Ako nekome možda i nisu bili jasni uzburkani medijski napisi tijekom ljeta o odlasku Lovre Gnjidića iz Cibone u Mornar, mogao je gledajući međusobnu utakmicu, prvu u novoj ABA sezoni, shvatiti zašto se uopće digla neka frka.
Jer način na koji su Cibosi pobijedili bio je praznik za napaćene košarkaške oči i jasno je kao dan, bez ikakve zadrške: u Roku Prkačinu i Gnjidiću, uz trenera Vladimira Jovanovića imaju ozbiljan materijal koji nudi realan optimizam. Doista, funkcionirali su po svim linijama uz dojmljivu borbenost na energetskoj razini kojoj dugo nisam svjedočio.
I zato sam na ovom mjestu danas mirne duše mogao pisati o Prkačinu koji je statistički bio prvo ime susreta s 24 poena (uz šut 9/9 za dva i 2/3 za tri poena), šest skokova, dva asista i evaluacijom od 30. Mogao sam izigravati mudraca, pa herojom proglasiti trenera Jovanovića koji je taktički odlično vodio susret, povlačeći pravodobne poteze iz kojih je ‘curilo’ povjerenje u igrače. Ipak, odlučio sam se da od svih organa kojima volim košarku, ovaj put izaberem srce. Jebiga, basket je uvijek… osobna stvar. A ja sam sinoć konačno gledao nešto što dugo, predugo čekam vidjeti.
Vidio sam Lovru Gnjidića kako se igra košarke.
Ima nešto posebno lijepo u tim krakatim i visokim plejevima poput njega koji znaju i s loptom i s mozgom, pa sve počne nalikovati na koreografiju koja lakoćom povremeno podsjeti na atletski troskok. Pogotovo se to vidjelo u načinu na koji je mladi Gnjidić odbijao sve čuvare i udvajanja koja je na njega slao trener Mihailo Pavićević, nonšalantno kontrolirajući loptu u dimenziji koja je bila nedostupna za suparničke ruke. Klizao je taj dvometarski Čovjek-pauk izluđujuće lako među Mornarima, probijajući ih često uz vic-poteze i pronalazeći nakon toga slobodnog Prkačina na trici ili Amara Gegića u naletu prema košu ili bi bez kolebanja sam završio napad, ako treba.
Statistika kazuje da je Lovro zabio 10 poena, uz šut bez greške (2/2 za dva, 1/1 za tri i 3/3 sa slobodnih), ostvario osam asistencija, četiri skoka i jednu blokadu. Bili su to potezi koji su ‘lomili’ kičmu, ispitivali volju i ubijali želju suparniku. Izgledalo je kao kroćenje divlje životinje koja se na kraju povinuje i smiri pred krotiteljem pa je tako pred Gnjidićem i gostujuća dvorana utihnula, čak se i ‘ludi’ trener Pavićević smirio. Ukrotio je tako Lovro i svoj i tuđi tim, i cijelu utakmicu, naprosto se igrajući košarke.
