“Isusebože…”, uspio je procijediti Damir Martin pred kamerom neposredno nakon utrke, pokušavajući nešto reći, potjerati zrak u drugom smjeru, iz sebe. A naočigled kamera i sviju nas, na našim premalenim televizorima, ta ljudeskara je pohlepno i halapljivo pokušavao u tijelo povući sav kisik koji se oko njega u tom trenutku nalazio.
Možda bi bilo ljudski u tom času pustiti ga da dođe k sebi, da se nauživa zraka i nahrani njime krv, ali stajao je tamo iskreno potresen, dok mu je, kao i nama, postajalo jasno što je napravio. Taj Vukovarac kojeg moraš voljeti jer je ponekad, učini se čovjeku, previše pošten u svijetu sporta, prvo što je želio je — zahvaliti. Obitelji, trenerima koji su mu pomogli da bude to što jest. U trenutku kada ti cijeli svijet želi reći hvala, ti se počneš zahvaljivati. Jer si velik, sve veći. Doista, kao da je svakim udahom Martin bio sve veći, a moj TV ekran sve manji,.
A onda sam spazio veliki sat na lijevoj ruci; cijelo vrijeme je pokazivao trobroj koji se kretao oko znamenke 140 i onda mi je sinulo da ne prikazuje vrijeme. Već otkucaje Damirova srca. Pisalo je 142. Zamislite vi to srce, koliko je ono. U onolikom čovjeku kojemu se sportski svijet divi jer je građen poput nadčovjeka. Ali nije stvar u fizikaliji, zapravo. Stvar je u tom srcu, većem od svega, u njegovom ritmu šampiona, u onom bubnjanju dok leđima okrenut cilju Damir pokušava uhvatiti pravi ritam.
I zato je kod dodjele medalja divna bila odluka organizatora da se odličja na pladnju donesu osvajačima. Jer je onu medalju — onu broncu, zlato, srebro, šta li je već, baš me briga — mogao i trebao uzeti samo on, Damir Martin, i objesiti je sam sebi o vrat. Jer je tako jedino ispravno.
Da ona lijepa medalja malo pritisne prsa i smiri to bubnjanje koje se čulo sve od tokijskog jutra do zagrebačke noći.
