Hajdukovac od kolina

Mario Vušković jedan je od glavnih aduta mlade reprezentacije na Euru koji danas počinje

Zadnja izmjena: 25. ožujka 2021. Foto: Hajduk.hr

U ponudi učestalih fraza koje treneri koriste, a da bi ih najradije zauvijek izbjegavali, definitivno stoji ona o “onima kojih nema”, a bez “kojih se mora”. Igor Bišćan, izbornik hrvatske mlade reprezentacije, morao je barem promisliti o njoj uoči današnjeg početka Eura u Sloveniji i Mađarskoj. Prvo mu je još ranije bilo jasno da će konkurencija na desnom boku biti značajno oslabljena ozljedom Boška Šutala, dok su, kako se datum početka turnira približavao, otpadali i Luka Sučić, Joško Gvardiol te Borna Sosa.

Osim što smo tako ostali dosta osiromašene konkurencije u zadnjoj liniji, ostali smo bez mogućnosti da na jednom ovakvom turniru kao stoperski par zaigraju Gvardiol i Hajdukov Mario Vušković.

Rekli bismo da je svijet trebao upoznati obojicu još davno prije, iako je riječ o dvojici 19-godišnjaka; obojicu smo, primjerice, uvrstili kao dio Next Generationa, popisa najtalentiranijih svjetskih nogometaša, kojeg organizira The Guardian. Mario je par mjeseci stariji pa se on našao u izboru za 2018., zajedno s Antoniom Marinom. Joško je bio u idućem izdanju, za 2019., kao jedini iz Hrvatske i u trenutku kada još nije bio ni debitirao za Dinamovu seniorsku momčad.

U međuvremenu je budućnost štošta donijela za obojicu. I jedan i drugi su za prve momčadi svojih klubova debitirali baš protiv Gorice — Gvardiol tri mjeseca poslije Vuškovića, u studenom 2019. — ali se kroz njihov razvoj vidi i razlika u poziciji dvaju velikih rivala. Gvardiol je, znamo svi, s Dinamom u međuvremenu osvojio naslov prvaka, da bi onda ostvario i milijunski transfer u RB Leipzig, a samo ga je aktualna ozljeda spriječila da postane dio ogromnog Dinamova podviga protiv Tottenhama. Da usporedba bude preciznija, Gvardiol je od debija odigrao 40 utakmica za prvu Dinamovu momčad naspram Vuškovićevih 31, ali najveća razlika leži u tome što je prvi odigrao čak 11 europskih utakmica i dogurao do četvrtfinala Europske lige, a drugi je stao na dva kvalifikacijska susreta protiv Renove i Galatasaraya.

S Gvardiolom i Vuškovićem mlada reprezentacija ima stvarno izvanredan potencijal u zadnjoj liniji. Šteta je što ih nećemo u paru gledati na velikom natjecanju

Naravno, dosta stvari ovisi o situaciji unutar klubova koja je uvelike različita, ali nezahvalno bi bilo reći da je Vušković ozbiljno ili nepovratno stagnirao zbog Hajduka. Taj je njegov debi u prvoj momčadi u kolovozu 2019. stigao pomalo i nerezonski, i to u trenutku kad su unutarnji sukobi u klubu rezultirali krahom protiv Gżire svega mjesec dana ranije. Vušković je svakako bio predodređen da bude novi, skupi izdanak Hajdukove Akademije; za njega je već u periodu dok je bio izlazni kadet bilo i ponuda, ali njegov je otac Danijel, inače također nekadašnji Hajdukov igrač, a danas trener u omladinskom pogonu, odlučio kako je pametnije da njegov sin u potpunosti stasa do uloge prirodnog prvotimca.

U tome i je dio njegova dodatnog značaja za klub. On nije ‘samo’ veliki talent koji je u klubu praktički od najranijih dana, iako je započeo u susjednom RNK Splitu u kojem je i stari krenuo kao trener. On je i, kako to u Dalmaciji vole reći, hajdukovac od kolina.

U kašeti brokava

Vuškovići su nogometna obitelj, a čak bi bilo bolje reći i prava hajdučka ‘loza’.

Mariov pradjed Marko triput je nastupio za onaj ‘ratni’ Hajduk 1944. i 1945., a kasnije je preko 10 godina proveo u ulozi klupskog tajnika. Djed Mario, po kojemu je mladac i dobio ime, bio je dio Hajdukove juniorske generacije koja je pod Tomislavom Ivićem osvojila titulu 1971., a kasnije je karijeru ostvario u Nizozemskoj, u kojoj je otac Danijel i rođen. On je, pak, u Hajduku debitirao pod Slavenom Bilićem 2002. u generaciji Darija Srne i Marija Carevića, a kasnije ga je put selio od Rijeke i Zadra pa do Vladivostoka.

Činjenica da je Mario vrlo vjerojatno najtalentiraniji član te duge hajdučke loze stavlja, dakle, jedan posebni, simbolički naglasak na njegov razvoj u klubu. Taj je razvoj, međutim, bio upao u kanal previranja i natezanja; dvojica trenera pod kojima se razvijao do seniorske razine, Siniša Oreščanin i Mario Despotović, napustila su klub, a sve ono što je došlo kasnije Vuškovića je tjeralo da se konstantno prilagođava, nerijetko na dijametralno suprotne ideje i prohtjeve trenera koji su dolazili i odlazili.

