Tin Srbić osvaja medalje na najvećim natjecanjima — Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama, Europskom prvenstvu, Svjetskom kupu — a najbolje čega se mi možemo sjetiti da to popratimo budu obične vijesti i uvrštavanje pod egidu Heroja dana onda kad zasja najblještavijim sjajem i dođe u kratkotrajni fokus javnosti.
Pa onda još jašemo na notornoj činjenici da, zamislite samo, Hrvati zapravo ne haju za njega nego samo za njegove medalje. Pa onda po medijima uslijedi već ustaljeni niz priloga u kojima Srbić priča o tome kako je odselio od staraca iz Dubrave, iznajmio si stan na Peščenici i kupio Renault Clio, u kojima priča o Dinamu ili o bilo čemu što može dospjeti u atraktivan naslov, a najmanje o gimnastici, sportu koji voli i u kojem je svjetska elita.
Da se razumijemo, ne predbacujemo mi ovdje niti zamjeramo nešto nekome drugome — to bi bilo licemjerno — nego prvenstveno sebi. Ima tu nečega što bi se moglo nazvati “novinarskom dužnošću”, možda ispravnije i grižnjom savjesti, ali činjenica je da Tin Srbić osvaja te medalje u sportu s ogromnom tradicijom i jakom konkurencijom, ali sportu koji, barem u Hrvatskoj, nitko živ ne prati niti o njemu zna bilo što osim najosnovnijih stvari.
Dobro, nemojte ovo uzeti baš doslovno, ali znate na što mislim. Za većinu nas, nemojmo se lagati, gimnastika je — ako uopće nešto jest — ono čime su nas gnjavili na tjelesnom kad smo samo htjeli naganjati loptu. Nemali broj nas ima i nemile uspomene na lomljenje po spravama, zapinjanje za kozlić i ismijavanje vršnjaka.
I tako, dok se mi okupiramo Arsenalovim i Barceloninim izgubljenim bodovima u borbi za titulu ili početkom NBA playoffa, dok očajavamo zbog Hajdukove i Osijekove igre ili likujemo zbog Dinamove ili Rijekine, on tamo negdje u Turskoj osvaja zlatnu europsku medalju na preči. Nakon dva srebra na europskim prvenstvima, sad ima i zlato. Čovjek osvaja medalje praktično gdje god da se pojavi.
Mi smo konzumenti, možda smo usto i pravi navijači, a Tin Srbić je prava, istinska sportska veličina.
