Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hamletovska dilema Marka Tomasa

Hoćemo li Kirbyja, nakon svega, opet gledati u dresu hrvatske reprezentacije?

Zadnja izmjena: 5. svibnja 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Marku Tomasu nadimak je priskrbio film Crvena prašina Zrinka Ogreste iz 1999. U njemu Ivo Gregurević, koji je u to doba valjda nekim dekretom glumio u svim hrvatskim filmovima, utjelovljuje lik policajca Kirbyja; gledajući film u društvu suigrača i velikog prijatelja Roka Lenija Ukića, Tomas je u jednom trenutku skočio sa stolice i viknuo: „Jesi vidio Kirbyja kako ga je maznuo?!“. Toga se prisjetio Ukić, koji je tada odvalio od smijeha, a prijatelju je do današnjih dana ostao nadimak – Kirby.

Početkom siječnja Tomas je navršio 32 i kao veteran može početi tražiti par konačnih ciljeva za ostvariti u nekoliko preostalih sezona, ali i rezimirati dosadašnji put, suočiti se s nekim duhovima prošlosti koji su ostali lebdjeti u zraku burne karijere koja ga je ove sezone po drugi put odvela u Cedevitu. Tomas je također i bivši hrvatski reprezentativac.

A možda i budući.

Križevčanin je iz matičnog Radnika kao 15-godišnjak preselio u KK Zagreb, klub poznat po ustrajnom promoviranju igrača iz vlastitog omladinskog pogona. Ta je politika Mravima donijela mnogo koristi, ali Tomas je sve to dignuo na razinu više – on je svojim briljantnim igrama (trpao i po 40 u ABA Ligi, bio na gotovo 20 poena u prosjeku) zavrijedio transfer u Real Madrid u dobi od samo 20 godina, što je bilo dotad nezamislivo ostvarenje za jedan mali zagrebački klub koji domaće utakmice organizira u školskoj dvorani.

Medijima tada nije bio zanimljiv nadimak Kirby. Radije su mu prišili klišejiziranu titulu „Novog Dražena“ – no, za razliku od mnogih prošlih i budućih talenata s kojima je dijelio to breme, on ju je tada po pokazanom na parketu možda i zaslužio. Činilo se da uistinu svjedočimo nastajanju igrača koji će izrasti u jednog od najubojitijih strijelaca Europe, ali ispostavilo se da očekivanja, kao i nebrojeno puta dotad, nisu bila u skladu s realnošću.

U inozemstvo i natrag

Karijera u kraljevskom klubu išla je silaznom putanjom – u prvoj je euroligaškoj sezoni igrao prosječno 23 minute i bio na 6,5 poena, što su sasvim solidne brojke za tako nagli skok na najvišu europsku razinu, ali sljedeća sezona bila je puno bljeđa, zbog čega je uslijedila posudba u Fuenlabradu. Ondje je ponovo briljirao, bio MVP kola Španjolske lige i šesti po indeksu korisnosti u ukupnom poretku, stoga je uslijedio povratak među Kraljeve, čiji su čelnici htjeli brže-bolje ispraviti grešku.

Uzalud, kad ga trener Joan Plaza nije volio.

Svaki trener ima svoj ukus po pitanju igrača, a Tomas, koliko god dobar bio, ipak nije predstavljao Plazin tip. Imao je još lošiji status nego ranije, skupljao mrvice od minutaže, pa je na koncu sezone uslijedio nužni rastanak. Mnogi španjolski klubovi iskazali su interes za Kirbyjeve usluge, ali on se odlučio za povratak u hrvatsku prijestolnicu, ovaj put u redove euroligaške Cibone.

Elitno europsko klupsko natjecanje (mada tada nije bilo toliko elitno) predstavljalo je veliki motiv za Tomasa, koji je želio dokazati da su Madriđani promašili procijenivši ga nedovoljno kvalitetnim za tu razinu. I doista, grizao je kao nikad, rešetao sa svih strana i odigrao najbolju sezonu u karijeri. Sa 16,4 poena u prosjeku vukao je Vukove do njihovog posljednjeg plasmana u TOP 16.

U ABA Ligi odveo je Cibonu do prvog mjesta nakon 26 kola, potom je u finalu u prepunoj zagrebačkoj Areni dočekan moćni Partizan, koji je ranije bio oba puta poražen. Činilo se da će biti i treći, ali Dušan Kecman nije se složio, sve znate. Na ljeto je došao poziv iz Fenerbahčea i Kirby se uputio na svoju drugu atraktivnu inozemnu destinaciju.

U Turskoj je imao dobru prvu sezonu (prosjek 8,5 poena u Euroligi) te slabiju drugu, što je bilo uzrokovano ozljedom. Potom je uslijedio još jedan povratak u Zagreb, ali opet u novi klub – ovog puta u Cedevitu. Među Vitaminima se zadržao tri godine, zatim je odigrao sezonu za Ankaru, da bi se jesenas vratio pod vodstvo Veljka Mršića.

