Hajduk je ustao

Nešto se važno događa na Poljudu, to je sad već i golim okom vidljivo

Zadnja izmjena: 7. svibnja 2017. Miranda Cikotic/PIXSELL

Jedna od stvari koju svaki iole veći klub koji drži do sebe mora imati je krčma u kojoj se okupljaju zaslužni senatori, vojnici kluba i poznavatelji mentaliteta. Ondje se prisjećaju slavne prošlosti, lamentiraju o tome kako ovo danas ništa ne valja i kako je sramota na kako niske grane je klub pao te nesebično dijele svoja zrnca mudrosti novinarima koji su uvijek spremni slušati i citirati.

U jednoj je takvoj ljeta davne 1973. postariji gospodin uzeo riječ kako bi okupljenima raspršio iluzije o netom pristiglom strancu, najavljenom kao spasitelju koji će klub nakon 13 godina bez titule povesti na staze stare slave.

„Pa to je čista ludost!“, vehementno je zakmečao poznavatelj mentaliteta. „Čovjek iz zemlje maslaca dolazi u zemlju maslinova ulja. Želudac će mu u roku od četiri dana otići kvragu!“

I svi se grohotom nasmijaše.

Klub je bio FC Barcelona. Stranac je bio Johan Cruyff, koji ga je te sezone poveo do uvjerljivog osvajanja titule prvi put nakon 1960., usput nakantavši Real Madrid 5-0 u gostima. Od onog gospodina koji je poznavao mentalitet u povijesti nije ostalo mnogo više od spomenutog humorističnog citata.

Istovremeno je na sličnoj zemljopisnoj širini, samo nešto istočnije, mladi trener Tomislav Ivić preuzeo u prethodnoj sezoni devetoplasiranu momčad prvenstva koju će odvesti do dva uzastopna naslova. Ivić je bio splitsko dite, ali mogao je, po svojim shvaćanjima, biti i izvanzemaljac. Njega je vodila heretička misao da mentalitet nije fiksna vrijednost, određena rođenjem, prehranom ili pripadnošću određenoj kulturnoj sredini, nego da je to nešto što se može mijenjati, oblikovati i nadograđivati čitav život. Od svojih je „lijenih“ Dalmatinaca napravio velike radnike i ratnike, od fjake jurnjavu i presing, od mediteranske ležernosti čvrstu organizaciju.

I njemu su se nekad smijali. Dok im nije začepio usta.

Puno godina kasnije, nakon što su nas napustili i Cruyff i Ivić, Barcelona je postala ono što je danas, a Hajduk su čitave generacije poznavatelja mentaliteta othranjenih na maslinovu ulju ne jednom odvele na rub propasti, ne jednom opljačkale i devastirale, ne jednom u svakom smislu unazadile. Ali nasljeđe doista velikih ljudi, onih koji su usmjeravali kulturu i povijest, ostaje ucrtano u kolektivno pamćenje čak i onda kad potone ispod površine i kad se čini da su ga pojeli mediokritetstvo i cinizam; ostalo je još onih koji vjeruju da je mentalni sklop tu da se mijenja i nadograđuje i da čovjek čitav život uči.

„Ako ne postaneš…“ imala je sasvim drugačiji prizvuk nego ranije, kad je pjevana iz očaja. Ne nužno i ponosniji – jer samo veliki nalaze ponos i u očaju i drami

Nakon nemalog lutanja, sa slične je zemljopisne širine – eto, baš iz Barcelone – stigao trener Joan Carrillo. S drugih sličnih i veoma različitih dužina i širina stigli su drugi. Carrillo nije ni Cruyff ni Ivić, ali ne mora ni biti: „To je moj cilj ovdje, napredovati iz dana u dan“, kaže on. „U svakom je učenju isto. Ako stavite previše informacija odjednom, nećete naučiti ništa. Jako je važno da igrači vjeruju u sebe i u ono što rade, da imaju sigurnost koja će se pretočiti u igru kakvu želimo gledati.“

I svi se poznavatelji mentaliteta nasmijaše. Samo ne grohotom, od srca, nego posprdno i podcjenjivački, brojeći jezike i naglaske koji se u poljudskim svlačionicama i hodnicima mogu čuti, naričući za dicom koja su se poput rakova potomstva rasula svijetom, nedovršena i s greškom usađenom u devastiranoj omladinskoj školi, rasprodana i raspuštena u doba siromaštva i pukog preživljavanja kojemu je napokon došao kraj.

