“Mogao sam staviti Philippea Coutinha ili Ivana Perišića”, objašnjavao je Hansi Flick uoči finala Lige prvaka svoj odabir početnog sastava. “Ali Pariz je klub iz Kingsleyeva rodnog grada. I nadamo se da je malo motiviraniji.”
I bio je. Do svog izlaska iz igre u 67. minuti Kingsley Coman je, uz noćas neprikosnovenog i sveprisutnog Thiaga Alcântaru, bio ponajbolji pojedinac na terenu. Bio je konstantna prijetnja s lijeva svojim prodorima i centaršutovima, a onda je u 59. minuti na briljantnu asistenciju Joshue Kimmicha i zabio. Pa nakon toga umalo još jednom.
Ali PSG Comanu nije samo “klub iz rodnog grada”. Rođeni Parižanin se najvećem pariškom klubu pridružio još 2004., kad mu je bilo svega osam godina; prošao je sve mlađe uzrasne kategorije u akademiji, prošao i B momčad prije nego što je u veljači 2013. — nakon skoro devet godina u klubu — debitirao za prvu ekipu. PSG je u toj utakmici izgubio od Sochauxa 3-2, a Coman je ušao u 87. minuti umjesto Marca Verrattija. Sa 16 godina, osam mjeseci i četiri dana, bio je i do danas ostao najmlađi igrač koji je ikad zaigrao za PSG. Međutim, upisao je samo tri nastupa i s istekom ugovora otišao u Juventus.
Šest godina kasnije, Coman u finalu Lige prvaka zabija pobjednički gol za Bayern protiv svog PSG-a.
Možda mu u Parizu nisu vjerovali (“nisu ga prepoznali”, kako se u nas kaže), možda je i sam bio nestrpljiv i isforsirao odlazak vjerujući da će u Juventusu dobiti više prlike. Sad to i nije toliko važno. Ono što jest važno je to da mu je vjerovao Flick; to je bio trenerski masterstroke, naizgled manji detalj koji je, eto, presudio.
S maskom navučenom na lice i pogledom u kojem je, zakleo bih se, bilo podjednako veselja koliko i sjete, čekao je Coman posljednji sučev zvižduk. A onda su ga preplavile emocije i potrčao je na teren zajedno sa suigračima. U ludilu, u katarzi u kojoj se miješaju razni osjećaji i hormoni, Kingsley Coman je slavio; slavio je ne samo pobjedu i trofej, nego i svoju karijeru.
Bayern je zasluženo osvojio još jedan naslov. Bio je taman za nijansu bolji kad se sve uzme u obzir, mada je PSG pružio odličan otpor i utakmica je lako mogla krenuti u drugom smjeru. Uz Comana i Thiaga, da ne bude tako pobrinuli su se Bayernovi uobičajeni sumnjivci, prvi među njima Manuel Neuer.
I tako to biva s Parizom — dok je nikad posve ‘nogometni’ grad svoj nogometni identitet, onaj koji mu je dugo izmicao, pokušao naći u globaliziranoj, petrodolarima nabijenoj novoj stvarnosti, izronilo je jedno od njegove djece da ga spriječi na posljednjoj stepenici, na posljednjem koraku do slave i europskog trona. I nije Coman jedini, naravno; PSG ima ponajbolju akademiju u Europi, samo što njeni diplomci uglavnom svoju sreću traže drugdje — jer novi se wannabe-vladar nogometne Europe gradi od najskupocjenijeg materijala, a ne od onog domaćeg i najbližeg.
Pa i Kylian Mbappé, rođen i odrastao u PSG-ovu dvorištu, plaćen je u debelo deveteroznamekastom iznosu. PSG želi sve i želi to odmah; već i sama činjenica da je za nekog spreman platiti toliki novac veća je reklama njegovim vlasnicima nego kad bi eventualno s grupom domaćih klinaca osvojili europski naslov. I onda je ovakav slučaj, da se jedan od domaćih klinaca vrati po ‘osvetu’, koliko god mu to intimno možda i ne bilo drago, sasvim logična posljedica.
I dobro je da je tako, za koga god da ste navijali u finalu. Dobro je, jer ipak pokazuje da novcem ne možete kupiti sve.
