Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Heroj dana u Parizu: vozio 1.000 km s bakom u autu da bi stigao na meč — i dobio

Trungač i njegova odiseja na Roland Garrosu

Marco Trungelliti ili Trungač, kako smo ga mi Hrvati na challenger touru od milja zvali, simpatičan je lik iz Argentine s talijanskom putovnicom i porijeklom koji danas igra drugo kolo Roland Garrosa. Međutim, nevjerojatna je priča kako je došao do tu. Upao je u ždrijeb kao lucky loser, prešao je pravu malu odiseju od 1.000 kilometara autom u jednom danu s 88-godišnjom bakom i već sljedećeg jutra izbacio Bernarda Tomica.

Trungellitija sam prvi put sam vidio 2012. u Brazilu na challengeru u Santosu. Tog proljeća zaletio sam se na svoje prve challengere u Južnoj Americi, odnosno na trotjednu brazilsku turneju (Blumenau, Santos i Sao Paulo)i. Igrao sam singl (tadašnji renking mi je bio oko 300. mjesta) i parove s Marinom Draganjom.

U Blumenau je u prvom tjednu sve bilo u znaku Hrvata. Antonio Veić je osvojio svoju prvu challenger titulu u singlu, a Draganja i ja smo slavili u paru. Puni samopouzdanja, krenuli smo noćnim autobusom u Santos. Brazil je specifična zemlja, valjda jedina na svijetu u kojoj su autobusi udobniji i lagodniji od aviona. Ogromne fotelje koje se spuštaju u ležeći položaj, s utičnicama i wi-fi konekcijom, debelim zavjesama možete zamračiti cijeli autobus i tako mirnim snom putujete po 12 sati. Južnoamerikanci takve dionice prevaljuju sasvim rutinski.

U Santosu je tad još igrao Neymar i ulice su bile pune grafita s njim i onom njegovom ogromnom glupom irokezom. Kratko smo razgledali grad, barem one djelove na koje kao turist možeš baciti oko, okupali se na njihovoj poznatoj plaži, obišli stadion i obojica smo bili spremni započeti novi tjedan.

U prvom kolu su nas čekali Trungelliti i Andres Molteni. Tada obojica oko 300. mjesta, a nama nepoznanica jer smo mi dotad uglavnom igrali po Europi, a oni uglavnom po Južnoj Americi. Nakon osvojenog turnira u Blumenau, više pod dojmom stadiona i Neymarove frizure, smatrali smo da nećemo imati previše problema s dvojicom nepoznatih Argentinaca. Grdno smo se prevarili. Izgubili smo već u prvom kolu s 11:9 u match-tiebreaku, a oni su na kraju osvojili turnir. Trungač je pritom igrao još i finale singla u kojem je poražen od Ive Minara.

Veliki kuler

Pet godina kasnije ostvario je svoj najbolji plasman, 125. mjesto, a parove igrao samo usputno i pobjeđivao u njima jako dobre igrače. Njegov prijatelj Molteni je uvijek imao puno bolji renking u parovima nego u singlu, tako da je 2015. prešao sasvim na parove i ove godine došao do 39. mjesta u dublu. Iz današnje perspektive tih 11:9 nije tako katastrofalno kao što smo Marin i ja u tom trenutku mislili.

No, prvi dojam koji je na mene ostavio Trungač bio je poprilično negativan. Vjerojatno i zbog toga što sam u tom trenutku smatrao da sam puno bolji igrač od njega jer mi je bio nepoznanica, pa me je živciralo da mi uopće može parirati. Možda je i on osjetio to lagano podcijenjivanje s moje strane pa se probudio njegov vrući argentinski mentalitet koji na trenutke može biti iznimno prgav.

Kako su prolazile godine, sve češće sam se susretao s njim, razgovarao i družio se izvan terena te potpuno promijenio dojam. Kad sam ga upoznao, shvatio sam zapravo o kakvom kuleru se radi. Fer lik koji uvijek ispoštuje dogovor, dobro raspoložen i duhovit čovjek.

Teniski je inače poprilično talentiran i borben, ali na trenutke je lijen što ga povremeno jako sputava jer imao je Trungač velikih pobjeda u dosadašnjoj karijeri. Recimo, prije dvije godine je u prvom kolu Roland Garrosa pobijedio Marina Čilića 3:1 u setovima i pokazao da može igrati i protiv najboljih, ali konzistentnost mu je prečesto izmicala i koštala ga većih rezultata.