Onima drugima, vjeru su održale sitnice.

Iskra u očima sugovornika dok priča o svojoj ljubavi prema klubu. Pjesma sa Sjevera. Jedna pametna rečenica, jedna nesebična gesta, jedan pravi potez na terenu ili izvan njega. Pomama za članskim iskaznicama, navala na akciju otkupa dionica. Za mene osobno, emotivno ponajviše spomenica tek rođenom Beniju za njegovo prvo članstvo, koju je potpisao prvi narodni predsjednik. Na razumskoj razini – zapravo puno, puno toga.

Pridošli iz Zagreba, Osijeka, Portugala, Mađarske, Afrike, pa i iz „Unattacheda bez odštete“, krenuli su raditi. Iz dana u dan. Imprujvment.

A onda, odjednom su i oni prvi shvatili da se nešto događa. Da je Hajduk proigrao. Da ono što rade A klasa, Dečko Koji Ne Zabija, anonimni purgeri i drugoligaški stranci počinje poprimati oblik i smisao i da je odjednom, valjda preko noći, Hajduk došao do toga da nitko u ligi nije zabio više golova od njega i da ima niz pobjeda kakav nije viđen od prošlog desetljeća. Da se druga momčad prošetala do naslova, a da su kadeti, dica u prvoj sezoni s novim voditeljem akademije, natrpali 94 gola u 28 utakmica i da imaju gol razliku +70 te petoricu u reprezentaciji, gdje su ranijih godina imali jedva jednog ili dvojicu. Da će – vjerovali ili ne – sportski direktor prvi put od onog političkog preoblikovanja imati budžet za potrošiti. A nije se sve to dogodilo preko noći.

Nakon što je Hajduk prvi put u sto godina srušio Dinamo na Maksimiru, nije bilo previše realnih razloga za trijumfalizam. Koliko god emotivna ta pobjeda bila, bila je rezultat dobre organizacije i onog napretka iz dana u dan, iskorištavanja suparničkih mana i samouvjerenosti, sreće. Nije tih razloga bilo ni nakon show programa u gradskom ‘derbiju’ s RNK Splitom, niti nakon praktično rutinske pobjede u Puli, gdje su se prethodno rutinski gubili bodovi.

Ali jučerašnje razbijanje Osijeka bilo je nešto drugo.

Gosti su po osvojenim bodovima i poziciji na prvenstvenoj ljestvici konkurenti Hajduku za treće mjesto. I na stranu sad očito katastrofalna priprema i pacersko postavljanje igre njihova trenera Zorana Zekića, Hajduk je imao takvu kontrolu i takvu dominaciju da su gosti izgledali kao nekakav Leganes naspram Barcelone.

Takvo što na Poljudu nije viđeno već dugi niz godina, čak niti protiv neusporedivo slabijih suparnika. Igrači su, rekao bi Carrillo, imali sigurnost koja se pretočila u igru kakvu želimo gledati. Hajduk je čak u prvom poluvremenu, koje je završilo 0-0, možda igrao i bolje i temeljitije razbio Osijek nego u drugom, kad je zabio pet komada.

Torcida se raspametila. S pravom, bilo je fantastično.

Ovaj je put ona „Ako ne postaneš…“ imala sasvim drugačiji, sretni i optimistični prizvuk nego toliko puta ranije, kad je pjevana iz očaja. Ne nužno i ponosniji – jer samo veliki nalaze ponos i u očaju i drami, a Hajduk i hajdukovci su to nebrojeno puta ranije zorno dokazali.

Nakon što su godinama prkosno – iz jubavi, iz dišpeta – dizali glavu dok je Hajduk bio na podu i dok su ga šutali znani i neznani, strani i domaći, oni su pjevali. I nadali se da će doći vrijeme kad će Hajduk odigrati utakmicu nalik onoj koju je odigrao jučer. I sad možda razbije i Rijeku idućeg vikenda, a možda i glatko izgubi na Rujevici jer ovaj put je još uvijek pun rupa i džombi, ali ni jedno ni drugo neće promijeniti puno na stvari koja je sada konačno svima i golim okom vidljiva.

Hajduk je ustao.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.