Pamtim to lice: problijedjelo, umorno, klonulo. Odavalo je unutarnju dramu, ne i konkretne emocije. Bilo je to pred sam kraj sudačke nadoknade u osmini finala Svjetskog prvenstva 2018., pri rezultatu 4-3 za Francusku; kamera je u krupnom planu pokazala Lionela Messija koji je, činilo se, u tom trenutku odustao i u sebi se suočio s činjenicom da je to bio kraj. Nije mogao tegliti očajnu Argentinu dalje od toga; nije ni sam bio u stanju ponuditi više od djelića svoje čarolije i kola su definitivno otišla nizbrdo.
Hoće li biti još jedne prilike?
“Uvijek sam imao tu sposobnost da samo ustanem i nastavim igrati”, rekao je Messi jednom u intervjuu za El Mundo Deportivo. “Nešto duboko u mom karakteru omogućava mi da primam udarce i nastavljam dalje, pokušavajući pobijedti.”
Pričao je tada o fizičkim udarcima koje je primao cijele karijere i toleranciji prema boli — onoj koju je svakodnevno trpio još kao dijete s injekcijama hormonske terapije i u brutalnim startovima manje talentiranih dječaka, a to su bili svi koje je ikad susretao. Ali nije sve, naravno, ostajalo na fizičkoj boli.
Kad je bio mlađi i igrao se nogometa, Messi se puno smiješio, smijao i cerekao na terenu. S vremenom je s njegova lica nestalo dječačkog izraza, a raspon facijalnih ekspresija, gotovo kao kod gumiflex kreatura našeg doba, onih otupljelih i paraliziranih botoksom, sveo se na dvije bazične: onu bezizražajnu i ozbiljnu širom otvorenih očiju, te onu bezizražajnu i ozbiljnu kad škilji. Dugo ga nismo mogli vidjeti da sebi dopušta pokazati više od toga, ostavljajući dojam grča i sputanosti čak i onda kad je zabijao važne golove i radio čuda na terenu.
Pogledajte sad slike snimljene po završetku jučerašnjeg finala i vidjet ćete koliko se na njima, na svakoj od njih, smije. Ispod brade, tetovaža i svih vrsta bora i ožiljaka koje sa sobom nose godine, naslutit ćete opet dječaka. El Pibea.
Finale je bilo toliko epsko da će ga jednog dana bolje od svih kamera opjevati gusle i junački desetarac; bio je u njemu dostojni rival, strašni Kylian Mbappé, bile su kontroverze, preokreti, hodanje po rubu, infarktna završnica. Recite što hoćete o njemu i o cijelom ovom turniru — imam i sam štošta za reći o svemu tome — ali ono je najvećem nogometašu svih vremena vratilo radost igre.
Na kraju, poruka se čini previše sladunjavom da bi bila autentična u ovako ciničnom i izještačenom nogometnom i inom svijetu. Ali zapravo je samo bazična, iskonska. Ona je tračak nade da ipak nije sve izgubljeno, poticaj da samo ustanemo i nastavimo igrati, da pokušamo pobijediti. Nada nije sladunjava, takvom će je smatrati samo oni koji su sretni u svojim okovima; nada je moć.