Tisuće grla spajalo se u laganoj melodiji savršenoj za ljubavnu pjesmu. Kulisa je ipak bila čudna. Ne zamišljate takav svibanj u Napulju. Prljav i siv možda da, grad je već dugo na lošem glasu, ali ne tako hladan i ne tako prokleto mokar. Kiša je danima kupala San Paolo, ali 56.452 duša natiskalo se na njega za posljednji pozdrav momčadi koja je nakon 25 godina gradu dala nadu.

Srce je lupalo

Ne pitaj me zašto…

Pjesma je započela čim je sudac Domenico Celi posljednji put puhnuo u svoju zviždaljku. Napoli je na svom stadionu svladao Frosinone 4-0, ali to nije bilo dovoljno za titulu prvaka. Samo četiri mjeseca ranije domaći su bili na vrhu ljestvice, nada je živjela, ali splet okolnosti i prije svega moćni Juventus gurnuli su ih devet bodova iza najboljeg talijanskog kluba svih vremena. Omraženi Juve jest pobjegao, ali Liga prvaka nije. Pobjeda nad momčadi kojoj je to bila posljednja utakmica u Seria A zacementirala je Napoliju drugo mjesto i direktan plasman u najelitnije europsko natjecanje.

Vrijeme je prošlo

Ali i dalje sam tu…

Gonzalo Higuain, argentinski reprezentativac koji je u Napulj došao još 2013. iz velikog Real Madrida i automatski postao ljubimac navijača, te je noći zabio hat-trick. Higuain je heroj Napulja – skupio je 36 golova u 35 utakmica i izjednačio se sa Ginom Rossetijem (Torino, 1928./29.) po rekordnom broju golova u jednoj ligaškoj sezoni. Momčad je slavila na terenu, pravila pobjednički krug, pjesma nije stajala. Pipita se izdvojio iz zagrljaja suigrača, istupio pred navijače, podigao loptu iznad glave, netko ga je podignuo na ramena a tribina je eksplodirala u oduševljenju.

I sada kao i tada

Ja branim ovaj grad!

“Ovdje se osjećam kao kralj”, rekao je jednom Higuain. “Ljudi me ovdje poštuju i vole, a na terenu imam priliku pokazati koliko znam i mogu jer stalno igram, imam kontinuitet za razliku od vremena u Real Madridu”. Njegov brat, koji mu je ujedno i agent, na kraju sezone još je poručivao kako “Gonzalo ostaje, jer želi osvojiti nešto veliko s Napolijem”.

Sve zvuči pomalo patetično, zar ne? Ali takav je nogomet.

Nož u leđa

Točno 70 dana nakon što je na ramenima s navijačima pjevao o obrani grada, stvari su se za Gonzala i Napoli potpuno promijenile. Osvojiti nešto veliko ostala je želja, ali nekako se iz te rečenice izgubio dio s Napolijem. Osvojio je Pipita tri naslova španjolskog prvaka s Realom Madridom, podigao je i talijanski kup s Napolijem, ali možda je upravo tih 70 dana presudilo. Argentina je u finalu Cope opet izgubila od Čilea, drugu godinu zaredom, a u Brazilu je na istoj stepenici zapela na Svjetskom prvenstvu. S Napolijem je u Serie A bio treći, peti i drugi, ali vrh se iz svih kutova činio tako daleko i tako visoko, nedohvatljivo.

A ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.

Juventus je na račun Napolija prebacio 90 milijuna eura i automatski aktivirao izlaznu klauzulu za Argentinca. On je na početku stidljivo tvrdio da su mu ruke bile vezane, da su ga drugi gurnuli pod autobus, ali – na kraju dana – koga briga? Heroj se preko noći pretvorio u zločinca; na ulicama grada dobro je išla prodaja toalet papira s njegovim likom. I nije samo stvar u tome da je u gradu izazivao emocije kakve nitko od Diega Maradone nije. I ne samo u tome što je bio uvjerljivo najbolji igrač momčadi, što ju je prvi put nakon 25 godina vratio na vrh, čovjek koji ju je gotovo sam odveo do Lige prvaka. Stvar je u zabijanju noža u leđa.

Ti si na kraju samo nogometaš. Šteta što nam je trebalo tako dugo da to shvatimo

“Kada si tog dana pjevao Difendo la citta s navijačima, djelovalo je iskreno”, pisalo je u otvorenom pismu navijača na AreaNapoli.it. “Znali smo da nas nikada nećeš u potpunosti shvatiti, nisi Napolitanac, ali tog dana su mnogi od nas zaplakali. Ali, dragi gospodine Higuain, mi ti opraštamo. Ti si na kraju samo nogometaš. Šteta što nam je trebalo tako dugo da to shvatimo”.

Juventus od igrača pravi stroj

Već pola godine Gonzalo je u Torinu i za sve je život krenuo dalje. Kritičari ga nisu štedjeli, jer trbuh je u onih 70-ak dana nekako uspio još više narasti, nadimak Debeli postao je 90 milijuna puta zvučniji. Ne kreće se dovoljno, ne igra obranu, nedostaje mu inicijative i sebičan je.

Ipak, statistika kaže drugačije. Higuain do sada zabio 15 ligaških golova, dodavši još tri u Ligi prvaka. U 90 minuta u prosjeku pretrči 11,24 km, tek nešto manje od po tome hvaljenog Maria Mandžukića (11,64km), a pravi i 0,5 ključnih dodavanja po utakmici. Nije savršeno, ali je dovoljno.

Boje su drugačije, ali posao je u principu isti. Na pravom mjestu u pravo vrijeme. Još od početaka u River Plateu, gdje mu je priliku dao Daniel Passarella i u kojem ga je primijetio Fabio Capello. Veliki Talijan nije vidio novog Gabriela Batistutu – vidio je drugačijeg, ali jednako korisnog igrača. 107 golova u 190 ligaških nastupa za Real Madrid ne zvuči nimalo loše, ali Gonzalo je oduvijek bio u sjeni. Prvo igrača poput Ruuda Van Nistelrooya, Raula, Karima Benzeme ili Cristiana Ronalda, kasnije jednostavno u sjeni vladara talijanskog nogometa Juventusa. Izlaz iz nje bio je samo jedan.

“Stvari su posvuda iste, svugdje želite igrati i zabijati”, reći će. “Ali Juventus od igrača pravi stroj koji pobjeđuje i živi za pobjede. To je razlika koja je najvažnija”.

Vrijedi li 90 milijuna? Pitanje je to koje će pratiti Higuaina još dugo, a ustvari je u vrijeme modernog nogometa apsolutno besmisleno. Juventus je platio, Higuain zabija, novac se vrti. Je li vrijedilo noža u leđa Napolitancima, koji su očekivali da će braniti i obraniti grad i dovesti Napoli na vrh? Patetično je to pitanje na koje Higuain već odavno ima jednostavan odgovor.

Uostalom, on je, kao i većina njih, samo nogometaš. Samo što to neki kasno shvate.