Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hajduk: Razum i bezumlje

Zašto Hajduk naprosto mora moći igrati bolje

Zadnja izmjena: 16. listopada 2017. Ivo Cagalj/PIXSELL

Hajduk ne igra dobro.

Mnoštvo je objektivnih okolnosti koje biste u ovom trenutku mogli iskoristiti u analizi da ublažite tu konstataciju, bezbroj je prolaznih i malo manje prolaznih isprika, ali kad podvučete crtu, naprosto ne možete pobjeći od dojma koji je razočaravajući. U vikendu u kojem su kiksali i Dinamo i Rijeka te ponudili Splićanima šansu da im se približe na ljestvici, oni su to i učinili, ali domaća pobjeda 2-1 nad Cibalijom bila je sve, samo ne impresivna. Lako se moglo dogoditi da bude 3-1 i površinski bi dojam onda bio bolji; ali isto tako i 1-1 ili 2-2, pa bi onda splitski novinari, laki na obaraču kakvi već jesu, zvonili za uzbunu i proglašavali sezonu propalom.

Situacija je sad takva da bi Hajduk idućeg vikenda eventualnom pobjedom nad najvećim rivalom došao do -4 od Dinama te u najmanju ruku na -2 od Rijeke (ako prvak pobijedi Osijek na Rujevici). U kolu nakon toga Dinamo i Rijeka igraju međusobno, a Hajduk gostuje u Koprivnici – uspije li momčad Joana Carrilla spojiti dvije dobre utakmice, sasvim je realno da upravo dramatično popravi svoj rezultat i stanje na ljestvici.

Sve to usprkos bezveze prosutim bodovima protiv Intera i Lokomotive, usprkos i tome što je od dosadašnja tri susreta s jedinim ozbiljnim konkurentima izgubila sva tri. Usprkos i tome što su sva ta tri kluba, a i Slaven Belupo, primili manje golova od Hajduka.

A onda bi to ponovno otvorilo već zaključeno pitanje: je li Hajduk u utrci za naslov?

Da ne duljimo puno oko toga, odmah ću reći: nije.

Reality check

Onaj Hajduk s početka kolovoza koji se suvereno obračunao s danskim Brøndbyjem, Hajduk u kojemu je briljirao Nikola Vlašić, a Marko Futacs bio zdrav i moćan, nije još bio sasvim spreman za tu utrku – što sam i spomenuo kao jedan od razloga da se prihvati Evertonova ponuda za njega, mada ne i ključni. No, takav je Hajduk mogao računati s time da će dulje vrijeme ostati u igri i pokušati iskoristiti izražene slabosti vodećeg dvojca; pa onda, ako se tako poklopi da na zimskoj pauzi ima obećavajuću situaciju, možda riskirati dodatnim ojačavanjem momčadi i bacanjem svih karata na pokušaj ostvarivanja pothvata.

Takav scenarij, međutim, nije bio realan. Vlašićeva prodaja značila je da se takve ambicije odgađaju. Hajduku je trebao novac od transfera da nastavi započeti posao na sveobuhvatnom renoviranju kluba i ovo nije bila sezona za ulaženje u velike rizike. Dogodilo se onda tako da se Futacs – dotad realno najbolji centarfor lige – ozlijedio, potrajalo je dok se našla zamjena (ako će Hugo Almeida to na odgovarajući način biti), a nije doveden ni netko tko bi mogao preuzeti Vlašićevu ulogu.

Sve to značilo je dva koraka natrag. Carrillo nije uspio smjesta pronaći nova rješenja, razina Hajdukove igre drastično je opala i do susreta s Rijekom sredinom rujna dosegla je Kelvinovu nulu.

Svaki iole realan hajdukovac zna da momčad ni ove sezone nije u utrci za naslov, ali to ne znači kako je spreman odreći se te iluzije

Pravi je problem, međutim, što se ne čini baš izvjesnim da se sada diže. Ako je potpuna dominacija protiv Intera u prošlom kolu izgledala obećavajuće, sinoćnji nastup protiv podjednako slabašne Cibalije bio je novi reality check. Hajduk je tu dominirao samo u posjedu lopte, koju je držao i do tri četvrtine vremena, ali stvorio je malo izrađenih prilika, a igra je bila slabo povezana i krcata neforsiranim greškama. Često se činilo da je Hamza Barry jedini koji može odigrati pošteno dodavanje i stvoriti nešto u posljednjoj trećini terena. S druge strane, gotovo svaka Cibalijina kontra izgledala je opasno. Protiv ovakvog bi suparnika Hajduk naprosto morao moći odigrati znatno bolje; želi li imati šanse protiv Dinama, morat će se podići na puno veću razinu.