Primjerice, Damir Burić mu je formalno tog kolovoza 2019. dao seniorski debi, ali ga je do kraja te polusezone koristio još svega dvaput; prvo kada je dobio minutu (!) u derbiju s Dinamom, a onda i u Kupu protiv Mladosti iz Petrinje. Registracija za seniore značila je, uslijed promjene pravilnika, da ima ograničeno pravo nastupa za rezerve, pa je u možda i najbitnijem trenutku svog razvojnog Vušković ostao bez ikakve minutaže. Nije pomogla ni teža ozljeda lakta na reprezentativnom okupljanju, ali ona je stigla kao dodatna muka tek potkraj studenog te godine.

Od tog trenutka je Vuškovićeva priča upala u onu poznatu hajdučku kašetu brokava, u kojoj bi se netko trebao razvijati tako što nije siguran hoće li mu trenutni trener biti tu još idućeg mjeseca, a kamoli iduće sezone. U svojim lutanjima Hajduk je od tih zimskih priprema 2020. do danas promijenio četvoricu stručnjaka, a u onim rijetkim trenucima u kojima je momčad uopće imala neki smisleni plan igre Vušković je plesao od različitih formacija do različitih pristupa.

Ali vrlo vjerojatno najveći problem je taj što se cjelokupna sportska politika, ili ono što je od nje ostalo, i sama orijentirala na improvizaciju, pa su tako najveće žrtve — umjesto najvećih dobitnika — ispali upravo mladi igrači poput Vuškovića, koji su se morali boriti i snalaziti u tom kaosu umjesto da klub jasno definira stil igre dobrim dijelom baš prema njihovim kvalitetama. Bilo da pričamo o Vuškoviću, Darku Nejašmiću ili Davidu Čolini, koji su također na popisu za ovaj Euro, pa i i još jednom donedavnom članu reprezentativnih selekcija, Ivanu Dolčeku, Hajduk ima pozamašnu listu mladića koji su već sada morali biti još etabliraniji u seniorskoj konkurenciji.

Solidna kompenzacija

Manjak fokusa je onda očekivana nuspojava, i zbog toga nas ne treba čuditi da Nejašmić sada pruža višestruko bolje predstave u dresu mlade reprezentacije nego što to radi u Hajduku. Isto tako nas ne treba čuditi da se Gvardiol u jednakom periodu individualno razvio do razine u kojoj mu iz RB Leipziga otvoreno poručuju kako je prirodna zamjena za Dayota Upamecana, dok se Vušković još muči sa napredovanjem u aspektima za koje su mu i 2019. govorili da ih mora popeglati do elitne razine, poput skok-igre.

Gvardiol je baš nedavno veoma koherentno komentirao važnost rada na sebi unutar momčadi, a osvrnuo se i na različitosti u pristupu kod rada s njim i Vuškovićem. Nahvalio je svog kolegu, ali je naglasio kako mu je u početku bio “mali problem” prilagoditi se na uparivanje s njim u mladim reprezentativnim selekcijama, tvrdeći kako “u Hajduku imaju drugu teoriju”, više fokusiranu na otvaranju kroz duge lopte nauštrb njemu preferiranog stila izgradnje napada od zadnje linije.

Nije tu Gvardiol mislio ništa loše. Upravo je naglasio da mu je jako dobro igrati s Vuškovićem, iako su na ovoj, U21 razini, odigrali zajedno kao stoperski par tek kvalifikacijsku utakmicu protiv Škotske. Nema ni razloga da mu bude loše, jer su u osnovi njihove predispozicije jako slične i komplementarne, s tim da se može reći da Vušković nerijetko djeluje prirodnije u fazi napada, koliko god i Gvardiol tu bio jak. Vidjelo se to u trenucima kada bi Hajduk suparnika zbio u njegov šesnaesterac, poput situacije u prošlom kolu HNL-a, kada je asistirao debitantu Marinu Ljubičiću za prvijenac protiv Šibenika, ali i u ranijim trenucima, poput one golčine Varaždinu s ruba šesnaesterca koju je postigao slabijom, lijevom nogom.

Zato je šteta što ih, barem zasad, nećemo u paru gledati na velikom natjecanju i to protiv najtalentiranijih europskih reprezentacija i pojedinaca. S Gvardiolom i Vuškovićem mlada reprezentacija ima stvarno izvanredan potencijal u zadnjoj liniji, pogotovo kada bi i svi bekovi bili zdravi.

No, za Vuškovića je svakako dobro da se na neki način izdvaja iz ove selekcije koja će sutra istrčati na teren protiv Portugalaca. Kada mu već Hajduk nije zbog vlastitih problema omogućio stabilan razvoj kroz velike utakmice, onda mu ova prilika opet dolazi kao solidna kompenzacija, možda i rasterećena onog klasičnog pritiska s kojim se suočava kod kuće. Ne nadomješta, naravno, grupne faze Europske lige ili kvalifikacije za Ligu prvaka koje je Hajduk sam propustio izboriti, ali će talent poput njega ponovno dobiti širu pozornost koju svakako zaslužuje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.