Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hajduk: Alieni s laptopima

Proveli smo nekoliko dana s trenerima u Hajdukovoj Akademiji

Zadnja izmjena: 15. listopada 2018. Foto: Robert Matić i Miro Gabela / Hajduk.hr

Nebo se otvorilo baš kada smo izašli na travnjak pomoćnog terena pred početak treninga Hajdukovih juniora. Teška, siva južina se nadvila nad Splitom, nekako i prikladna s obzirom na aktualne rezultate prve momčadi i atmosferu oko kluba.

“Vidiš kako neki dolaze nespremni na ovakve uvjete”, uz smijeh kaže Mario Despotović, 32-godišnji trener juniorske selekcije. ‘Nespreman’ je Martin Rafelt, 27-godišnji njemački analitičar koji pomaže Despotoviću pripremiti teren za trening dok se igrači još zagrijavaju u dvorani. Rafelt, svojedobno među osobljem Thomasa Tuchela u Mainzu, nije ‘naoružan’ šuškavcem i šiltericom, ali mu vremenske neprilike ne predstavljaju problem. Fokusiran je samo na to da se odradi sve što se za taj dan zacrtalo.

Na teren izlaze igrači, ubrzo se postavljuju u krug i kreću s rondom, pa onda na situacijski trening kroz igru na suženom terenu. Kad Despotović kreće na klupu provjeriti podatke sa svog tableta, izlizane dosjetke o “laptop trenerima” nude se same od sebe.

Uskoro će biti dvije godine otkako je Hajdukova Akademija prošla kroz značajne reforme. Pod paskom Krešimira Gojuna, 44-godišnjeg stručnjaka s bogatim iskustvom rada u omladinskim školama, pokrenuti su procesi s ciljem unaprjeđenja rada sektora koji je oduvijek bio ključan za klub. Još od dana Luke Kaliterne, utemeljitelja Hajdukove nogometne skule, klub stremi tome da okosnica prve momčadi bude sastavljena od klinaca iz vlastitog pogona; u današnje doba, kad te klince sve ranije mame obećanja o slavi i novcu u bogatijim stranim sredinama, to je vrlo ambiciozan koncept.

“Kada bih povlačio paralele, ja Split doživljavam kao Bilbao”, kaže direktor Akademije Gojun, sjedeći za stolom svog ureda u sklopu poljudskog stadiona. “Ovdje će uvijek biti talentirane djece i na nama je da to tko će uspjeti, a tko neće, ne prepustimo slučaju”.

Posla ima napretek, kao i prepreka.

Gojun je, između ostalog, odgovoran i za odgajanje Dinamova 1998. godišta, s kojim je u kolovozu 2013. na Old Traffordu pobjedom nad vršnjacima iz Milana osvojio neformalnu juniorsku titulu prvaka svijeta. Ona mu je najjača referenca, ali u kontekstu Splita i prema fureštima tradicionalno skeptične hajdučke populacije ujedno i stigma. Ne želi razgovarati o onome što je bilo ranije, rezervirajući samo poštovanje za svoje prethodnike koji su radili u teškim uvjetima i sa zaostalom infrastrukturom. Ali odbija pomisliti da pozadina utječe na rad ili odluke njegova tima i njega samoga.

“Moja polazišna točka je sustav”, ističe Gojun. “A da bi sustav funkcionirao na bilo koji način, potrebno je imati kvalitetne ljude. Tu meni nije bitno je li čovjek iz Rijeke, Zagreba, Slavonije, Bosne i Hercegovine; meni je bitno da je to čovjek koji je ambiciozan i školovan te želi napredovati. Želim trenere koji su spremni pojesti govna za igrače koje vode i smatraju perspektivnima, za koje će se boriti i preuzeti odgovornost makar i po cijenu otkaza.”

“Hajdučka” igra

Tek nakon što provedete malo vremena u utrobi Poljuda, vidite zbog čega se ta Akademija iliti škola baluna kroz čitavu povijest kluba tretirala kao njegova srž, premda nekad tek deklarativno. U svakom trenutku hodnicima odzvanja graja, najmlađe kategorije miješaju se s pojedincima koji već polako kucaju na vrata prve ekipe. Kako kažu svi treneri s kojima smo razgovarali, najvažnije je da djeca uživaju u treninigu i igri, jer se tako stvaraju temelji zdravog igrača.