Ivica, Marica i ćoravo oko

Ostajanjem bez Vlašića i Futacsa – dvojice ponajboljih igrača, usto i ključnih za sustav koji je Carrillo uvježbavao – momčad je nesumnjivo doživjela poveći šok i nastala je kriza igre. Ona se ne može prevladati jednom ili dvjema utakmicama, jer radi se o procesu. I ako se složimo da aktualna razina igre naprosto nije zadovoljavajuća, ne bismo je trebali gledati isključivo kroz rezultatsku prizmu.

Sasvim je moguće – iako trenutno ne izgleda pretjerano izgledno – da Hajduk dobije iduće dvije utakmice i tako na ljestvici ili preskoči Rijeku, ili se domogne sasvim minimalnog zaostatka za vodećima. Spomenimo i to da i ono kolo iza izgleda sasvim obećavajuće za momčad; u njemu Dinamo gostuje kod Slavena, a Rijeka kod Lokomotive – oboje su itekako znali gubiti bodove na tim terenima – dok Hajduk dočekuje Rudeš. U scenariju koji ne spada baš u znanstvenu fantastiku, Hajduk bi iduću reprezentativnu stanku mogao dočekati u daleko, daleko boljoj situaciji od trenutačne, a pritom je gotovo sve u njegovim rukama. Raspored je takav da nudi šansu.

Međutim, ako se to stvarno i dogodi, to i dalje neće značiti da se Hajduk bori za naslov. Po svemu što gledamo iz tjedna u tjedan momčad naprosto nije na razini Dinama i Rijeke, a to će kad-tad opet izaći na vidjelo; bio bi potreban korak od sedam milja da eventualni komadić dobre forme i sreće pretvori u išta nalik kontinuitetu.

A ako se ne dogodi ništa slično, ako Hajduk putem prosipa bodove kao Ivica i Marica mrvice kruha, to neće značiti da je sezona izgubljena. Ono što je zaista bitno jest trajno podići razinu igre – ono što je Carrillo uspio potkraj prošle sezone i početkom ove, to mora pokušati opet. Jer rezultat može zavarati. U poslovično nestrpljivom domaćem medijskom prostoru, on gotovo neprestano zavarava i gotovo isključivo oblikuje stav; u društvu koje daleko više stremi instant-rješenjima i uspjehu preko noći nego dugoročnoj viziji, napredak i iskorak koji nisu vidljivi ‘golim okom’, još onim ćoravim, nisu ni napredak ni iskorak.

Racionalnost protiv emocija

Hajduk je danas gradilište.

Njegovi čelnici na dnevnoj bazi rade na preobražaju kluba koji je desetljećima pljačkan, materijalno i moralno uništavan, radeći pritom i prave i krive korake – kao, uostalom, i svatko tko pokušava nešto iz temelja promijeniti. Mnoštvo je planova – od onih najbanalnijih, koji se tiču poboljšanja dugo vremena kriminalnih uvjeta treniranja i stručne selekcije, do onih ambicioznijih i avangardnijih za naše pojmove, koji će pričekati još neko vrijeme prije nego što ih se pusti u javnost.

U ‘normalnim’ je klubovima prva momčad krov i fasada koje dolaze na čvrsto ukopane, stabilne temelje i nosive zidove. U Hajduku je ona poput zavjese, sklepanog i dijelom improviziranog pokrova koji skriva raskopane temelje i još krhku konstrukciju. Klub je, usprkos svim zlonamjernim i paušalnim prognozama uspio dosegnuti određenu razinu financijske stabilnosti da nastavi graditi. I bilo bi super, iz perspektive njegovih graditelja, kad bi im se dali vrijeme i mir da tako i bude, jer dosad su već barem dali naslutiti da znaju što rade; kad ne bi morali strepiti od toga da im svaki odbijanac, (ne)dosuđeni ofsajd ili penal može probiti tu zavjesu i zaljuljati konstrukciju.

No, stvari ne funkcioniraju tako, jer nogomet je vječna borba između racionalnosti i emocija. Svaki iole realan hajdukovac zna da momčad ni ove sezone nije u utrci za naslov, ali to ne znači kako je spreman odreći se te iluzije. Nakon tolikih godina frustracije i nemoći, nakon toliko strpljenja i fanatizma na kojime je čitav ovaj projekt iznesen, ona mu je potrebna – što duže potraje, to bolje – sve dok jednog dana više ne bude iluzija, nego stvarnost.

A racionalnom shvaćanju da je taj dan blizu, sve bliže, suprotstavljeni su emotivni dojmovi s utakmica poput ove s Cibalijom, koje usprkos pobjedi pomalo bacaju na depresiju. Oni kod onih manje strpljivih lako pređu u bezumlje – ili, kako bi to u svojim ranim punk rock danima rekao Goran Bare, jedan od najslavnijih vinkovačkih sinova: „Moram naći izlaz iz mraka! Moram naći razlog za sreću! Ne želim stajati! Ne želim misliti!“

Puno je to uskličnika, ljudi. I zato Hajduk naprosto mora naći načina da igra bolje.

Ne propusti top članke