Na ovogodišnjem Roland Garrosu je igrao u kvalifikacijama i izgubio zadnje kolo od Huberta Hurkacza. Bio je drugi lucky loser, što znači da su mu bila potrebni otkazi dvojice igrača iz glavnog turnira kako bi upao u prvo kolo. U takvim okolnostima od profesionalca biste očekivali da produži svoj boravak u Parizu i strpljivo čeka do zadnjeg dana odigravanja prvih kola glavnog turnira, da vidi hoće li netko od ozlijeđenih igrača predati. Nerijetko se na Grand Slamovima dogode po dva otkaza, pogotovo od ove godine kad je nastupilo novo pravilo koje sprječava ozljeđene igrače da samo izađu na teren, otankiraju prvo kolo i uzmu 40.000 eura nagrade. Dapače, lucky loseri uvijek osluškuju po svlačionici i ispituju suigrače postoji li netko tko je ozljeđen i tko bi mogao otkazati.

Bako, pakiraj se

Ne i Trungač. Majstor je sjeo na avion i otišao u Barcelonu, koja je zadnjih godina njegova europska rezidencija. Došla mu je majka s bakom i bratom iz Argentine, a on se baš zaželio roštilja i obitelji. U nedjelju, dok je odmarao u obiteljskom okruženju. dobio je poziv od ATP-jeva tour managera da je Nick Kyrgios otkazao nastup zbog ozljede lakta, a da je prvi lucky loser Prajnesh Gunneswaran već otišao igrati challenger u Vicenzu, ne čekajući otkaz nekoga iz glavnog turnira u Parizu.

Problem je bio u tome što su letovi bili ili rasprodani ili otkazani, ili su jednostavno dolazili prekasno u Pariz. A uostalom, došla mu je obitelj s kojom se imao namjeru družiti. Međutim, za pozitivce poput Trungača nema nepremostivih prepreka. Potrpao je mamu, 88-godišnju baku i brata u rentani gradski autić kojim su se vozikali oko Barcelone i zaputio se na 1.000 kilometara dugu odiseju do Pariza. Rutinski, jer Južnoamerikanci na takve distance gledaju puno drugačije nego mi Europljani.

Trungač je i prije znao na turnire voditi spomenuti trojac, pogotovo po Italiji gdje je njegova sad već legendarna baka uživala u svojoj i zemlji svojih predaka. Samo nikad baš autom i nikad baš tolikim putem za jedno poslijepodne i nikad baš tako iznenada. Stigli su tako zgužvani oko ponoći u Pariz, a sljedećeg ga je jutra čekao Bernard Tomic u meču prvog kola na terenu broj devet. Poznat po svojim ispadima i mukom koju muči s formom posljednjih godinu dana, Tomic je zadnjih mjeseci počeo ponovno dobro igrati i trebao je biti jako težak suparnik.

Trungač ga je svladao s 3:1 u setovima, uz 16 asova i 68 winnera i tako postao heroj s nevjerojatnom pričom. Dečko koji je krenuo od nule i svaki euro financirao iz svog džepa, naspram Tomica koji je od svoje 12. godine imao podršku velikih menadžerskih kompanija i velikih teniskih brandova. Lik koji za sebe tvrdi kako ga nije briga što drugi misle jer ima milijune naspram simpatičnom Trungaču koji vozi 1.000 kilometara kako bi s bakom obilazio turnire. Gunneswaran je u Vicenzi poražen u prvom kolu i dobio 600 eura, a Trungač 79,000 uz šansu da u sljedećem kolu to poveća na 130,000.

Nevjerojatna priča nevjerojatnog lika. Priča koja će sigurno završiti još jednom veselom obiteljskom vožnjom i argentinskim roštiljem.

Pred dvije godine na challengeru u Rimu imao sam let koji je polijetao u šest sati ujutro. Jedini od igrača koji je još ostao u turniru, a da je ondje bio s autom, bio je upravo Trungač. Pitao sam ga je li toliko lud da me vozi do aerodroma u četiri ujutro; on je uz smiješak rekao da mora razmisliti, a navečer me je uz ispriku ipak odbio. Da sam znao da ovoliko voli vožnju, sigurno bih malo jače inzistirao!

Ne propusti top članke