Otkako se pojavio u NBA ligi i pristao na ulogu Oklahomina šestog igrača, James Harden neodoljivo je podsjećao na jednu ljevoruku legendu. Gotovo identični stil igre i mogućnost nevjerojatne prilagodbe na razne okolnosti tijekom utakmice, kao i sposobnost da ekstremno brzo upija nove stvari, bile su dovoljne da ga mediji proglase „novim Ginobilijem“.
Jesu li ga košarkaški bogovi ili opaka sudbina poslali upravo na Manua u završnim trenucima produžetka pete utakmice doigravanja protiv Spursa, teško je reći. Ono što je sigurno i što se opet ponovilo u komparaciji ova dva igrača, jest ‘clutch gen’, koji se negdje putem u toj akciji i u cijelom produžetku kod Hardena izgubio i koji je Houston koštao pobjede, a možda i serije te propuštenog konferencijskog finala.
No, je li sve ustvari privid?
Privid je u filozofiji posebna vrsta osjetne obmane kojom zamjedbeni subjekt stječe dojam zbiljskog postojanja onoga što se priviđa. Ali filozofija obično ima tendenciju jednostavne stvari jako zakomplicirati. Čuj, zamjedbeni subjekt…
Ako se koristimo sportskom analogijom koja nam je bliska i pokušamo stvari maksimalno pojednostavniti, privid je igra Jamesa Hardena.
Ali ako je netko sposoban učiniti korak više i napraviti nemoguće, to je onda Harden. Otići uz alibi-igru i bez ispaljenog metka sigurno neće
Ako niste baš totalni košarkaški neznalica i analfabet, ali vam je životni tijek fokus maknuo daleko od košarke i nikada niste vidjeli kako James Harden izgleda s loptom na parketu, mogli biste se jako iznenaditi. Ljudi su bića ovisna o vizualnim podražajima, po njima ravnaju i procesuiraju informacije. U ligi gdje sve više igrača fizički izgleda poput fitness modela s igrom koja se oslanja na atletske sposobnosti koje ostavljaju bez daha, Harden podsjeća na dašak prošlih vremena i dar je s neba nama romantičarima.
Izuvanje iz cipela
Ima govor tijela kao da se tek ustao iz kreveta nakon burne noći, koji kilogram viška i općenito izgled koji sugerira da mu teretana i utezi nisu toliko bitna stvar koliko se danas sugerira u svijetu sporta. Brada je samo tu da upotpuni stečeni dojam. Kao i većini nas koji je nosimo, čovjeku se nije dalo brijati.
No, kada primi loptu u ruke, Hardenova se igra poziva na davno zaboravljeno košarkaško šesto čulo, a sama izvedba je spoj urođenog ubojitog instinkta i čistog talenta. Toliko čistog da je sve elemente ofenzivne igre koje je dodavao tokom godina u svoj repertoar je doveo do apsolutnog savršenstva, a progresiju ste mogli pratiti doslovno iz večeri u večer. Od step back šuta koji je oduvijek bio tu, do side step šuta kojim se krenuo koristiti kada krene u prodor, a reket se zatvori. Od eurostep driblinga kojeg u početku nije mogao skroz pohvatati i često je činio korake, do toga da je isti dribling modificirao i unaprijedio u odnosu na ostatak lige.
A tek način na koji čita obrambene reakcije igrača koji ga čuvaju i kako iznuđuje faulove na šutu i tijekom prodora – to je čisto zlato i nešto što bi se trebalo proučavati mjesecima. Jer iako mnogim ljudima ide na živce zbog količine faulova koje mu daju, najčešće se stvarno i radi o prekršajima.
I dok svojom fizičkom pojavom ostavlja dojam rekreativca u usporedbi sa ostalim atletskim čudovištima, istovremeno kompleksne poteze poput izvrsnog matematičara rastavlja na proste faktore i stvara vam privid jednostavnosti. Kako kad Utah Jazzu uveli step back tricu i izuje iz cipela Dantea Exuma, uvjeri vas kako biste i vi mogli raditi ono što radi on i kako razlika između njega i vas i nije toliko velika kao što znamo da jest.
Isti taj privid koji je zavarao i mnoge skaute koji su pred draft 2009. obilazili razna sveučilišta i na stanici zvanoj Arizona State redom zapisivali kako Harden ima ograničeni atletski potencijal i nije fizički dominantan igrač, pa je nevjerojatna činjenica da većinu svojih koševa zabija ulascima i završavanjem oko obruča. Vrlo brzo su ih demantirali rezultati mjerenja na Draft Combineu, gdje je Harden pokazao snagu, agilnost, brzinu, eksplozivnost, odraz… Sve je bilo tu. I više nego dovoljno da ga visokim trećim pickom ugrabi Thunderov GM Sam Presti. Za momčad u nastajanju, s dva odlična mlada igrača u Kevinu Durantu i Russellu Westbrooku, Harden i drugi novopridošli rookie Serge Ibaka trebali su upotpuniti cjelinu i preuzeti ligu u nadolazećim godinama.
