Utrčala je u cilj više od minutu prije ostatka konkurencije, raširenih ruku i s najširim osmijehom u Tokiju. “Yesss! Yesss!”, vikala je, teško je sada reći je li to bilo samo u sebi ili gromoglasno, da svi čuju. Onda se srušila na tlo, zarila lice u dlanove i naizmječno histerično plakala i smijala se.
Preplavile su je emocije s kojima se čak ni ova žena od čelika nije mogla nositi.
Prema posljednjim popisima stanovništva, na otocima u Atlantskom oceanu koji spadaju pod Bermudu živi 300-tinjak stanovnika manje nego u, primjerice, gradu Zadru, a gotovo 10 puta manje nego u Zagrebu. Što je još zanimljivije, pothvat kakav je Flora Duffy izvela u Tokiju u njenoj bi domovini bio izvediv tek uz ponešto kreativnije trasiranje rute — Bermuda je naime, široka nekih 40-ak kilometara od jednog do drugog svog kraja, a olimpijski triatlon ima 51 kilometar.
Triatlon je, pisali smo, sport koji iskušava apsolutne granice tijela; sport samo za najotpornije od najotpornijih. Pet godina je Duffy smatrana jednom od favoritkinja za pobjedu u Tokiju, što je povrh fizičkih testiralo i njene mentalne granice; 33-godišnjoj sportašici to su bile već četvrte Igre, ali prve na kojima se od nje očekivala medalja. Prve na kojima je to od nje očekivala čitava Bermuda, koju uz nju u Tokiju zastupa još samo veslač Dara Alizadeh. Zemlja sada masovno slavi s njom, jer Duffy je uspjela. Nakon kilometar i pol plivanja i 40 kilometara bicikliranja, vodstvo je preuzela na početku završne dionice, nakon dva i pol kilometra (od ukupno 10 km) trčanja i zadržala ga do kraja.
Bermuda, inače britanski prekomorski teritorij, već je bila stanovništvom najmanja zemlja s olimpijskom medaljom, broncom koju joj je 1976. donio boksač Clarence Hill. Sada je i najmanja zemlja sa zlatom. Najmanja, a u najvećoj disciplini.