Tamna strana medalje

Reprezentacija i ozljede dvije su stvari koje su najviše obilježile Kirbyjevu karijeru. Često u isto vrijeme, što se pokazalo kao najcrnja moguća kombinacija. S reprezentacijom je doživio zvjezdane trenutke poput osvajanja juniorskog Eurobasketa u Njemačkoj 2002., trice preko ruke za pobjedu protiv svjetskih prvaka Španjolaca usred Seville na Eurobasketu 2007. i obrnutog zakucavanja za svoj 21. poen i cementiranje pobjede nad Njemačkom Dirka Nowitzkog, koja je značila plasman Hrvatske na Olimpijske igre u Pekingu.

No, druga strana reprezentativne medalje daleko je tamnija.

Sve je počelo s oružanom pljačkom u četvrtfinalu Eurobasketa u Beogradu 2005., u režiji suca Luigija Lamonice. U dvoboju sa Španjolcima Hrvatska je konstantno potkradana da bi sve kulminiralo nekoliko sekundi prije kraja – Juan Carlos Navarro namjerno promašuje bacanje, loptu hvata Tomas, ali ga gura Jorge Garbajosa, pa mu u padu ispada lopta koju hvata Fran Vasquez i pogađa za produžetak. Suci su ostali nijemi, Hrvatska se u produžetku raspala, a Tomas je dobio prigodnu inicijaciju u reprezentativni kult prokletih četvrtfinalista.

Prava kalvarija započela je 2009., kad se ozlijedio u pripremnoj utakmici s Poljskom i propustio nadolazeći Eurobasket. Dvije godine kasnije izdržao je pripreme i ukazao se u Litvi, ali već u drugoj utakmici ponovo je stradala zadnja loža i trasirala Makedonce prema polufinalu, a Hrvate ka domovini. Već tada ispoljavala se velika frustracija – kad su mu na klupu donijeli vrećicu s ledom, bijesno ju je hitnuo u zrak.

Dvije godine potom na pripremama u Crikvenici stradao je kvadriceps desne noge i još je jedan Eurobasket za njega je otišao u vjetar. Ipak se oporavio do početka klupske sezone, ali ne zadugo. U derbiju s Cibonom krenuo je u kontru, noga mu je proklizala, pao je, uhvatio se za glavu i urliknuo: „Neću više igrati  košarku, ovo je kraj!“. Pukla je Ahilova tetiva, što je značilo još jednu maratonsku rehabilitaciju, a on je bio tako umoran od padova i boli, od tapšanja po ramenu i tužnih lica suigrača i suparnika.

Ali nakon što je ohladio glavu, odlučio je pokušati još jednom. Ljubav prema košarci bila je jača od patnje i straha.

Budući da se ova priča polako pretvara u bolnički bilten, preskočit ću par sitnijih ozljeda do priprema za Eurobasket 2015. Kirby je prvotno odbio poziv Velimira Perasovića, ali na naknadni upit nije odolio i samo je, bez velike pompe, džordanovski rekao „I’m back!“, ukazao se među starim društvom i poveo Hrvatsku do rezultatski najuspješnijih priprema u povijesti.

Sve je izgledalo bajkovito: razvaljivanje Litve u Kaunasu, pobjeda za pobjedom, ali vrag ponovo nije imao pametnijeg posla od obrušavanja na svoju staru žrtvu. Nekoliko dana uoči Eurobasketa Tomas je osjetio bol u listu.

Liječnici su procijenili da je u pitanju lakša ozljeda i da će biti spreman zaigrati tijekom turnira, stoga je ostao u rosteru za prvenstvo, ali nastup nismo dočekali. Odluka je bila na njemu: izbornik, suigrači i čitava javnost gladna uspjeha očekivali su kimanje glavom, herojski upad na parket, makar i na jednoj nozi, da razvali te češke turiste, kao u nekom filmu u režiji Sylvestera Stallonea. Nije se dogodilo i njegova je reprezentativna priča završila, barem zasad.

Hazarderski potez

Nakon izjave Marija Hezonje o vjerojatnom propuštanju Eurobasketa u Turskoj, ponovo se u optjecaju našlo ime Marka Tomasa kao možebitne zamjene, a on je vrata ostavio otvorenima, ovisno o tome kako će se osjećati na kraju klupske sezone.

Najtužnija slika njegove karijere je prazni, stakleni pogled na klupi u Lilleu. Pogled čovjeka rastrganog između osjećaja straha, krivnje, želje i nemoći

Koliko je pametna ta ideja?

Igrački gledano, vrlo. I u ovim godinama Kirbyja i dalje služi ruka, a u obrani se standardno baca na glavu. Više ne može stavljati po dvadesetak poena, ali zasigurno bi bio dovoljno produktivan da izborniku Aci Petroviću priušti sigurnost i luksuz da odmori Bojana Bogdanovića na desetak minuta bez straha da će na vanjskim pozicijama nastati vjetrometina.