Šutiranje trica kao da ne postoji sutra
Na mogućnost da se uspe do trona NBA lige nije trebao dugo čekati. Oklahoma je već u svojoj drugoj sezoni dohvatila finale, u kojem je neiskusne klince dočekao Miami Heat predvođen Lebronom Jamesom, koji treću priliku da uzme titulu nije namjeravao ispusti iz ruku.
No, to finale prišilo je uz Hardenovo ime neke etikete kojih se do današnjih dana nije uspio riješiti.
Za razliku od Ginobilija, koji se ukazivao gotovo uvijek kada je bilo najpotrebnije i činio nemoguće stvari, Harden je u tom finalu naprosto nestao. Zakazao je i ofenzivno i (pogotovo) defenzivno, dobar dio medija proglasio ga je primarnim krivcem za Oklahomin neuspjeh i prišio mu etiketu chokera. Ali bio je to jednodimenzionalni pogled na stvari. Harden je u tom finalu igrao sa dvojcem Westbrook-Durant, kojemu niti dvije lopte ne bi bile dovoljne, a samu taktiku i dinamiku igre nije do kraja uspio posložiti niti tadašnji trener Scott Brooks. Nije, stoga, bilo neočekivano da se klinac sa dvogodišnjim NBA iskustvom ne snađe u tom kaosu koji je na kraju i rasturio Thunderovu svlačionicu.
Nakon što je razmijenjen u Houston Rocketse za doista ‘sitnu boraniju’, Harden je iznenadio silovitim startom u Teksasu. Kevin McHale ondje mu je dao sve ovlasti i dopustio mu da do kraja razvije čitav arsenal oružja kojim danas prijeti suparnicima. No, niti fenomenalni Harden nije bio dovoljan za više od konferencijskog finala. Houston je bio momčad u fazi rebuildinga i slaganja ključnih kockica oko dvojca Harden-Dwight Howard. Dvojca koji od početka nije mogao zajedno. Jedan je htio maksimalno ubrzati tempo igre i koristiti tranziciju kao lak način zabijanja poena, drugi je smatrao da ga se prečesto preskače u napadu.
Čak i na postavljenju obranu Harden je forsirao pick and roll igru i tražio poene kroz šut ili ulaz, a Howard je trebao biti tek pomoćna snaga za postavljanje dobrih blokova.
Kada je na početku prošle sezone zaiskrilo između McHalea i Hardena, Houstonov GM Daryl Morey je iskoristio lošiji start Rocketsa i jednostavno se zahvalio na dotadašnjoj suradnji treneru. Savršeni fit za njegove ideje bio je, naravno, Mike D’Antoni. Modificirajući dobro znani napad njegovih Sunsa „7 seconds or less“, pokušao je natjerati protivnike da se oni prilagode njemu, a ne obratno. Šutirale su se trice ove sezone kao da ne postoji sutra, a trčalo se u tranziciji kao da Rocketsi iza sebe imaju razjarene bikove koji su se namjerili na njihove crvene dresove. Harden je nizao triple double partije kao na traci, dok su protivnici nemoćno gledali kad artiljerija krene zatrpavati njihov koš. Jer, kao i ranije u Sunsima, D`Antoni je znao da s klasičnim halfcourt napadima nema pretjerane šanse doći do finala.
Samo se na njega mogu osloniti
I tu dolazimo do novog privida u vezi zadnjih Hardenovih partija.
Zbog načina na koji su Rocketsi igrali tijekom regularne sezone, a koji je malo tko od suparnika posebno detaljno skautirao, stvorio se privid kako je Houston kvalitetnija momčad nego što zapravo jest kad u playoffu svi počnu obranu uzimati znatno ozbiljnije. Neneova ozljeda svela je rotaciju na svega sedam igrača i to se osjeti u Hardenovoj igri. A u ključnim trenucima oni se realno mogu osloniti samo na njega.
Ali ako je netko sposoban učiniti korak više i napraviti nemoguće, to je onda Harden. Koliko god Spursi bili nevjerovatno dobri u taktičkoj prilagodbi suparniku, toliko je Harden jednako dobar da u kratkom vremenu svoju igru prilagodi novonastalim okolnostima i povuče momčad do pobjede. Otići uz alibi-igru i bez ispaljenog metka sigurno neće.
