Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hamšík, napuljski Kerber

Kako je klinac iz Slovačke došao do El Diegova ramena

Zadnja izmjena: 4. studenoga 2018. Profimedia

Za Napulj često kažu da je svojevrsni grad-čistilište. S jedne strane lako obuzme svojom ljepotom, ovjekovječenom na tisućama slika i razglednica koje u prvi plan guraju pogled s Tirenskog mora na grad podno Vezuva. Svaki putnik namjernik koji je stao i dokumentirao svoja zapažanja o gradu ponudio je svoje viđenje tog očaravajućeg načina života.

“U Rimu sam zadovoljno učio”, pisao je Johann Wolfgang von Goethe u svojim Putovanjima po Italiji, “ali u Napulju samo želim živjeti, zaboravljajući sebe i svijet podno paklenog tornja koji strši usred raja”.

Iako Goethe vjerojatno nije stigao vidjeti mnogo od siromaštva koje je bilo aktualno i tijekom njegova posjeta, ono predstavlja drugu stranu grada. I jedino tako čovjek može zaista prihvatiti bivanje njegovim dijelom, jer na svaku lijepu sliku dolaze deseci onih ružnih, koji su čak i autentičniji prikaz života. Rijetke su metode kojima Napulj može tražiti svoje mjesto među elitom nacije, ali jedna od njih je nogomet.

Sudbinu grada jako dobro prati i sudbina nogometnog kluba. S.S.C. Napoli je također klub koji je u svom osebujnom stilu prošao put od raja do pakla, poznavajući što je potrebno da se preživi u čistilištu. Malo je, doduše, takvih koji su bili spremni to prigrliti; zato kroz klub stvarno jest prodefiliralo mnoštvo sjajnih igrača, ali je malo njih uspjelo ući u legendu. Onaj besmrtni je Diego Armando Maradona, koji je 1987. Napoli uveo u raj pred nosom uobraženih sjevernjaka. Ali on je Argentinac, jednako strastven i jednako upoznat s dvije strane priče koja prelazi granice nogometa. Samo je on mogao ići i u kontra smjeru, kao kad je pred polufinale Svjetskog prvenstva 1990. kritizirao ljude jer su slavodobitno bili spremni dočekati talijansku reprezentaciju i podržati je na San Paolu u utakmici protiv Argentine.

“Ne zaboravite da vas u Italiji ne smatraju Talijanima”, opomenuo ih je Diego i to bez da je osobito pokušavao retorikom navući podršku Argentini, iako je sigurno i toga bilo u primisli. “Sada će vas tražiti podršku samo ovaj dan, a ostalih 364 će vas nazivati Afrikancima”, dodao je.

Kult ličnosti

Maradona nije samo bio besmrtan jer je Napolitancima donio rezultate i trofeje kojima su prkosili Sjeveru. Postao je besmrtan — “božji abortus”, kako ga je nazvao veliki novinar Gianni Brera, jer je shvaćao da u Napulju status ‘njihovog’ zavrijede samo oni koji znaju da je grad i ona druga strana za koju se isplati boriti.

Ali teško da je tog lipanjskog dana 2007. itko mogao predvidjeti da će mršavi babyface dječačić iz nekog slovačkog gradića će ući u klupsku legendu i biti rame do Diega.

Mareku Hamšíku bilo je svega tri godine kad je Maradona pozivao svoje Napolitance na otpor protiv ugnjetavanja, a u nogomet se zaljubio gledajući prijenose sa Svjetskog prvenstva iz SAD-a četiri godine kasnije. Dok su mu roditelji spavali umorni od posla, Marek bi sjedio pred televizorom i upijao događanja na terenu. Najviše su mu se svidjeli Brazilci, kaže, ponajprije Romário i Bebeto i brzina kojom su igrali. A onda je sam krenuo na travnjake, oponašajući Zinedinea Zidanea i svog idola, Pavela Nedvěda. Upravo će ga Nedvěd mnogo godina kasnije pokušati dovesti u redove mrskog rivala Juventusa, onog koji je gradu uzeo potencijalne legende poput Fabia Quagliarelle ili Gonzala Higuaína.

U Napulju će vam uvijek ispred rezultata stavljati odanost i trud da budete jedan od njih. Marek je to znao još otkako se prije 11 godina otisnuo preko Slovana iz Bratislave i Brescije u Napulj, mijenjajući se iz godine u godinu u klubu koji je trebao proći čistilište da bi se vratio u raj elitnog nogometa u Italiji.

