Samo je ostao stajati u mjestu, blago pokunjio glavu i podigao ruke, prepustivši suigračima da proslave njegov gol. Sigurno je zamišljao taj trenutak u svojoj glavi, pokušavajući dokučiti kako će se ponijeti ako se on i u stvarnosti dogodi.
Breel Embolo zabio je jedini, odlučujući pogodak za Švicarsku protiv Kameruna, zemlje u kojoj se rodio i s kojom i dalje održava žive kontakte. Kad mu je bilo šest godina, njegovi su se roditelji razišli i mama ga je povela sa sobom u Francusku u potrazi za boljim životom; ondje je srela svog novog muža, Švicarca i na kraju se s Breelom skrasila u Baselu.
“On je moj mali braco”, rekao je nakon utakmice kamerunski izbornik Rigobert Song. “Često razgovaramo telefonom i danas sam mu želio čestitati. To što smo u suparničkim ekipama ne znači da i dalje nismo braća.”
Nogomet piše takve priče. Mnogo je onih, ne samo u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, koji su morali napustiti domovinu jer u njoj nisu imali budućnosti da bi se naposljetku našli na suprotnoj strani i donosili joj tugu umjesto veselja. Embolo je 2014., kad mu je bilo 17, dobio švicarsko državljanstvo, a lani je u jednom intervjuu izjavio kako se osjeća “vjerojatno 60 do 70 posto Švicarcem, više nego Afrikancem”. Nogomet je bio sredstvo njegove integracije i stjecanja novog identiteta, ali onaj stari nikad nije izgubio niti je to želio.
Zbog onih 30 do 40 osjećao je tugu zbog vlastitog bljeska na najvećoj mogućoj sceni. Nije mu moglo biti lako ni igrati ovu utakmicu, a nije mu lako ni sad kad zna da je rastužio svoj Kamerun. Pa ipak, odigrao je najbolje što može i iskoristio svoju priliku.
Nogomet nije samo igra niti su nogometaši samo igrači čije su karakteristike svedene na brojke kao u FIFA-i ili u Football Manageru. Često su upravo njihove ljudske kvalitete ono što ih čini herojima.
