Hajduk je devastiran

Momčad je odradila derbi bez ikakvih ambicija. Tramezzani nema trunke samokritike

Zadnja izmjena: 26. travnja 2021. PIXSELL

Konkretni razlog zbog kojeg neće biti planirane taktičke analize, a ovaj je tekst u formi kolumnističkog komentara najbolje je opisan u činjenici da je Dinamo u 90 minuta igre protiv Hajduka imao četiri udarca na gol. Cijelu sezonu Dinamo nije imao manje udaraca na utakmici, nijednom. Dapače, u InStatovoj bazi podataka koja sadrži 308 obrađenih Dinamovih utakmica u HNL-u, počevši sa sporadičnim susretima još iz 2011. i potpunim podacima iz zadnjih sedam sezona, Dinamo nikad nije imao samo četiri udarca na suparnička vrata. Najmanje ih je imao po pet, u ožujku 2016. protiv Istre i u travnju 2019. protiv Hajduka. Obje te utakmice je Dinamo odigrao u gostima, obje je dobio po 1:0 i u obje se mučio.

Jučer je u Maksimiru protiv Hajduka imao četiri udarca i uopće se nije mučio. Nije ni igrao, zato se nema što ni analizirati. Zabio je dva rutinska gola u prvom poluvremenu i jednostavno mu nije trebalo više. Utakmicu je odradio s pola gasa protiv suparnika koji je znao da neće pobijediti.

I to je ključno. Hajduk je u Maksimir došao pomiren s činjenicom da neće pobijediti.

Da je u Maksimiru umjesto Hajduka kojim slučajem gostovala Lokomotiva, vjerojatno bi glavni narativ bio da je Lokomotiva odigrala prijateljsku utakmicu. U Osijeku, koji se s Dinamom aktivno bori za naslov, imali bi razloga biti jako ljuti na takav pristup. Toliko je bilo očigledno da Hajduk sinoć nije došao pobijediti i to o utakmici ipak govori više od bilo kakve taktičke analize.

Ova utakmica stoji kao spomenik potpunoj devastaciji vrijednosti jedne momčadi. Ta momčad nije slučajno drugu sezonu zaredom na petom mjestu prvenstvene ljestvice

Zapravo, govori isključivo o Hajduku. Dinamo je svoj dio posla obavio, onoliko koliko je trebalo. To što nije trebalo više nije problem Damira Krznara i momčadi koju je izveo na travnjak, nego Hajduka koji je tom Dinamu omogućio da odradi jednu od najlakših utakmica ove sezone.

Ne zato što je Hajduk bio loš.

Nagledali smo se lošeg Hajduka u Maksimiru kroz zadnjih par godina, ali u svakom tom derbiju ste mogli točno uprijeti prstom u nešto što je bilo dobro kod Dinama ili u nešto što je Hajduk radio loše i što je onda prelomilo utakmicu. Uostalom, bilo je slučajeva da je lošiji Hajduk uzimao bodove Dinamu. Prošle sezone je taj Hajduk – koji je, u 10 deka gore ili dolje, isti ovaj Hajduk protiv istog ovog Dinama — upisao dvije pobjede, remi i poraz s Dinamom. Bio je peti na kraju sezone, Dinamo je bio uvjerljivo prvi, ali u međusobnim susretima je uzeo sedam naspram Dinamova četiri boda.

Dinamo je odradio jednu od najlakših utakmica sezone zato što je Hajduk došao na Maksimir bez da je ijedan član ekspedicije vjerovao da može, barem u nekom suludom raspletu događaja, uzeti koji bod. Paolo Tramezzani je u Zagreb doveo momčad koja je, eto, došla odraditi utakmicu i ispuniti obavezu bez ikakve ambicije.

“Mislim da je moja momčad pokušala igrati od prve minute”, komentirao je Tramezzani nakon utakmice iz nekog svog paralelnog svemira u kojem je sve u redu. “Primili smo dva pogotka, ali mislim da su momci napravili dobar korak danas. Gledam na stvari pozitivno. Naravno da me rezultat ne zadovoljava, ali neke druge stvari su me zadovoljile. Igrali smo protiv odlične momčadi, ali uvijek pokušavamo igrati naš nogomet. Za nas je svaka utakmica važna. Svaki trening je važan. Želimo stvoriti pravi mentalitet.”

– Dobar korak.
– Stvari koje su ga zadovoljile.
– Pokušavamo igrati naš nogomet.
– Pravi mentalitet.

Nevjerojatna je količina šupljih fraza koje je Tramezzani izbacio i one dobivaju puni smisao tek kada ih pročitate ovako izolirane. Sve izrečeno upućuje na samo jednu stvar — na Tramezzanijev potpuni nedostatak samokritike oko toga kako je pripremio i postavio utakmicu u kojoj je samo čekao da ona u jednom trenutku završi i da se ide doma. Pričati kasnije o dobrim koracima i pozitivnim stvarima je pomalo bezobrazno, jer bilo je i puno lošijih Hajdukovih momčadi koje su bile svjesne da je Dinamo kvalitetniji, ali koje bi taj Dinamo natjerali da se barem umori. Ovaj put to nije bilo tako.

