Vizionar koji je odlučio da nema potrebe da juniorska momčad Hajduka igra nacionalnu ligu nego da će radi uštede troškova, maksimalno 100 tisuća kuna koliko se po sezoni može uštedjeti na cestarini, gorivu i dnevnicama, igrati lokalni rang natjecanja, stao je na stranu Saše Bjelanovića, genijalca koji je 9. rujna 2018. pri zdravoj pameti odlučio da je Zoran Vulić dobro rješenje za Hajdukovog trenera i dao mu ugovor na tri godine. Sličnosti se, očito, privlače.

I to je sve što trebate znati o smjeni Krešimira Gojuna s pozicije šefa Akademije.

Kad ste projekt od prvog dana gradili na transparentnosti, onda je ovakav zakon šutnje jasna smrt modela

“Stvari se moraju promijeniti, mora se znati tko što radi”, izjavio je predsjednik Brbić u intervjuu za Dalmatinski portal. “Igrači igraju, trener trenira, sportski direktor se bavi sportskim pitanjima, uprava upravlja klubom, NO nadzire.”

U takvom rasporedu snaga navijači, valjda, navijaju i ne postavljaju glupa pitanja. Jer jedno od tih glupih pitanja bilo bi kako je točno Brbić došao do činjenice da Gojun kleveće Bjelanovića kad je ovaj rekao da ga je sportski direktor u svibnju uoči utakmice Hajduk II-NK Šibenik tražio da pomogne Šibeniku da izbori direktan ulazak u 1. HNL. Takva molba se sigurno nije urudžbirala i poslala službenim putem, niti ju je – ako se stvarno dogodila – Bjelanović ovjerio kod javnog bilježnika. Takav zahtjev, ako je uopće postavljen, izrečen je u četiri oka.

Minimum odgovornosti

Ono što je minimum odgovornosti Marina Brbića i Hajdukova Nadzornog odbora prema navijačima jest objasniti metode kojima su izveli sve potrebne izvide nakon kojih su odbacili Gojunovu optužbu i napisali mu otkaz. Bilo bi normalno da, ako su već bez ikakve sumnje utvrdili da je riječ o kleveti zbog koje su dali otkaz šefu Akademije i ako sve nije slučaj u kojem je Bjelanovićeva riječ protiv Gojunove, javnosti objave proces zaključivanja i da to svi skupa odmah stavimo ad acta.

Pitanja je puno jer karakteristika pametnih ljudi je da sumnjaju i da propitkuju.

Koga su sve pitali, kako i zašto? Postoje li materijalni dokazi i koliko su pouzdani? Je li rađeno poligrafsko ili neko drugo vještačenje? Jesu li konzultirani stručni kadrovi za ovako ozbiljnu optužbu? Je li stvarno bila samo Gojunova riječ protiv Bjelanovićeve i je li u svemu Bjelanovićevo “Nisam, majke mi” bilo dovoljno da se donese ovakva odluka?

Brbić i NO su se popišali na taj minimum odgovornosti jer, izgleda, navijači su tu isključivo da navijaju. Nisu oni valjda vlasnici 25 posto dionica pa da bi se njima trebalo polagati neke račune.

Hajduk će, naravno, preživjeti to što je Gojun odletio iz kluba jer nije stvar u njemu.

Dugoročno će se sigurno osjetiti to što se Brbić odlučio riješiti čovjeka koji je složio sustav u omladinskoj školi i koji zna što radi, a zadržao dokazano nesposobnog tipa jer činjenica da je birao Vulića kad je i slijepcu bilo jasno da je to klinička smrt sportske ideje koja jasno govori koliko je Bjelanović zalutao u nogomet.

Ako vam to remek djelo nogometne nepismenosti nije dovoljan dokaz da čovjek ne zna što radi uzmite primjer da točno deset dana od prve utakmice sezone doveo tek osmog stopera u kadar; da ga Filip Krovinović čeka u Portugalu s jasno iskomuniciranom željom i da on ništa nije napravio po tom pitanju; da je trener išao na pripreme bez ijednog lijevog beka; da je hladno odao poslovnu tajnu o visini plaće igrača na konferenciji za medije i posvađao se s kapetanom; da je prije nego je postao sportski direktor bio glavni skaut i da sa sobom nije donio apsolutno ništa nego se vadio na prethodnika; da je na mjesto glavnog skauta zaposlio Marija Brkljaču koji se cijelo vrijeme nije makao od izuma Markusa Pavića. Ali to je sada sporedno, preživio je Hajduk i veće štetočine od Bjelanovića i odlazak većih genijalaca od Gojuna.

Model neće preživjeti

Sporedno je čak i da se ovim potezom otvara pozicija za kadroviranje u Akademiji i iskorištavanje stvorene vrijednosti koje nije bilo prije četiri godine kada je Brbić smatrao da je sasvim dobra ideja bila uhljebiti Srđana Andrića na čelo škole bez ijednog dana u struci. Nije Gojun od prvog dana bio meta lokalne trenerske zajednice jer je ružan, nesimpatičan ili iz Zagreba, nego zbog toga što je držao zatvorena vrata menadžerima koji su se navikli šetati pomoćnim terenima, a sad će ta vrata biti ponovo otvorena.

Sporedno je i to je li Bjelanović to navodno puštanje tražio na svoju ruku, je li vrh kluba znao za to ili možda čak i naredio takve stvari.

Sporedno je čak i pitanje tko je uopće u pravu u konkretnom slučaju jer ja niti u jednom trenutku ne tvrdim da je Gojun u pravu i da je Bjelanović stvarno tražio da se Šibenik pogura u prvu ligu ili da Gojun nije lažac i spletkaroš kojeg treba otpustiti jer naprosto nemamo dovoljno informacija o cijelom slučaju.

I tu je suština, mi ništa ne znamo i očito smo nebitni. Pravi problem ovog slučaja je u tome što model neće preživjeti to da NO donosi ovakve odluke na način da ne pokazuje nikakve dokaze, da Naš Hajduk beskičmeno šuti ne tražeći objašnjenja i da navijačima ostaje isključivo vjerovati na riječ predsjedniku da je Bjelanović nevin u slučaju jako ozbiljnih optužbi. Kad ste projekt od prvog dana gradili na transparentnosti, onda je ovakav zakon šutnje jasna smrt modela.

I sasvim mi je jasno da je ton ovog teksta prilično oštar, baš kao što je bio onaj kad je Vulić imenovan trenerom. Međutim, jednako kao što je pogrešno bilo vjerovati da je Vulić legitiman izbor u 2018. godini kojem treba dati dovoljno vremena da i u praksi dokaže koliko je bio loše rješenje, tako je pogrešno u ovoj situaciji sve svesti na razinu proglasa zbog kojega, radi mira u kući, ne treba postavljati nikakva dodatna pitanja.

Ali dobro, predsjednik kluba ionako ima stav da su navijači tu samo da navijaju i da se njima nema što polagati račune.

A Nadzorni odbor i Naš Hajduk se, izgleda, svojom šutnjom potpuno slažu s tim.