Znao je da mu je to vjerojatno i zadnja šansa da odvede svoju reprezentaciju u osminu finala. U Brazilu nije uspio. U Rusiji je u trećem kolu zakucao Njemačku na dno skupine, bio jedan od tvoraca takozvanog Čuda u Kazanju, ali ni to nije bilo dosta. Ovo je bio njegov trenutak, šansa da povuče još jedan put, da barem jednom u karijeri uvede Koreju u 16 najboljih momčadi Svjetskog prvenstva. Da doživi onaj isti osjećaj koji je preplavio Park Ji-sunga, Ahn Jung-hwana i ostatak najuspješnije generacije u povijesti one mitske 2002.

Nema dalje, Sone. Lopta pleše ispred tvojih očiju, a golema količina otvorenog prostora tvoj je podij. Priprema, pozor, kreni. Kreni i ne okreći se.

Devet sekundi prošlo je od trenutka kada je, poput ispaljenog metka, krenuo za loptom od vlastitog šesnaesterca pa do njegova usporavanja pred suparničkim kaznenim prostorom i proigravanja konačnog strijelca Hwang Hee-chana. Taj sitni vremenski interval nakratko nas je transportirao u beskonačnost. Gledali smo Sona kako neumorno grabi i odvažno zalazi u portugalski teritorij, pod maskom predviđajući ono što bi se moglo dogoditi. Kad bi Mundijal u Kataru bio anime, majstori bi ovu scenu razvukli na tri epizode.

Zamišljali smo Sona kako, poput Quicksilvera u onom X-Men filmu, prkosi konvencijama vremena i spašava svoje prijatelje dok u pozadini Jim Croce melankoličnim glasom pjeva što bi učinio da može sačuvati vrijeme u boci. Što bi učinio da dani mogu trajati zauvijek. Da riječi pretoče želje u stvarnost.

Želje korejskog maskiranog osvetnika ovaj put su se ostvarile. Utrčavši pred liniju šesnaesterca gurnuo je loptu pored trojice zaleđenih Portugalaca, uposlio Hwanga, a on je matirao Dioga Costu za konačnih 2-1. Na kraju, Son se mogao prepustiti emocijama, znajući da će napokon, dovraga, okusiti osminu finala Svjetskog prvenstva.