No, iz svih drugih perspektiva njegov bi ponovni povratak bio hazarderski potez – vrlo nepromišljen, neodgovoran, naposljetku i nemoralan. Najtužnija slika njegove karijere nisu urlici nakon ozljeda niti hodanje na štakama, već njegov prazni, stakleni pogled na klupi u Lilleu dok je Krunoslav Simon šepajući napuštao parket, a Češka nastavila gaziti šokirane mu suigrače. Pogled iz kojeg se čitala hamletovska borba čovjeka rastrganog između osjećaja straha, krivnje, želje i nemoći.

Straha od ozljede, krivnje zbog „izdaje“, želje da pomogne i nemoći da je ostvari. Da se ustao s kraja te klupe, kimnuo Perasu i ušao, možda bi se i dogodio veliki preokret, a možda bi list puknuo i označio kraj karijere. Prvi put u životu odlučio je misliti na sebe i dobro je napravio, nakon toga je vrag konačno pronašao nekog drugog jadnika za iživljavanje, a Tomas je odradio dvije sezone bez ozbiljnijih poteškoća.

Jedini scenarij u kojem bio Kirbyjev povratak bio donekle opravdan je njegova izrazita želja, u slučaju da zaključi da je zaradio dovoljno novaca i da nema više ambicija na klupskoj razini koje mu žare srce kao medalja s reprezentacijom. Prevedeno, kocka na sve ili ništa, svjesno ulaženje u rizik igranja utakmica najvišeg intenziteta dan za danom. No, ne bi se samo on kockao.

Iskustvo je pokazalo da je najgore imati pa nemati – gore je kad momčad naglo ostane bez igrača njegova kalibra nego kad nema dvojicu takvih od početka. A i sudbina je rekla svoje – neki će to nazvati praznovjerjem, ali kad se četiri uzastopna turnira dogodi ista stvar, u njegovoj bi koži svatko od nas na peti otputovao s osjećajem užeta oko vrata.

Kratak fitilj

Tomas je pravi primjer modernog krila, igrač kojeg svaka momčad mora poželjeti. Visok je 201 centimetar, odličan šuter lijepe tehnike i brzog izbačaja, ne libi se ići u prodor iako nije eksplozivan u nogama, a niže čuvare redovito napada igrom leđima. Kreacija mu nije jača strana, ali to ionako nije njegov zadatak, on je primarni košgeter.

Oduvijek je bio izvrstan obrambeni igrač, stalno na liniji dodavanja (Sjetimo se kako je pri minus 1 ukrao loptu Milošu Teodosiću pri izvođenju 15 sekundi prije kraja u osmini finala Svjetskog prvenstva 2010. Zbog kasnijeg poraza potezi poput takvog nažalost padaju u zaborav.), ali s prolaskom godina i postupnim kopnjenjem napadačke učinkovitosti upravo je doprinos u obrani isplivao u prvi plan. Zbog toga se danas nalazi u neobičnoj situaciji, jer se očekuje da ponovo bude prva violina u napadu zbog silnih ozljeda u redovima Cedevite.

Policajac Kirby nije bio blag prema svojim neprijateljima, a ni njegov košarkaški imenjak ne zaostaje puno u tom smislu. Ubilački instinkt zna preusmjeriti s koševa na suparnike – kako na parketu, tako i izvan njega. Tu imamo nedavni slučaj kad je na koncu majstorice s Partizanom izazvao gužvu potrčavši prema Urošu Lukoviću, bacivši mu loptu uz poruku „Evo, sad slobodno šutiraj!“, što je bio odgovor na provokacije tijekom utakmice.

Još bolji je primjer finale Kupa Krešimira Ćosića 2013. kada je nakon utakmice ‘izveo Rona Artesta‘ – poletio je na tribinu i izudarao navijača koji ga je vrijeđao čitavim tijekom susreta. Postavlja se pitanje kako to da nije zapamćen po takvim ispadima kao spomenuti Artest? Razlog je u tome što Kirby nije igrač koji voli tenzije i koji rado ulazi u sukobe, naprotiv; ali zato ima kratak fitilj kad se nađe na meti provokatora. Onda kada fitilj dogori, provokatori dobiju lekciju u stilu „Evo ga, sad si dobio svoje.“ Iza svojih incidenata ne posipa se pepelom niti se izvlači na gubitak kontrole, već prkosno kaže da bi opet učinio isto.

***

I tako se očekuje Kirbyjeva konačna odluka u vezi reprezentacije nakon što Cedevitina turbulentna sezona dođe kraju. „Mogu vam ponuditi samo krv, trud, znoj i suze.“ svojedobno je Winston Churchill poručio Velikoj Britaniji. Marko Tomas dao je Hrvatskoj sve to, a u uzrečicu treba dodati i slomljene kosti. I dao je sasvim dovoljno, može mirne duše i bez stresa uživati u košarci do kraja karijere i reprezentaciju pratiti u ulozi navijača.

Pitanje je samo – hoće li?

Ne propusti top članke