Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hillsborough: istina

Na godišnjicu velike tragedije podsjećamo što se zapravo dogodilo tog 15. travnja 1989.

Zadnja izmjena: 16. travnja 2017. Profimedia

Adamu Edwardu Spearittu bilo je 14 godina i 10 mjeseci. S ocem Eddiejem već je godinama bio standardan u Kopu, ali svoj Liverpool nikada nije gledao izvan Anfielda. Tog sunčanog i toplog 15. travnja 1989. bila je savršena prilika: polufinale FA kupa protiv Nottingham Foresta. Liverpool je bio u fantastičnoj formi, nije izgubio od Nove godine, a Forest Briana Clougha samo je šest dana ranije proslavio osvajanje Liga kupa protiv Lutona. Godinu dana ranije, 9. travnja 1988., na istom mjestu – stadionu Hillsborough u Sheffieldu – Liverpool je savladao Nottingham i izbacio ga iz Kupa.

Otac i sin Spearritt bili su među 24.256 Liverpoolovih navijača koji su se tog dana – većinom iz Liverpoola, ali i iz drugih krajeva Engleske – zaputili u Sheffield. Oni su na Leppings Lane, tribinu za stajanje iza zapadnog gola koja je nosila ime po ulici iz koje se na nju ulazilo, kao i mnogi prije njih ušli mnogo prije 15 sati, za kada je bio zakazan početni udarac. To što nije bilo prvog kontrolnog punkta na kojemu bi se pregledavale ulaznice, kao što je godinama ranije uvijek bilo, jest izgledalo malo čudno, ali Eddie i Adam progurali su se kroz jedan od samo 23 uska ulaza i našli se pred tunelom iznad kojeg je stajao natpis ‘Standing‘ – stajanje. Ušetali su na tribinu i smjestili se u prvim redovima, a Liverpoolovi navijači iza njih dolazili su u sve većem broju.

Gužva je postajala nesnosna; dva sektora u sredini tribine Leppings Lane bile su puna još pola sata prije utakmice, dok su preostala dva, na bočnim stranama, bila gotovo prazna. Desetak minuta prije početka utakmice, jedina ulica koja je vodila na mjesta predviđena za Liverpoolove navijače bila je krcata. Izgledalo je da se sprema katastrofa, ali izvan stadiona. Šef osiguranja utakmice (match commander) David Duckenfield, kojemu je ovo bila prva velika utakmica u toj ulozi, za to je vrijeme sjedio u kontrolnoj kućici s direktnim pogledom na Leppings Lane, s jasnom slikom da je srednji dio tribine već prepunjen. Na trenutak se zaledio, a onda donio odluku: “Otvorite ulaz C”.

Bilo je 14 sati i 52 minute.

Sjećam se točnih riječi koje su izgovorene te noći: okrivit ćemo one koje treba okriviti. Pijane Liverpoolove navijače

Gate C velika su vrata koja su služila kako bi se pri izlasku sa stadiona olakšalo kretanje velike skupine ljudi i omogućilo joj lakši izlazak na ulicu. Ideja da se otvore i popusti pritisak u masi na ulazima je u suštini funkcionirala – kada su se vrata otvorila, pokazat će kasnije CCTV snimke, ljudi idu prema ulazima na tribine, ali ne trče, ne guraju se i ne postoji stampedo. Sasvim normalno ulaze na stadion. Međutim, nesvjesni događanja na tribinama, navijači koji prolaze kroz Gate C automatski ulaze u tunel koji vodi u već prepune sektore u sredini, ne znajući da dva preostala i dalje poluprazna sektora imaju neoznačene ulaze sa strana. Policije i redara, koji su obično stajali uz tunel i navijače usmjeravali na ulaze sa strane, ovaj put nije bilo.

U 15 sati lopta je krenula s centra, a ljudi su već umirali u agoniji.

“Stezanje. Kao da vas nešto steže i steže. I steže”, napisao je godinama kasnije Eddie Spearritt. “Zagrlio sam Adama, priljubio ga uz sebe. Bio je prestrašen. Izgubljen. Vidio sam policajca. Samo nekoliko metara od mene, tu, desno. Vrata. Počeo sam ga moliti da otvori vrata… Počeo sam vrištati. Doslovce vrištati. Adam se onesvijestio i moje riječi su bile… Stvarno sam to izgovorio… Moj predivni sin umire. Molio sam ga da mi pomogne. On je samo stajao i gledao u mene. Zgrabio sam Adama. Imao je trenirku na sebi. Uhvatio sam ga za revere i pokušao prebaciti preko ograde. Bila je previsoka, barem tri metra, s šiljcima na vrhu. Nisam ga mogao dignuti. Počeo sam udarati u ogradu, mislio sam… Mislio sam… Da je možda mogu srušiti”.

Zvukovi koji su dolazili s tribine, prepričao mi je kasnije tadašnji Liverpoolov vratar Bruce Grobbelaar, bili su zastrašujući. Ljudi su vrištali u agoniji, plakali, moglo se čuti kako pucaju kosti. I on je zamolio jednu policajku da otvori ogradu, ona je samo slegnula ramenima, rekla da ne smije. U 15 sati i 4 minute Peter Beardsley je pogodio gredu, a ta greda vjerojatno je spasila stotine života. Velika većina i onih na tribini nije bila svjesna što se događa u prvim redovima; da je Liverpool postigao gol tribine bi eruptirale.

