Riječ “heroj” odavno je devalvirala i izgubila smisao, jer je koristimo za opis kada ima i, češće, kada nema osnova za to. Zapravo se njenog izvornog smisla prisjetimo tek kada među gomilom ‘heroja’ najednom naiđemo na jednog pravog, bez navodnika, i shvatimo razliku.
Archie Scott Brown bio je takav, stvaran, bez navodnika.
Utrka sportskih automobila u Spau 18. svibnja 1958. nije se bodovala za svjetsko prvenstvo konstruktora, ali ipak je okupila svjetsku kremu. Aston Martin je poslao Carrolla Shelbyja u DBR2, a isti je automobil za belgijsku nacionalnu momčad vozio i Paul Frère. Nacionalne boje domaćina branili su i Ferrariji Oliviera Gendebiena i Luciena Bianchija. Border Reivers poslao je mladog Jima Clarka u Jaguaru D-type, a još su dva takva, za Jacka Fairmana i Ivora Bueba, pridodali dvostruki pobjednici Le Mansa, Ecurie Ecosse.
No, svi su ti velikani ostali u sjeni dvojice fantastičnih vozača u autima Briana Listera. Ovaj britanski konstruktor možda nije općepoznato ime, ali njegovi su sportski automobili s Jaguarovim motorom bili među najbržima na svijetu 1950-ih, često mrseći konce tvorničkim momčadima i ostalim velikim facama. Pogotovo kada su njima upravljali tako neustrašivi i beskompromisni vozači kao što su bili Masten Gregory i Archie Scott Brown.
Gregory, Amerikanac iz Kansasa, ostao je upamćen po povećoj dioptriji i navici da pri nesrećama iskoči iz automobila neposredno prije nego što ovaj udari u nešto, ali i kao atraktivan i brz vozač. Triput je stajao na F1 postolju, a 1965. s Jochenom Rindtom (i možda Edom Hugusom) osvojio Le Mans. U Spa je došao s Listerom momčadi Ecurie Ecosse, dok je Scott Brown vozio za tvorničku (bolje reći manufakturnu) momčad, kao što je to već nekoliko godina radio.
22 operacije da bi mogao hodati
Dva su se Listera (zapravo, bilo ih je još u utrci, ali s manje sposobnim vozačima za upravljačem) odmah odvojila i žestoko borila za vodstvo, povećavajući razliku spram ostatka grida iz kruga u krug. U trećem je krugu došlo i do manjeg dodira u kojem je britanski vozač oštetio nos svog automobila, ali borba se nastavila nesmanjenom žestinom.
A onda je na jednom dijelu staze — tada dugačke preko 14 kilometara, suludo brze i notorno opasne — počela padati kiša.
U šestom krugu utrke dvojica su vodećih punom brzinom doletjela na mokri dio staze. Masten je održao kontrolu, nastavio, kasnije i pobijedio s više od minute prednosti, ali Archie je proklizao i… Ah, nećemo u detalje, pogledajte sami:
William Archibald Scott Brown umro je sljedećeg dana u bolnici, niti tjedan dana iza svog 31. rođendana. Rođendana kojeg, da ste pitali doktore, rodbinu… ma zapravo bilo koga, nije ni trebao, prema očekivanjima, doživjeti. A pogotovo ne upravljajući ma kakvim vozilom, utrkujući se i pobjeđujući.
Archie je, naime, bio teško hendikepiran.
Majka mu je u trudnoći oboljela od rubeole, što je dovelo do nepovratnih oštećenja fetusa. Po rođenju 1927. činilo se da neće nikada moći hodati, rođen je s nogama tako izobličenima da su mu stopala bila okrenuta gotovo prema unatrag. Čak 22 operacije, mjeseci u gipsu i vježbe donekle su pomogli te je mogao samostalno hodati. Desna ruka ostala mu je gotovo neupotrebljiva, šaka nije uopće bila formirana, ali mogao ju je koristiti za pritisak na kolo upravljača, ako ne i za upravljanje. Usto, mada vozači utrka mahom ni inače nisu gorostasi, on je zbog bolesti izrastao samo do 1.52 m, tako da većinu automobila nije mogao voziti bez posebne prilagodbe komandi i kokpita.
