Doba korone za sport je doba rezanja ugovora. Od najimućnijih klubova pa naniže, uprave pozivaju struku i igrače u urede da dogovore smanjenje plaće, često i raskid suradnje zbog nastale krize. Ipak, tu i tamo stigne vijest da je netko pozvan na razgovor iz potpuno suprotnog razloga. Naime, kada u ovako neizvjesnim vremenima uprava na stol stavi višegodišnji produžetak ugovora, onda znate da je riječ o uistinu posebnom pojedincu bez kojeg se momčad ne može ni zamisliti.
Jedan od takvih je i Bojan Dubljević.
Valencia je svog 28-godišnjeg kapetana zavezala za narančasti brod sve do 2023., s opcijom produženja na još jednu sezonu. To znači da bi nikšićki centar mogao provesti 12 uzastopnih godina u istom dresu, što je rijetko viđena vjernost za europsku košarku, pogotovo kada se zna da mu svake godine pristižu ponude mnogo jačih klubova od Valencije.
“Bilo je raznih ponuda, dosta većih, ali novac kod mene nikada nije igrao veliku ulogu. Valencija nije najjača u Europi, ali jedan trofej s njom vrijedi kao 10 s najvećim klubovima” izjavio je nakon produžetka ugovora te dodao: “Već dugo vremena razmišljam o tome da ovdje završim karijeru”.
Dubi je jedan od rijetkih igrača koji ne jure za slavom i što debljim računom u banci. Mnogo više ga privlači osjećaj pripadnosti i zajedništva
S jedne strane, stvarno je lijepo vidjeti drugačiji, romantični pristup i pogled na karijeru, ali to za sobom ipak povlači stanovito kopkanje — koliko je daleko mogao stići Dubljević da se odlučio za nove, veće izazove? Vjerujem da se nerijetko i sam zapita usprkos snažnoj privrženosti narančastom dresu.
Da je nikšićki centar big deal, postalo je jasno još davnih dana. Na Eurobasketu u Sloveniji 2013., Crna Gora gora nalazila se u paklenoj skupini sa Srbijom, Litvom, BiH, Latvijom i Makedonijom, a momčad Luke Pavićevića izazivala je veliku pozornost javnosti zbog Nikole Vučevića, koji je već tada bio na double-double prosjeku u NBA. Dogodilo se nešto nevjerojatno — zvijezda Orlando Magica posve je pala u drugi plan, praktički dobivši ulogu zamjene za godinu dana mlađeg Dubljevića, koji se, izuzevši naturaliziranog Tyresea Ricea, pokazao kao najproduktivniji igrač reprezentacije. Budući da se Crna Gora s omjerom 2:3 oprostila u prvom krugu, na Pavićevića je sasuto drvlje i kamenje zbog pretpostavljanja Bojana Vučeviću. No, jasno je da to nije bio njegov puki hir — Dubi ga je svojim izvedbama naprosto natjerao da mu da veće ovlasti.
Mjesto koje smatra domom
Nameće se pitanje kako je moguće da čovjek koji je zasjenio dominantnog NBA centra i sam nije privukao veći interes NBA momčadi dok još nije posve srastao s Valencijom. Na draftu 2013. bio je izabran od Minnesote kao tek 59. izbor, premda je po statistici bio drugi najproduktivniji centar u klasi, i to u vrlo jakoj španjolskoj ligi. Predstavnici franšiza doista su bili impresionirani napadačkim potencijalom, ali brinuli su ih njegovi atletski nedostaci: manjak centimetara za poziciju petice (205) i manjak brzine za četvorku. To Dubija nije previše pogodilo jer, kako kaže, veću želju da ode u NBA imao je njegov brat nego on sam, kojeg je oduvijek više privlačio europski stil igre.
I kad maknemo NBA iz priče, opet se mora reći da je velika šteta što mu je aktualna sezona tek treća u Euroligi, dok ih je čak osam (dvije za Budućnost i šest za Valenciju) odigrao u Eurokupu, mada već odavno nema sumnje da je riječ o jednom od najboljih centara u Europi.
https://www.youtube.com/watch?v=TMH_xl5oVfw
Dubljević je prije svega strašno nadareni strijelac, što se odlično očituje kroz podatak da je od 2011. neprekidno dvoznamenkast u prosjeku poena u europskim natjecanjima. Ima izvrstan šut izvana (blizu 40 posto realizacije kroz čitavu karijeru), bogatu leđnu tehniku, a osobito je koristan u pick igri zbog čvrstih i širokih blokova koje postavlja. Zbog tako širokog napadačkog repertoara upotrebljiv je na obje centarske pozicije, premda je najopasniji na čistoj petici.
U ranoj fazi karijere zamjeralo mu se to što ne grabi dovoljno skokova, ali s vremenom je dodatno ojačao i razvio njuh za pozicioniranje, stoga se danas s prosjekom od 14,2 poena i 6,5 skokova za samo 23,5 minute na parketu nalazi na osmom mjestu u MVP poretku (od centara je samo Bayernov Greg Monroe više pozicioniran), a po rubrici per 40 min zaposjeo je treće mjesto.
Dojam je da Dubljević, ako baš poželi, s lakoćom može staviti preko 20 svaku utakmicu. Sjetimo se samo kako je krajem prosinca kroz 10 dana Baskoniji, Milanu i Fenerbahçeu utrpao redom 25, 20 i 30 poena. Međutim, Dubi nema poriv da šutira svaki drugi napad ako je vruć. Svakako će opucati svojih desetak lopti, ali, u slučaju da većina uđe, neće zahtijevati rušenje trenerove koncepcije radi nabijanja osobne statistike, što je odlika pravog timskog igrača.
Nije baš čest slučaj da je najbolji igrač izrazito timski nastrojen, što je najveći razlog zašto je toliko srastao s tribinama dvorane Fuente de San Luis. Navijači nikada neće zaboraviti podvig iz 2017. kada je odveo Valenciju preko Barcelone, Baskonije i Real Madrida do naslova prvaka te bio proglašen MVP-jem finala. Tada mu je bilo 25 godina i ponude su pljuštale sa svih strana. Sve su glatko odbijene.
Mnogima taj potez nije bio jasan, pomislili su da čovjek ima strašno lošeg menadžera. No, Dubi je jedan od rijetkih igrača koji ne jure za slavom i što debljim računom u banci. Mnogo više ga privlači osjećaj pripadnosti i zajedništva te je očito da u Valenciji nije pronašao samo dobar angažman, već i mjesto koje smatra domom.
Nadajmo se samo da će Narančasti uspjeti zadržati svoje mjesto u Euroligi jer je grehota da tako klasni igrač većinu svoje karijere provede izvan elitnog europskog natjecanja.