Ipak, neki od navijača uspjeli su probiti ogradu, otvoriti jedna vrata i počeli ulaziti u teren. Policajci, misleći da se radi o neredima, pokušavali su ih zaustaviti. Pod pritiskom je počela pucati ograda na jednom dijelu sektora. Jedan od policajaca je tada – bilo je točno 15 sati i 6 minuta – utrčao do suca i zatražio da se utakmica zaustavi. Katastrofa se više nije mogla spriječiti.

“Ljudi na ostalim tribinama ispočetka ništa nisu shvaćali. Onda sam vidio da nekima pružaju prvu pomoć i shvatili smo da nešto nije u redu”, prepričao mi je Tony Evans, Liverpoolov navijač i donedavno urednik sportske redakcije The Timesa, koji je tog dana bio na centralnoj tribini. “Vidio sam jednog starijeg gospodina, imao je veliki, veliki trbuh. Ležao je na terenu. Vidio sam drugog kako mu majicu s trbuha navlači preko lica. Pokriva ga. Tada sam tek shvatio. Isuse, mrtav je”.

Do tada je na terenu već bilo na stotine navijača.

Pokušavali su pomoći unesrećenima; pomagali su igrači, koje je policija uskoro doslovce natjerala da se povuku u svlačionicu. Policajci su i dalje bili zbunjeni i neorganizirani; dio njih je pomagao navijačima, a dio napravio kordon na sredini terena. I dalje su mnogi vjerovali da su u tijeku navijački neredi. Ambulantna vozila, njih 40, dotad su već stigla do ulaza na stadion, ali samo su tri ušla u teren. Ostali su dobili instrukcije da čekaju “jer su u tijeku neredi”.

U 15 sati i 17 minuta u kontrolnu su sobu ušli Glen Kirton, šef komunikacija engleskog nogometnog saveza, i Graham Kelly, jedan od čelnih ljudi saveza. Iz nje je kao na dlanu sve gledao Duckenfield i izdavao naredbe. Upitali su ga što se dogodilo; zastao je i potom rekao da su pijani navijači bez ulaznica probili ulaz i pokušali nasilu ući, stvarajući stampedo. Isto je četiri minute kasnije rekao Johnu Motsonu, koji je to ponovio u mikrofon za vrijeme TV prijenosa na BBC-u.

Laž koja će trajati više od 25 godina je rođena. Laž protiv koje će se Liverpoolovi navijači 25 godina boriti i tražiti pravdu.

Tog se dana 96 navijača nije vratilo kući. Dvije sestre. Tri para braće. Otac i sin. Njih 79 mlađih od 30 godina. Eddie Spearitt probudio se u bolnici; ondje su mu rekli da je Adam mrtav. Jon Paul Gilhooley, bratić Stevena Gerrarda, bio je najmlađi. Bilo mu je 10 godina. Svi oni su umrli. I to dok je, ne više od 500 metara dalje, 84 člana medicinskog osoblja sjedilo i čekalo instrukcije. U stvarnosti, samo je 14 onih koji su preminuli tog 15. travnja 1989. na Hillsboroughu došlo do bolnice.

U trenutku kada je utakmica zaustavljena, Duckenfield i njegov zamjenik Bernard Murray bili su svjesni da se dogodila ogromna katastrofa i da su gotovo isključivi krivci za nju upravo oni. Sve su gledali iz kontrolne sobe koja je imala pogled na Leppings Lane, ali i pet potpuno funkcionalnih kamera koje su imale opciju zooma. Utakmica je loše organizirana, ulazi na stadion (koji je devet godina radio bez upotrebne dozvole) katastrofalno isplanirani, reakcije na događanja na tribinama i ulici bile su pogrešne i dovele su do smrti 96 ljudi.

Znali su i da neće priznati svoju krivicu.

Iako je iste večeri Peter Wright, šef policije ovog okruga, priznao kako je policija otvorila vrata, dodao je i to kako se preko 3.000 navijača pojavilo 10 minuta prije početka, kako su svi bili pijani i kako je više od 500 njih bilo bez ulaznica. I prije nego što su žrtve identificirane i prije nego što se znao točan broj umrlih, mrtvozorniku je naređeno da svim preminulim izmjeri količinu alkohola u krvi. Obitelji koje su iz Liverpoola dolazile kako bi identificirale svoje voljene bile su ispitivane.

Tog su vikenda vodeći ljudi policije South Yorkshirea održali sastanak na kojemu su raspravljali o svojoj strategiji obrane. Inspektor Clive Davis, koji je prije tri godine pristao svjedočiti u BBC-jevom dokumentarcu o tragediji, potvrdio je da je tada dogovoreno kako će krivicu svaliti na navijače. Čak su toj novoj jedinici koju su okupili dali i ime – crna propaganda.

