Nakon što se protegnuo i skinuo onaj zadnji, treći jedanaesterac Mayi Yoshidi, Dominik Livaković je ušao u povijest.
Vratarima je značajno teže ući u povijest, barem u onu njenu bolju, pozitivniju stranu; svaki igrač puca jedan penal pri raspucavanju i ima jedan pogodak ili promašaj. Vratar ima na duši svaki izvedeni jedanaesterac i puno je veća šansa da će biti proklinjan nego slavljeni. To zna i Danijel Subašić, koji je u Rusiji obranio Dancima tri jedanaesterca, i baš njemu se sada priključio Livaković, u sjajnoj imploziji nogometne povijesti. Njih dvojica su sada, uz Portugalca Ricarda, jedini vratari u povijesti koji su na Svjetskom prvenstvu obranili čak tri jedanaesterca u jednom raspucavanju.
“Puno me puta savjetovao o raznim stvarima, kada mi je bilo teško; govorio mi je da samo budem strpljiv i radim, da će prilika doći”, pričao je Livaković o svom starom mentoru, Subi, još one davne 2017., kada se tek pričalo da će dobiti prvi reprezentativni poziv tadašnjeg izbornika Ante Čačića. “Ta prilika je došla. Znao mi je Suba ukazivati na neke greške, ali više razgovaramo prijateljski, dosta pričamo o psihi.”
Naravno, Subašić je po logici stvari od najranijih dana Livakovićev uzor i mentor. Međutim, jedno ime objedinjuje ovaj svjetski rekord, i nije slučajno da su od svih vratara u povijesti svjetskih prvenstava dvojica stigla iz Zadra, grada koji nije prešao brojku od 100.000 stanovnika.
To ime je Jakov Pinčić.
Pinčić je bio zadarski legendarni vratar čija je karijera još počela u redovima lokalnog NK Bagata 1964., a tijekom iste je još stajao na Hajdukov, Šibenikov i, naravno, Zadrov gol. Nakon karijere je i ostao u svom Zadru, preuzeo je poziciju trenera vratara u klubu, gdje je postao poznat kao čovjek koji je u košarkaškom gradu imao istančan njuh za sve one dječake koji nisu baš do kraja potpali pod ogromni značaj koji košarka ima u gradu. Stari je Pinčić bio uvjerljiv u nagovaranjima; Subašić je, primjerice, u jednom trenutku namjeravao odustati od nogometa i posvetiti se školi jer ga je kao kadeta ‘ubijao’ jedan trener koji ga je bacio u ulogu trećeg golmana. Pinčić je bio taj koji je i tada govorio Subinu ocu da će mali uspjeti, i da ga pokuša nagovoriti da ne odustane.
Livaković je bio taj prototip zadarskog klinca inicijalno zaluđenog košarkom; njegovi prvi treninzi nisu bili na Stanovima, već u dvorani na zadarskoj Banini, u sklopu škole košarke Prvi koš. Međutim, nakon košarkaških treninga ostajao bi gledati nogometaše — ponajprije svog susjeda Šimu Vrsaljka, ali i ostale, uključujući i, naravno, Subu. Iako su Livakoviću iz obitelji sugerirali da je možda, kao i onomad Subi, pametnije da se uhvati škole, stari Pinčić je ponovno bio brži. Uhvatio ga je pod svoje, vezao za golmansku ulogu, a onda ga je proslijedio još jednom svom bivšem učeniku, a danas također sjajnom treneru vratara, Tomislavu Tumbi Rogiću.
Tumba je sigurno negdje kući gledao i ovu današnju utakmicu, nakon što mu je, zajedno s Ivanom Lekom, završila epizoda u dalekom Šangaju. Stari Jakov pak, nažalost, nije bio te sreće da vidi dokle su ga njegov njuh i persuazija doveli; on je prerano preminuo još prije sedam i pol godina u Zagrebu, u 68. godini. Subašić se tik pred SP u Rusiji prisjetio svog prvog vratarskog senseija, a sigurno da je nakon ovakve fantastične večeri i ulaska u povijest prošao kroz glavu i samom Livakoviću.
Bilo je trenutaka kada je i na ovom turniru Livaković djelovao nesigurno i kad mu je trebao poguranac u nekim napetim situacijama, kao protiv Belgije. Ali nije mogao dobiti bolju dozu samopouzdanja i poletnosti od ovakvog raspleta događaja.
Zadar nažalost prolazi kroz tmurne nogometne dane — a i u svetinji zvanoj KK Zadar su turbulencije konstanta — ali brojna zadarska dica odbijaju pristati na to da priča o klubu ode u zaborav. U prvom planu su uvijek, a na to su golmani navikli, igrači u polju. No, zadarska je nogometna povijest sada na još jedan spektakularan način postala i ona nogometna. To je i ostavština starog Jakova, koji ih je prije svega učio da odustajanja nema.