Kako bi mu olakšao kretanje, otac je za njega napravio mali automobil, a on je u vožnji i, kasnije, utrkivanju, otkrio smisao života. Od 1951. počeo je nastupati, ne bez otpora. Nakon što je 1954. pobijedio na dvije utrke u Snettertonu, konkurenti su prijavili njegov hendikep vodstvu utrke te mu je iz sigurnosnih razloga zabranjeno daljnje nastupanje. Srećom, Earl Howe, predsjednik Britanske udruge vozača utrka, već je zamijetio mladićev talent te je iskoristio svoj utjecaj kako bi Archie ipak ponovo dobio trkaću licencu. Pomogla je i podrška Gregora Granta, urednika uglednog časopisa Autosport.
Mehanika kao ekstenzija tijela
Tijekom osam godina trkaće karijere ostvario je čak 71 pobjedu, od čega 15 u međunarodnoj konkurenciji. Većinu njih u utrkama sportskih automobila, vozeći automobile Briana Listera, koji mu je postao bliski prijatelj i, zapravo, i ušao u ozbiljniji posao s trkaćim automobilima upravo kako bi pomogao u razvoju Archieve trkaće karijere. O odnosu njih dvojice Robert Edwards je napisao sjajnu knjigu Archie and the Listers, koju često nominiraju za jedno od najboljih i najemotivnjih štiva o povijesti automobilskih utrka.
Nastupio je i na jednoj utrci Svjetskog prvenstva Formule 1, VN Velike Britanije u Silverstoneu 1956. U kvalifikacijama je bio sjajan 10., najbrži od vozača Connaughta. U utrci je nažalost odustao zbog kvara na mjenjaču, dok mu na VN Italije nisu dopustili nastup zbog nedostatka potrebne licence, koju pak zbog svojih hendikepa nije mogao dobiti.
Što bi se dogodilo da nije poginuo? Tko zna, vjerojatno bi ga sudbina dočekala negdje drugdje, možda bi uspio doći do neke velike krune poput Le Mansa, možda tek polako nestao sa scene. Ne možemo ga nazvati neostvarenim prvakom i spekulirati — svaka utrka, svaka pobjeda koju je ostvario već je bila herojski čin, a to što je s takvim hendikepima uopće postao kompetitivnim slobodno možemo, ako je ikada postojalo neko u svijetu utrka, proglasiti čudom.
Dakako, u današnjem superkompetitivnom svijetu vozača-robota koji od najranije životne dobi ne rade ništa osim priprema za karijeru vozača utrka Archie više ne bi imao šanse, niti bi ikada dobio priliku. Kako zbog propisa o brzini izvlačenja iz kokpita, tako i zbog suludo visoke fizičke spreme potrebne za upravljanje današnjim bolidima i izdržavanje g-sila u zavojima, daleko viših nego nekada. Vjerojatno bi svoj iznimno kompetitivni duh usmjerio prema nekom paraolimpijskom sportu i najvjerojatnije bi ondje briljirao, poput Alessandra Zanardija.
Sjajno je da su ipak postojala vremena u kojima je netko poput njega mogao uspjeti. Ako vam ikada u birtijaškoj raspravi netko pokuša dezavuirati automobilizam kao nadmetanje koje, zbog presudnog utjecaja vozila na rezultat, zapravo nije sport, ispričajte mu priču o Archieju — čovjeku koji je upravo zato što postoji sport u kojem je mogao uspjeti uz pomoć mehanike, odnosno kroz sljubljenost s mehanikom koja je postala ekstenzija nedovoljno razvijenih dijelova njegovog tijela, postao istinski velikan.