Pred izlazak na teren Despotović i Rafelt održali su kratku taktičku pripremu u kino sali kroz prezentaciju isječaka suparničke igre i upute kako se postaviti u situacijama koje su prepoznate kao karakteristične. Po povratku s terena Despotović prekine naš small talk s Rafeltom kako bi ga zamolio da Jurici Bajiću, jednom od rekordnih 30 igrača iz Akademije koji su trenutno dio različitih reprezentativnih selekcija, još jednom nasamo objasni kako može poboljšati svoje kretnje i samu igru. “Prečesto imam dojam kako se Jurici više nema što reći”, kaže Rafelt o igraču koji predvodi listu strijelaca juniorske lige s već osam golova nakon šest kola. “Ali realnost je da on mora i dalje slušati upute kako bi dalje napredovao”.

Teorija je nešto od čega se prosječnom hajdukovcu diže kosa na glavi. Priča o teoriji umara, reći će vam, jer sve te teške riječi lijepo zvuče, ali ljudi žele vidjeti ono što i oni shvaćaju i mogu jasno obraditi u glavi, a to su rezultati. Ne žele pritom rezultate na bilo koji način; imperativ Hajdukovih navijača je pobjeda po načelima “hajdučke” igre, makar će vam rijetki dati suvislu intepretaciju tog pojma.

“Split je možda malo manja sredina i više zaluđena, ali meni to paše”, priča Despotović. “Proveo sam godinu dana u Kanadi i gore je uvijek kad se izgubi ne znam, 3:0 — ‘ma nema veze, bit će bolje’… A onda ja moram doći i reći ljudima da nisu normalni. Te stvari ti trebaju, taj pritisak, zato to i radimo. Ne možeš biti bez emocija na utakmicama”, decidirano kaže.

Iako još prilično mlad, svoje je školovanje brusio po čitavom svijetu, kod imena kao što su Guus Hiddink, Jürgen Klopp i Marcel Lucassen. Ali će u razgovoru puno više pričati o proučavanju filozofija lokalnih učitelja. Tomislava Ivića vidi kao genijalca, a svako malo vadi mobitel kako bi citirao neku novu misao barba Luke Kaliterne, u čijim aforizmima vidi poveznice s idejama koje pokušava implementirati u svom radu u Akademiji. “Probaj dati pas prema korner zastavici”, jedna je od Kaliterninih izreka koju ističe kao vizionarsku prije nego što povuče paralele s težnjom prema vertikalnoj igri i loptama u halfspace, spajajući tradicionalno i moderno.

Nogometni jezik

Praćeni ekstatičnim povicima i pjesmom s tribina, mladi puleni Bilih napuštaju teren nakon ‘malog derbija’ rezervnih momčadi Hajduka i Dinama koji se igra u 2. HNL. Iako se radi o razvojnoj ekipi koja služi kao most između Akademije i seniora, navijačima je itekako stalo do trijumfa nad najvećim rivalima bez obzira na to o kojoj se kategoriji radilo.

“Dok Torcida grmi, ti nemaš prilike naširoko objašnjavati stvari igraču”

Momčad pod vodstvom Siniše Oreščanina, jedinog trenera kojeg je Krešo Gojun osobno poznavao prije nego što ga je doveo u Split, kontrolirala je igru u tolikoj mjeri da joj Modri nisu uspjeli uputiti niti jedan udarac u okvir gola. Ovih 2:0 šesta je pobjeda mlađih Hajdukovih kategorija nad Dinamovim u posljednjih 10 susreta, uz jedan remi i tri poraza. Mnogi će vam treneri, međutim, kazati kako je odnos rezultata i razvoja opasna stvar, jer stremljenje rezultatima po svaku cijenu u mlađoj dobi može odvratiti fokus s procesa koji se u pozadini odvija.

Oreščanin se s time samo djelomično slaže.

“Ja sam već sam sebi dosadan kad nakon svake utakmice moram naglašavati kako je to razvojna priča”, tvrdi 46-godišnji trener ‘bekavaca’, prepričavajući kako se usprotivio stavu koji su mu u klubu iznijeli po dolasku u Hajduk, da “može izgubiti i 10 utakmica u nizu, ali da mu se rad svejedno neće vrednovati kroz rezultate na terenu”. Želja za pobjedom je također dio razvoja igrača, smatra: “Hajduk je veliki klub i kako ću ja, u krajnjoj liniji, držati svlačionicu pod kontrolom u takvoj situaciji? Ali igrači moraju znati da je dugoročni razvoj bitan.”

Za Despotovićeve se juniore prošla sezona, prva s njim na klupi, cijela svela na jednu neostvarenu pobjedu, odnosno na jedan gol primljen u zadnjim minutama zadnjeg prvenstvenog kola. Iako je momčad najveći dio sezone igrala sjajno i postizala daleko najviše pogodaka od svih u toj konkurenciji, propustila je uzeti titulu nakon što je u posljednjem kolu odigrala samo 1-1 protiv Intera u Zaprešiću i tako je još jednom trijumfirao Dinamo. Za mnoge je taj rezultat činio razliku između ‘napola pune’ i ‘napola prazne’ čaše, odnosno između uspjeha i neuspjeha.

