 2,2/4,1 starta po utakmici, upućivao je u prosjeku jedno uspješno ključno dodavanje i presjecao sedam suparničkih lopti. Imao je drugi najveći broj ukupno ostvarenih točnih centaršutova od svih igrača lige (1,3 po utakmici) i bio u samom vrhu po njihovoj preciznosti. Ukupno je statistički bio sedmi najuspješniji Hajdukov igrač te sezone; ako od beka očekujete da donosi prevagu, onda je to svakako bio podbačaj.

No, odmaknemo li se od čisto statističkog konteksta, možemo se složiti da je mogao i trebao dati više, pogotovo zato jer je najavljivao kako će kroz igre u Hajduku izboriti povratak u reprezentativni kadar za Euro u Francuskoj. To se na kraju nije dogodilo, a njegov novi rastanak s Hajdukom bio je i bolniji od onog prvog, između ostalog i zato jer se stekao dojam da je zapravo klub zadovoljan što ga napušta. Hrvoje kao da je uslijed izloženosti silnim kritikama i sam digao ruke od pokušavanja vraćanja kredibiliteta u očima razočaranih navijača, pritom čak izbivajući s travnjaka u samom finišu sezone.

Po tome da je Fiorentina izdvojila milijun eura za njegov otkup može se staviti stvari u ponešto realniji okvir, koji govori da Milićev boravak na Poljudu nije bio katastrofa, ali da je pritom njegovim nastupima nerijetko – baš kao i čitavoj momčadi – nedostajao dodatni impuls energije koju je kao navijač mogao i bolje prepoznati.

Sigurno da će, čak i ako njegova uloga u Napoliju bude tek očekivano epizodna, Milić imati dobar zalog za pronalazak nekog novog, pristojnog angažmana s obzirom na respektabilni CV koji je s nepunih 29 godina fino popunio. Upravo možda u tome i leži sva posebnost njegove priče; Milićeva karijera na papiru djeluje prilično dobro, ali u stvarnosti će uvijek ostati onaj pomalo nedorečeni igrač koji je mogao i bolje iskoristiti činjenicu da je bio zapravo sasvim solidan potencijal na itekako deficitarnoj poziciji.

Možda još to stigne i promijeniti, ali Hrvoje Milić se – barem što se njegova hajdučkog srca tiče – više dokazao na tribini nego na terenu.