U pustinjsko predvečerje posljednjeg dana studenog, jedan čovjek bježi u pobjedu.
Njegovo ime je Mathew Leckie i još ga zovu Struja — ne što mu je to nadimak, jer nije, nego mu je prezime; Australci ovo leckie izgovaraju potpuno isto kao i izraz koji im je u slengu uvriježen za električnu energiju. Što dovodi do, možete si misliti, nadahnutih pošalica na njegov račun. Vrag odnija letriku, rekao bi onaj velomišćanski picaferaj, objašnjavajući kako se struja čini od vode — a ča je kad nima vode, kad presušidu rike?
Mathew Leckie zvani Struja bježi u pobjedu, ali pred njim je više od pola igrališta, a on nije ni najbrži ni najvještiji na terenu. Nešto u ovoj priči nije kako bi trebalo biti. S druge strane je Danska, jedna od boljih europskih reprezentacija označena od mnogih kao dark horse ovog Mundijala, ali ta je Danska impotentna u napadu i nesmotrena u obrani. Australija — ta, kako su je kod kuće nazvali, “najgora selekcija Soceroosa u posljednjih 20 godina”, ekipa kojoj nedostaje i talenta i iskustva i koječega drugoga — drži nulu i osjeća svoju šansu.
Nisu oni ni trebali ovdje biti. Mučili su se s Jordanom i Omanom, gubili od Japana i Arabije prije nego što su nedaleko odavde, u Kataru, nakon 120 minuta mučnog mrcvarenja lopte s Peruom nekako, ne znaju ni oni kako, pobijedili na penale i plasirali se na Mundijal.
Nije ni Mate Letrika trebao biti tu. Lani se, nedugo nakon što mu je bila uručena kapetanska vrpca, povukao iz reprezentacije jer vlasti su zahtijevale strogu dvotjednu karantenu za sve koji se vraćaju iz inozemstva, a on se taman bio vratio u domovinu nakon 10 godina u Njemačkoj da završno poglavlje svoje karijere ispiše kod kuće, u Melbourne Cityju; imao je dvoje male djece, ženu Njemicu i nije mu se ostajalo 14 dana po hotelima svaki put kad se vrati s gostovanja. Kasnije su ga ipak uspjeli nagovoriti da se vrati.
Ma nije, ako ćemo pravo, uopće niti trebao postati nogometaš. Nije ovo stereotipna priča kakvu možda očekujete, ona o imigrantskom djetetu radničke klase koje je kroz nogomet održavalo vezu sa zemljom svojih baka i djedova; Mathew dolazi iz dobrostojeće anglo-australske obitelji i u djetinjstvu je znao samo za Aussie Rules; soccerom se počeo baviti tek s 11 godina nakon što se počeo družiti s malim Talijanima, pa zaigrao najprije za njihove nižerazredne klubove iz melburnskih predgrađa, Brimbank Stallions i Buleen Lions.
Lopta koju je uputio Riley McGree putuje dovoljno sporo da gledatelju sve ovo stigne prostrujati kroz glavu. Leckie je prima desetak metara u suparničkoj polovici; blizu njega je jedan Danac, iza njega još jedan. Kratko se osvrće da vidi ima li još koga u zlatnom i zelenom dresu, ali suigrače bi trebao potražiti dalekozorom. Shvaća da je potpuno sam i da pomoć neće stići, a ča je kad nima vode, kad presušidu rike?
Ništa, upušta se u nešto što se samo uz dobru volju može nazvati driblingom; baulja s loptom desno, pa lijevo, brlja i mrlja nastojeći je zadržati pod svojom kontrolom. Lopta je toliko usporila da je u jednom trenutku gotovo stala u mjestu. Nekako je uspijeva namjestiti na šut unutarnjim dijelom lijeve kopačke i onda, niti ne gledajući, odapinje.
Šut je zapravo traljav i valja se travom, blago poskakujući poput džipa po pustinjskim dinama. Ali prolazi kroz noge danskom braniču i dovoljno je jak i precizan da uz šok i nevjericu komentatora i navijača Down Under koji u gluho doba noći skaču sa svojih kauča — šta je ovo, koja pička materina — ulazi u malu mrežicu. Vrag odnija letriku!
Minuta je 60. i ima se još jako puno za igrati, ali Mathew Leckie zvani Struja, a da to još ni ne zna, bježi u pobjedu.