I jasno, dio komentara nakon ove utakmice će opet biti isti. Dio će trolati, dio će se naslađivati, dio će pokušati argumentirati stav, ali generalno će dobar dio komentara ići u pravcu: “Ne može se. Ne zna se. Nije to nikakvo iznenađenje, to odavno nije derbi. Bez novaca nema kvalitete. Hajduk je već godinama klub za donji dio ljestvice. Hajduku treba jedan gazda i ne može ulica vodit klub.”

Nakon što se pogleda jedna ovakva utakmica, teško je proturječiti.

Doduše, Hajduk je slab, ali nije baš ovoliko slab. Drugi dio pretprošle sezone i prvi dio prošle sezone — dakle, cijelu jednu kalendarsku godinu — Hajduk je odradio kao drugi klub HNL-a. Po skupljenim bodovima u dvije uzastopne polusezone bio je tik iza Dinama, a ispred Rijeke, Osijeka i Gorice.

Doduše, nije da Hajduk nema novca. Ove i prošle sezone je potrošio više od Rijeke, tu negdje s Osijekom i vjerojatno pet puta više nego Gorica. Para ima. Ne koliko ih ima Dinamo, ali ima ih toliko da Hajduk na polusezoni svejedno može napraviti rekonstrukciju momčadi i platiti igrače koji u HNL-u itekako rade individualnu razliku.

Doduše, Hajduk se uvijek barem pokušao suprotstaviti Dinamu i odigrati nešto na motivaciju. Pa ako i nije bilo kvalitete, pokušalo se odvesti utakmicu u tenziju i do rezultata doći na ludilo koje će kompenzirati jeftiniju i lošiju momčad. Prošle sezone je ovo bila skoro pa identična momčad, pa je Hajduk pobjeđivao Dinamo. U momčadi su tim utakmicama igrali Ivan Delić koji danas nije standardan ni u Slaven Belupu, Josip Bašić koji nema klub te Leon Kreković, Mario Čuić i Ivan Brnić koji su trenutno dio B momčadi koja je pred ukidanjem. Igrački ništa posebno, ali Hajduk je čak i s njima na travnjaku pobjeđivao Dinamo koji je igračkom kvalitetom dva koplja iznad.

Sve su to činjenice koje stoje i koje se ne mogu interpretirati kako kome odgovara. Uzmite budžete i usporedite — Hajduk ima para. Uzmite što je ova momčad radila godinu dana prije točke u kojoj je korona zaustavila prvenstvo — Hajduk ima momčad koja pripada debelo u gornji dio tablice. Nije objektivno da se bori za naslov, ali može biti barem osvojiti drugo ili treće mjesto. Uzmite prošlogodišnji omjer — Hajduk, koliko god bio individualno i bodovno lošiji od Dinama, i dalje igra derbije.

Upravo zato ova utakmica stoji kao spomenik potpunoj devastaciji vrijednosti jedne momčadi; momčadi koja se prošle i pretprošle sezone mogla barem nositi s Dinamom i momčadi koja je na uzorku cijele sezone bila druga u HNL-u.

A opet, ta momčad nije slučajno drugu sezonu zaredom na petom mjestu prvenstvene ljestvice.

“Netko je dozvolio da Hajduk bude peti”, rekao je Lukša Jakobušić u svom govoru kada je preuzeo ulogu predsjednika, aludirajući na to da je s Jugom bio prvak Europe i da će njegov Hajduk biti drugačiji nego što je bio. “Ono što je sigurno, savjetnik mi ne treba. Od mene se očekuju promjene. Svi znaju koliko priželjkujem trofeje. Treba vratiti pobjednički mentalitet, a većina ljudi u klubu nikad nije ništa osvojila.”

Prčevitost se može tolerirati. Uostalom, kada je Igor Tudor preuzimao Hajduk, to mu je isticano kao prva vrlina i to od Telesportovih kolumnista, što je sasvim legitiman pristup filozofiji kluba i kompatibilnosti trenerove energije s identitetom kluba i okruženja. Postoje određene crte ličnosti koje odgovaraju određenim podnebljima i okruženjima. Samo, prčevitost mora doći s nekim pokrićem, inače je samo šuplja bahatost.

To pokriće u ovom trenutku Hajduk nema. Automatski ga nema ni Jakobušić, koji je od prve minute nastupio s gardom pobjednika i čovjeka koji će vratiti pobjednički mentalitet, a ova utakmica je izravna posljedica te vizije. Ljudi iz njegove križaljke su posložili Hajduk koji je u Maksimir otišao odraditi utakmicu bez trunke ambicije i kojeg je Dinamo dobio s pola gasa, toliko da je po većini objektivnih parametara upisao najlakšu pobjedu HNL sezone. Kako je rekao prošle godine kada je preuzimao fotelju, netko je dozvolio da Hajduk bude takav i kada maknete sve slojeve šminke, PR trikova, praznih floskula i brižljivo ulaštenog imidža spasitelja, ovaj put je to Lukša Jakobušić.

Ali nije on jedini koji se treba pogledati u ogledalo i dobro razmisliti o svojoj odgovornosti nakon što je Hajduk odigrao Derbi della Loksa. Zapravo, on je tek jedan od posljednjih koji su svojim potezima — ili, još bolje, izostankom istih — doveli do stanja koje je Tramezzani pokazao na Maksimiru. Ima onih koji su krivi puno više od njega; onih koji nisu formalno u klubu, ali koji nisu do kraja shvatili da u demokraciji prava dolaze isključivo kombinirana s odgovornošću.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.