“Na posljednjem dogovoru pred utakmicu uvijek kažemo — ‘ekipa, mi ovo idemo pobijediti’”, priča Despotović. “Ali meni je najbitnije vidjeti ako nas je netko izdominirao pri našem načinu igre. Onda trebamo sjesti i utvrditi što smo krivo napravili i koji je plan za dalje. U tom Zaprešiću smo sve odradili prema dogovoru, ali nam je egzekucija zaštekala — i onda bi u tom remiju trebala stati čitava sezona i sve što smo radili kroz taj proces…”

Ono što se svakako da primijetiti kroz trening je lakoća komunikacije između trenera i igrača. Iako su u pitanju još uvijek vrlo mladi ljudi, terminologija je unificirana i djeluje da trener ne gubi mnogo vremena na objašnjavanje, čak i kad koristi ono što će iz laičke perspektive djelovati kao zahtjevnija nogometna terminologija. Naravno, prekidaju se situacije kako bi Despotović objasnio pogreške, ali i da igrači postavljaju pitanja. Razvoj komuniciranja i ‘nogometnog jezika’ treneri smatraju jako važnim za kasnije snalaženje u seniorskoj konkurenciji.

“Kad ti 30.000 navijača grmi nad glavom, ti nemaš prilike naširoko objašnjavati stvari igraču”, kaže Oreščanin. “Ja mu mogu eventualno poslati upute kroz riječ-dvije ili gestikulaciju — ali generalno, dok Torcida grmi, ti nemaš taj kanal s njim na terenu, pa je dio odgajanja i razvijanje međusobne komunikacije.”

Na to se nadovezuje i Despotović. “Mi to postižemo kroz objašnjavanje na videoanalizi. Objašnjavaš im što želiš da tko radi i to je nekad dovoljno. Međutim, ja vjerujem da će se pravi bum tek vidjeti kad više mladih koji su pod nama zajedno igrali dođu u prvu ekipu, jer sam to vidio tijekom priprema kad su činili dobar dio prvotimaca.“

“Sustav mora funkcionirati”

Hajdukova konstanta su turbulencije, smjene te izostanak smislene i kontinuirane sportske politike na najvišoj razini. Ako je ključ napretka što uspješnija integracija Akademije i prve momčadi, a praktično sva hajdučka javnost se slaže u takvoj ocjeni, onda je jedinstvena, objedinjena sportska strategija od najnižih razina prema gore neminovna. Toga u Hajduku trenutačno nema, a ta činjenica svakako utječe i na Akademijin rad.

Nitko od sugovornika ne izbjegava tu temu, dapače.

Premda se kroz kuloare pokušala nametnuti priča da dolazi do nerazumijevanja između trenera prve momčadi i ljudi u Akademiji, oni u startu odbacuju takvu tezu, prihvaćajući svoju ulogu servisa prvoj momčadi. Međutim, Gojun još jednom ističe važnost postojanja sustava i njegove postojanosti.

“Ako su djeca iz vlastite akademije budućnost kluba, onda sustav mora funkcionirati”, kaže. “Imate različite profile ljudi i kad dođe novi predsjednik, sportski direktor ili trener ne možete očekivati da ćete stalno imati isti pristup odozgo. Promjene tu su česte, pogotovo na tako delikatnoj poziciji kao što je trener prve ekipe kojeg najviše definira rezultat. Ako bismo mi prilagođavali filozofiju našeg kolektivnog rada pojedinačnim vizijama svakog trenera, onda je to po meni stihija i nešto nemoguće.”

Prva momčad je najizloženija faktoru rezultata, stoga niti jedan trener neće riskirati guranje talentiranih mladića preko reda i mimo osjećaja da su zaista spremni u potpunosti odgovoriti na pritiske koje sa sobom nosi seniorski, profesionalni nogomet. Klub je sezonu 2019./2020. još prije dvije godine označio kao vrhunac razvoja aktualne izlazne generacije Hajdukovih juniora. Gojun računa na to.

“Praćenje razvoja tih mladih igrača nalaže nam da tvrdimo kako su oni sigurno spremni odgovoriti zahtjevima prvoligaškog nogometa, te da će na mnogima od njih Hajduk i zaraditi novac, što je i krajnja poanta”, kaže. “ Tvrdim to na temelju svog iskustva, pogotovo jer neki od njih igraju deficitarne pozicije na vrlo visokoj razini”.