“Razlog zbog kojeg sam ostao u Napulju je veći od nogometa”

“On je idol Napolijevih navijača i to je razlog zbog kojeg nas je odbio”, izjavio je Nedvěd 2015., nakon što je Hamšík odbio Juventusovu ponudu. “Mislim da želi ondje završiti karijeru i nadmašiti učinak Diega Maradone kako bi postao njihova legenda.”

Hamšík je nadmašio Diegov učinak, postavši prvo čovjek s najviše postignutih golova za klub, da bi nastupom protiv Rome prošlog vikenda ubilježio svoj 511. nastup za Napoli, izjednačivši se na vrhu i te liste s još jednom ikonom, Giuseppeom Bruscolottijem. Donio je Marek Napoliju i trofeje Kupa i Superkupa, ali dok svi ovi podaci i statistike jesu bitni u građenju nečijeg kulta ličnosti, čak je i veliki Nedvěd promašio bit. Odnosno, izgleda da je promašio zapaziti ono što je Hamšíka učinilo pravom klupskom ikonom.

Hiperbolizirana zvijer

Zakon ulice nadmašuje sve ostalo u Napulju, a oni koji misle da su veći od njega vrlo brzo shvate da i nisu izbaždareni za biti dijelom svega toga. Edinsonu Cavaniju je provaljeno u stan za vrijeme njegova boravka u Napoliju, nakon čega je odlučio preseliti obitelj u zaštićeni resort čuvan naoružanim čuvarima. Kada je Yanina Screpante, djevojka Ezequiela Lavezzija, ostala bez skupog sata, opisala je Napulj kao “govno od grada”. Odgovor je dobila od samog predsjednika Aurelia De Laurentiisa, koji joj je poručio kako “nije dovoljno Napolitanka”, jer bi u protivnom znala da se gradom, pogotovo u doba recesije, ne treba prešetavati sa skupocjenim satovima.

No, za Hamšíka je Napulj postao dom, čak i nakon što su ga triput (!) orobili uz prijetnju oružjem. On je, međutim, prihvatio da je i to dio grada i njegove duše, te da on nema pravo biti taj koji će s visoka docirati o tome. Dok su svi strastveni Južnoamerikanci bježali prvim prigodama, jedan klinac iz Slovačke pretvorio se u, kako bi Brera napisao, “hiperboliziranu zvijer”, koja će i na iskaz pukog sportskog poštovanja biti onaj koji će suparniku “odgristi glavu kao pas Kerber i baciti je na pod kao dozreli komad voća”.  Brera je to pisao o El Diegu, ali lako je zamisliti kako bi danas, da je živ, nečim sličnim počastio i Hamšika.

“Razlog zbog kojeg sam ostao u Napulju je veći od nogometa”, napisao je Hamšík u svojoj ispovijesti za The Players’ Tribune. “Ovdje sam dio zajednice, obitelji koja drži posebno mjesto u mom srcu. Osobno trebam nešto više od trofeja i novca; trebam osjećati nešto u duši.”

I zato nije ni čudo da mu stadion redovito skandira, a da se on na terenu telepatski dobro shvaća sa Lorenzom Insigneom, djetetom napuljskog predgrađa Frattamaggiorea. Jedan je po rođenju svjestan kako upariti nogometnu kvalitetu s odanošću gradu u svakom smislu; drugi je taj kompleksni grad, koji je često mračan koliko je i svijetao, prigrlio kao svoj, iako kulturološkom pozadinom imaju malo toga zajedničkog. Možda baš zato ove sezone pod Carlom Ancelottijem pati njegova minutaža, nakon što je i ovog ljeta odbio unosnu ponudu iz Kine.

Ancelotti ga uporno vidi kao dubokog playmakera, osobu koja svojim statusom i autoritetom vodi igru iz pozadine i nadoknađuje Jorginhov odlazak; to se, međutim, potvrđuje kao pogrešna procjena. Hamšík je zapravo, kao i Napulj, igrač koji će svoju ljepotu prikazati tek ako mu se omogući da prikaže i svoju strast, grubost, pa i nesofisticiranost. Tek tada čovjek može reći da je u potpunosti shvatio njega, preko njega Napoli i na kraju sam Napulj.

Ne propusti top članke