Ariel Torres bio je dječačić kad je s roditeljima iz Kube izbjegao u SAD. Odrastao je u tipičnom imigrantskom okruženju, u siromaštvu i s vrlo malo novca. Usput, njegovi nisu imali automobil što u Sjedinjenim Državama znači život ispod očekivanog minimuma i nedostupnost gomile mogućnosti. U takvom svijetu nije bilo scenarija po kojemu će Ariel uspjeti.
A to da smo upravo njega izabrali za heroja dana, i to posljednjega dana Igara, upućuje samo na jednu adresu, onu roditeljsku.
Kad je imao 11 godina, na ulici su prosili, žicali pare od ljudi u autima, u semaforskim pauzama, dok je mali Ariel izvodio karataške poteze. I uspio je otići na željeno natjecanje. Takva praksa se nastavila sve do Olimpijskih igara na koje se kvalificirao imajući jedva dovoljno — odjeće. Pa je plasman u Tokio značio i sponzorsku obleku te je Torres doma donio više majica, hlača i jakni nego što ih je dotad imao u cijelom životu.
Do zlatne medalje u karateu stigao je boreći se u sretnim, nekada jedinim, gaćama na kojima je flomasterom napisao “TOKYO 2020”. Jer Ariel nikada neće moći zaboraviti koliko su se namučili i on i njegovi roditelji. Otuda i te svete suze na licu zarivenom u šake. To su suze koje se plaču zajedno s roditeljima na drugom kraju svijeta. Nema većih suza. Nema ljepše zadovoljštine.
Kažu da je čovjek sazdan od 60-ak posto vode. Ponekad se duša u čovjeku toliko širi da tjera dio vode van i najčešće curi kroz oči. Široka je Arielova duša, rastegnuta između majčina nježnog srca i očevih snažnih ruku. To su ljudi koji vam šire dušu.