“Sjećam se točnih riječi koje su izgovorene te noći”, ispričao je. “Okrivit ćemo one koje treba okriviti. Pijane Liverpoolove navijače”.

Bilo je to relativno lako izvedivo u ono vrijeme. Huliganizam je u Engleskoj bio na svom vrhuncu, a samo četiri godine ranije Liverpoolovi su navijači izazvali nerede na Heyselu, kada je pred finale Kupa prvaka poginulo 39 Juventusovih. U trenutku kada je Motson prenio riječi policajaca u TV program, najveći dio Engleske je pomislio isto – opet nasilnici iz Liverpoola. Usto je policija iste večeri ponudila svoju verziju priče pohlepnim tabloidima; većina je odbila tiskati njihova “svjedočenja”, ali je The Sun zagrizao mamac i 19. travnja objavio naslovnicu sa naslovom THE TRUTH, tvrdeći da su navijači izazvali nesreću, pljačkali žrtve, napadali medicinsko osoblje i policajce i urinirali po njima dok su pokušavali pomoći.

U priču se uključila i premijerka Margaret Thatcher, koja je posjetila Hillsborough u društvu Duckenfielda i Wrighta. Ona je imenovala Lorda Petera Taylora na čelo odbora koji je trebao napraviti istragu o događanjima kobnog dana. Međutim, policija je imala spremnu svoju verziju priče – policajcima i medicinskom osoblju naloženo je da svoje izjave napišu rukom, a onda ih je grupa od šest časnika pregledavala, uređivala i pretipkavala, kako bi se slagale sa službenom verzijom. Crna propaganda. Mnogi su policajci i medicinari 25 godina kasnije priznali da nikada nije napisali stvari koje su potpisane njihovim imenom.

Ipak, Taylor je nakon pregledavanja 3.776 dokaza, 1.550 pisama, 71 sat video materijala i saslušanja 174 svjedoka u kolovozu 1989. u svom prvobitnom izvještaju nepobitno zaključio da je policija bila ta koja je napravila pogrešne odluke i da je glavni krivac.

Nekoliko dana prije nego što će Taylor objaviti svoj izvještaj, Margaret Thatcher je obavještena o njegovu sadržaju.

U vrijeme strašne recesije, visoke nezaposlenosti i konstantnih i prilično nasilnih štrajkova radnika diljem Velike Britanije, surova je premijerka znala da su joj najveći saveznici u borbi protiv štrajkaša – policijski časnici. Upravo je policija South Yorkshirea bila poznata po svojim brutalnim reakcijama na štrajkove rudara u ovom dijelu zemlje i Thatcher nikako nije željela ostati bez njihovih sredstava prisile. Zato je javno poručila da neće podržati Taylorov izvještaj, bar ne onaj dio koji kritizira reakcije policije. On je na kraju donio ogromne promjene u britanskom i europskom nogometu općenito, ali nije donio ono što mu je bila namjena. Istinu.

U iduće se dvije godine Downing Street i policija South Yorkshirea napravili sve što su mogli kako bi umanjili svoju krivicu. Iz policijskog sefa “nestale” su dvije ključne snimke s nadzornih kamera, a mrtvozornik je službeno kao ključnu točku nesreće proglasio 15 sati i 15 minuta, do kada su po njemu sve žrtve već bile mrtve. Što je u praksi opet oslobađalo dijela odgovornosti policiju i medicinsko osoblje, tvrdeći da liječnici nisu mogli pomoći nikome sve i da su bili pušteni u teren.

U ožujku 1991., nakon najduže istrage u povijesti Britanije koja je trajala 90 dana, presuđeno je da je 96 navijača Liverpoola preminulo zbog nesretnih okolnosti za koje nitko nije odgovoran, čime je laž postala i službeno potvrđena.

Obitelji su nastavile borbu za pravdu, više od 20 puta tražile otvaranje istraga, nekoliko puta i uspijevale u svom naumu, ali svaka nova istraga završavala se istim zaključcima, otvoreno ignoriravši očite dokaze da je policija ta koja je kriva.

Ipak, na 20. godišnjicu tragedije istraga je povjerena neovisnom panelu, a on je pronašao nove dokaze da je policija pokušala zataškati istinu, da ključna točka nikako nije mogla biti u 15 sati i 15 minuta, te da je više od 40 poginulih na kraju moglo biti spašeno da su policija i medicinske službe reagirale na vrijeme. Nakon ogromnom pritiska javnosti poništeni su rezultati prethodnih službenih istraga i pokrenuta je nova, a 2013. su održana i prva saslušanja. Na jednom od njih, u travnju prošle godine, slomio se i David Duckenfield i priznao da je napravio pogrešne odluke koje su vodile tragediji i da sudjelovao u prikrivanju.

Prošle godine sud je donio odluku da se poginuli na Hillsboroughu smatraju ubijenima. Tadašnji premijer David Cameroon u govoru pred parlamentom javno se ispričao žrtvama i njihovim obiteljima, direktno potvrdivši umiješanost vlade i policije u prikrivanje zločina.

Istina je pobijedila.

Ne propusti top članke