Nakon gotovo punih 10 godina vjernosti i ukupno preko 330 utakmica, Mile Škorić oprostio se od Gradskog vrta.
Bio je tu u doba prije mađarskog novca kad su i klub i njegovi igrači jedva nekako spajali kraj s krajem, a ponekad ni to; bio je tu kad su ga seljakali s pozicije na poziciju i kad valjda jedino golman nije bio; predvodio je bijelo-plave kao kapetan i u doba uzleta, poleta i velikih ambicija; u danima sretnim, u danima grubim.
Nije dočekao neki trofej ili plasman u skupinu UEFA-inih natjecanja, nije dočekao ni taj novi stadion: kvragu, nije doživio ni to da se barem pobjedom oprosti od dresa koji je toliko dugo nosio i bespoštedno prljao na HNL travnjacima. Mijo Caktaš je zapucao penal za koji je Kohorta navijala da ga Škorić izvede i Osijek je još jednom ostao jalov.
Na kraju, dobio je sliku za na zid dnevnog borvaka — ili za iza police s kutijama u garaži, svejedno — kao i pljesak i skandiranje onih koji su sve ove godine uz njega patili i nadali se. Možda je bilo suza, možda i nije, svejedno, ali sav taj oproštaj u kojem su se miješali ponos i tjeskoba bio je ilustracija Miletove karijere prožete onim prepoznatljivim egzistencijalističkim žalom čovjeka koji je postigao nešto — a postigao je stvarno puno, objektivno gledajući — ali koji zna da je njegova priča mogla biti i sasvim drugačija da su se određene stvari posložile na određeni način i u određeno vrijeme.
Kao mlad igrač Mile je idolizirao Zinedinea Zidanea i još dosta kasnije će govoriti kako je po prirodi “oduvijek bio više vezni nego obrambeni igrač”, kao i to da se tek “s 26 godina sjetio igrati ozbiljan nogomet”. Ali dobro, ispalo je tako kako je ispalo i, ako Škorić ima za čime žaliti, nema se na što požaliti: postao je legenda svog kluba i čitave lige, zaigrao je za reprezentaciju i sad odlazi tamo negdje daleko, gdje će, kako se to obično kaže, sasvim plastično i bez ikakvog dubljeg značenja, “osigurati egzistenciju”.
Mile Škorić možda nije u nekom klasičnom smislu Heroj dana, ali jest ikona.
