Nikad nije baš najbolji indikator situacije kad uoči ključne utakmice hvalite stopera, ma koliko on dobar bio, a onda nakon te iste utakmice morate pričati o istom (obrambenom) igraču. Joško Gvardiol je i prije ovog turnira bio nacionalno blago, ali ako blago pripada u kakav sef ili trezor, onda je protiv Belgije danas Joško bio i to blago, pohranjeno u trezoru, ali i zaštitar koji čuva samog sebe.
Od prve utakmice protiv Maroka, koja je ispala na kraju i ključna u borbi za prvo mjesto, jedna od glavnih tema vezanih uz hrvatsku reprezentaciju bila je ponovna inkluzija Dejana Lovrena u prvu momčad. Zlatko Dalić je dugo bildao svoj autoritet, ponajviše (indirektno) na njemu, a onda je u posljedni čas odlučio da ipak ne želi riskirati — kao što je, primjerice, riskirao prošlog ljeta baš s Gvardiolom na lijevom beku. Klincem koji je prije toga odigrao tek 45 debitantskih minuta među seniorima, gle čuda, u onoj pripremnoj utakmici protiv ove iste Belgije.
Znali smo već tada da je taj pristojni i presimpatični klinjo spreman za velike stvari — u redu, možda ne baš za to da svoj punopravni debi za nacionalnu selekciju doživi na lijevom beku, i to u gostima kod Engleza na Wembleyju — ali s njim vrijeme naprosto brže teče.
Dalić na ovom turniru nije želio preuzeti takav rizik tako što bi bacio u vatru Josipa Šutala, Gvardiolova starijeg nasljednika na stoperskoj poziciji u Dinamu; ova je utakmica ponovno potegnula pitanje je li Hrvatska možda ipak trebala držati Belgijce dalje od svog gola i jesu li uopće Dalićevi odabranici trebali u tolikoj mjeri sjesti u krilo Dominiku Livakoviću, pogotovo u drugom dijelu. Sve to onda postaje rekla-kazala, makar s dozom zdravorazumske logike, ali izbornik se na kraju dana uvijek može izvući na to kako je teško bilo za očekivati da bi ovu Belgiju, čiji je ovo bio zadnji ples i to na podiju koji joj najviše odgovara — tamo u hrvatskoj zadnjoj trećini — mogla odgurati i sa Šutalom uz Gvardiola. I koliko bi viša linija značila i viši rizik.
Domaći šank-pratitelji nogometa će sad isto tako sva ta ‘suvišna’ pitanja šutnuti pod tepih naprosto zato jer su u konačnici stvari otišle u dobrom smjeru, kao što to naši ljudi vole obično raditi generalno u životu. Ovaj put to mogu, zahvaljujući Gvardiolu. Joško je večeras bio lukobran belgijskim napadačkim valovima; samo o njegovoj statistici bi se dao napisati kratki pregled, ali on ne bi i dalje ponudio ono najbitnije, ono što smo vidjeli svojim očima.
Da ste se probudili iz kome ili izašli iz kakve pećine tik pred početak ovog turnira i da vam netko kaže da je Gvardiol tip kojemu je 20 godina i ima tek 14 (!) nastupa za reprezentaciju, rekli biste da je taj lik poremećen. Da vas jebe u ionako napaćeni mozak. Ako išta, Gvardiol djeluje kao da je na nogometnim simulacijama, kao i svi nogometaši, odigrao stotine, ma i tisuće utakmica, ali da je za razliku od ostalih svu tu virtualnu minutažu prenio u svoje noge i još važnije, u svoj um.
On je, dakle, sam bacio u drugi plan sva ta pitanja o visini zadnje linije, o tome je li izbornik mogao odabrati kadar koji bi to mogao bolje iznijeti i tako olakšati njemu prvom posao, pogotovo kada je Romelu Lukaku stupio na travnjak i natjerao Gvardiola na dodatne zadatke u držanju njega pod kontrolom, skupa s cijelom zadnjom linijom. oško je uzeo stvar u svoje ruke i faktor sreće koji je bio prisutan sveo na minimum, kao da se u jednom trenutku utakmice, kad su Belgijci krenuli po sve ili ništa, odlučio klonirati kako bi Hrvatska uspješnije kompenzirala određene falinge u niže postavljenom bloku.
Preuzimao je, presjecao, iznosio i skakao, i nije uopće pretjerivanje za ustanoviti kako je onu izreku o mukama i junacima odveo do krajnosti. Štoviše, bilo je i trenutaka kada je iskusnije igrače podizao, opominjao, i usmjeravao.
Hrvatska je prošla u očekivano teškoj utakmici, u kojoj je jedan čovjek preuzeo odgovornost i kompenzirao sve pogreške i loše odluke — kako pojedinačne, tako i sistemske. I čast Lovrenu, koji je pokazao ponajprije protiv Maroka zašto i dalje ima mjesta u reprezentativnom kadru, ali u mladom kolegi do sebe dobio je zorni prikaz one biologije o kojoj je Dalić pričao kada ga je tobože postavljao na njegovo mjesto.
U Gvardiolu on, ali i svi mi vidimo vođu generacije koja dolazi, koji je već sad pokazao koliko je ispred vremena i koliko može staviti pod kontrolu čak i ovakve, najzahtjevnije scenarije. O njemu naprosto više ni jedna priča dnevno nije dovoljna.