Međutim, problema ima još. Iako smo vidjeli i ona dva novoizgrađena terena u sklopu pomoćnih igrališta kojima se prethodni predsjednik Ivan Kos dičio, infrastruktura je još uvijek nedovoljno dobra za više od 200 djece i mladih koja su dio Akademije. Izgradnja kampa bi za klub bio ogromni korak naprijed, ali to je zasad u domeni pustih želja. Gojun prepričava nedavni posjet legendarnog Edwina van der Sara, koji je na Poljudu boravio u sklopu nedavno održane Glavne skupštine ECA-e (European Club Association). Iako je bio u Splitu i nakon što je s Ajaxom igrao četvrtfinale Lige prvaka 1994. protiv Hajduka, veliki je golman primijetio kako se zapravo malo toga promijenilo od tog vremena.

“Novi predsjednik, gospodin Jasmin Huljaj, zamolio me da napravim dokument u kojem ćemo mu prezentirati i model po kojem bismo dodatno unaprijedili naš dio rada”, otkriva Gojun. “Mi i kroz statistiku nudimo argumente da naš rad ovdje daje rezultate, pogotovo s obzirom na budžet s kojim radimo. Ali za nastavak poboljšanja uvjeta rada ipak treba financijska podrška; nove ideje postoje i mislim da su jako dobre, ali ne možemo mnogo napraviti bez da ih netko amenuje.”

Next Generation

Jedan od mladića iz Akademija od kojih se u bliskoj budućnosti najviše očekuje je Mario Vušković, stoper koji će tek idući mjesec navršiti 17, a ove je sezone već počeo igrati za B momčad.

On je upravo danas uvršten u Next Generation, najprestižniji te, zbog svoje globalne mreže suradnika, najozbiljniji izbor mladih talenata koji svake godine organizira engleski The Guardian — a u njemu u svojstvu ‘selektora’ sudjeluje i Telesport, kao dio Guardianove medijske mreže — kao jedan od 60 igrača u svom godištu (2001.) iz cijelog svijeta koji trenutno najviše obećavaju. Nakon Nikole Vlašića 2014. i Michelea Šege prošle godine, Vušković je treći Hajdukov igrač koji se pojavljuje u tom izboru unatrag pet godina koliko se provodi. Za usporedbu, Dinamo je u istom izboru dosad već imao petoricu predstavnika, zaključno s ovogodišnjim Antonijom Marinom, koji je počašćen opisom “hrvatski Neymar u nastajanju”.

Vušković je, međutim, više od modernog središnjeg braniča, rekao je Gojun Guardianu.

“Ono što ga izdvaja i sugerira da bi mogao završiti igrajući na elitnoj razini je njegov set vještina, neuobičajen za stopera. On nije samo dominantan u duelima, nego i izvanredan u započinjanju napada iz zadnje linije. Često postiže golove i može zabiti iz slobodnog udarca kao da je ‘desetka’”, objasnio je.

Osim njega te Šege i Ante Palaverse koji su već u kadru Zorana Vulića, na vrata prve momčadi trenutno najglasnije kucaju lijevi bek Domagoj Bradarić te veznjaci Darko Nejašmić i Tonio Teklić, a još je čitav niz mlađih klinaca koji iskazuju nemali potencijal. Među njima su i dvojica ‘preoteta’ Dinamovoj akademiji, Jurica Pršir i Dario Špikić, rođeni Splićanin Marko Martinović koji je doveden iz Benfice, ali i nekoliko drugih iz inozemstva, poput mladog albanskog reprezentativca Emira Sahitija, koji je zabio gol Dinamu u onom malom derbiju.

Naravno, nemoguće je predvidjeti koliko će od tih spomenutih i nespomenutih igrača zaigrati ozbiljniju ulogu u Hajduku ili koliko će ih bogatim transferom donijeti klubu još uvijek presudna sredstva za daljnji razvoj.

“Kažu ljudi da ima više puteva do uspjeha”, objašnjava Despotović. “Ali ja ti kažem da smo mi sada već na nekoj razini kada možemo objektivno reći ovo je dobro, a ovo je manje dobro. Mi u nogometu nikada nećemo znati sve i nema smisla tražiti nekakav finalni proizvod, već je bitno taj temelj uvijek nadograđivati, iz sezone u sezonu kako se nogomet mijenja.”

U svakom slučaju, u situaciji u kojoj je Hajduk danas, najozbiljniji dojam ostavljaju ‘izvanzemaljci’ iz Akademije, baš ti “laptop-treneri” koji samouvjereno miksaju tradiciju i cutting edge te nude najjasniju, ali ujedno najoptimističniju viziju budućnosti kluba.

Ne propusti top članke