Dugo je Eddie Howe otvoreno izbjegavao preko usta prevaliti izraz “Liga prvaka”, iako su ga novinari, po običaju, to više pritiskali što je on više šutio. A onda, nakon tvrdog remija 0:0 s Leicesterom kolo prije kraja prošle sezone, Howe i Newcastle su i službeno zakaparili mjesto u najelitnijem klupskom nogometnom natjecanju nakon dugih 20 godina izbivanja. Howea su, jasno, opet pitali je li stiglo vrijeme za reći — da, odveo sam Newcastle od zone ispadanja do Lige prvaka. Njegov odgovor bio je: “možda ću to reći kad ta sezona zaista i počne”.
I evo, počela je, i to opet sa stilom. Newcastle je u prvom kolu pregazio Aston Villu s 5:1 — iako je rezultat nominalno ispao i ‘previsok’ s obzirom na hektični ritam s obje strane — dok je gostovanje u drugom kolu kod Manchester Cityja donijelo i minimalni poraz. No, Newcastle je priča koja i dalje očigledno samo raste, baš kao i Howe.
Jedna od prvih stvari koju je uveo kao promjenu kada je u studenom 2021. preuzeo momčad u zoni ispadanja, i to bez pobjede na kontu, bila je i neka varijanta ‘grupnih seansi’. Howe je na zimskim mini-pripremama redovno okupljao stožer i igrače te ih poticao na dijeljenje svojih životnih priča u svrhu boljeg međusobnog povezivanja i razumijevanja. Howe nalaže otvorene razgovore preko ljudskih priča kako bi njegovi nogometaši ponovno spoznali sebe kao ljude, a ne kao skupe igračke.
“To kakva kultura prevladava u organizaciji definira njen potencijalni uspjeh”, poprilično je korporativnim leksikom to objašnjavao Howe. “Sama kultura počiva na načinu na koji ljudi unutar nje međusobno komuniciraju, u naizgled malim stvarima; mogu pomisliti da znam puno o nekome, ali kad se otvore o nekim detaljima iz svog života, često dobijem sasvim drugačiju sliku”.
Howeov Newcastle doveo je do toga da ljudi hvale takav pristup. A to možda i najbolje govori da je ovaj sportswashing projekt već sad (ili zasad) uspio
Ironično, ali Newcastleova tranzicija iz ružnog pačeta sa ružnog engleskog sjevera u princezu na glamuroznom podiju i počiva na pričanju priča. Howe je tada preuzeo neuravnoteženu i naprosto siromašno sastavljenu momčad, pri čemu se nije znalo je li navijačka raja više prezirala dotadašnjeg vlasnika, zaista redikuloznog Mikea Ashleyja, ili ismijavala nesretnog Howeova prethodnika Stevea Brucea. Upravo je kontrast između Brucea — tog čestitog čiče, ali i prototipa stare engleske trenerske škole — bila prva najava futurističkog projekta ‘novog Newcastlea’, upogonjenog lopatama saudijskog novca.
Sam Howe je donekle služio kao ugodno iznenađenje u odabiru menadžera; oni koji nisu dobro upoznati s njegovim likom i djelom tvrdili su da je i on tek stepenica u neminovnoj stabilizaciji, a koja bi onda trebala klub podignuti brzinski do razine renomea na kojoj bi privlačili najglamuroznija imena poput Pepa Guardiole ili Jürgena Kloppa. Ako išta, šeici i ostali magnati koji su se odlučili zabavljati kroz nogomet naučili su nas da ne postoji dovoljno brzo, a ni kratkoročno, kad je riječ o očekivanjima spram klupskih i ljudskih ‘investicija’. Howe je profil čovjeka i trenera koji je sve suprotno od toga.
Mijenjanje percepcije
Uostalom, radi se o nekadašnjem niželigaškom igraču, čije je smucanje po trećem i četvrtom rangu engleskog nogometa djelovalo poput mučenja prije nego što će završiti već u 30. godini teškom ozljedom koljena. I kad je na Staru godinu 2008. nenadano dobio posao menadžera u Bournemouthu, tada četvrtoligašu sa 17 bodova bodovnog deficita uslijed kazne i rizika gubitka profesionalnog statusa, Howe je mnogima djelovao i tada kao tek prijelazno, simpatično rješenje.
Međutim, on je hodao svijetom kako bi učio od najboljih. Hodočastio je u Empoli kako bi pričao s ‘tamo nekim’ Maurizijom Sarrijem, koji je i sam bio šokiran njegovim posjetom. Howe je vidio budućnost nogometa i nije mario za to što se nalazio tada na samom dnu, jer je znao da nema što izgubiti ako proba drugačijim pristupom.
Howe je učinio čudo s Bournemouthom, transformiravši ga u razmjerno stabilnog premierligaša. Njegova je priča idolizirana kao primjer neke ‘nove’ Engleske, kao i tamošnje nogometne kulture; mladi stručnjak koji se ne libi učiti, tražiti pitanja i odgovore; koji traži povjerenje, ljudski pristup. Nogomet mu nije puno toga vratio u igračkoj karijeri, ali njegova ljubav prema igri mijenjala je paradigmu. I kada su Mohammed bin Salman i njegovi, odnosno saudijski knjigovođe stigli na Tyneside, a Yasir Al-Rumayyan i Amanda Staveley kao njegove produžene ruke na terenu odradili audicije, baby face Howe je ispao idealni pozitivac koji može odigrati reformističku ulogu i promijeniti toksični kulturu u klubu.
Samo što je ovaj put zadatak puno teži, jer mora utjecati i na mijenjanje percepcije režima kakav je onaj saudijski.
I tu je odrađen savršen posao, jer je i sportska politika, pomalo neočekivano, podređena Howeu i njegovoj ideji. Baš kao što su ljudi očekivali, ne znam, Carla Ancelottija kao profil trenera za Newcastle u Ligi prvaka, tako su i očekivali da će Newcastle stvar okrenuti u smjeru megalomanske i nerezonske bling politike kakvu Saudijska Arabija sad protežira kroz ovaj domaći projekt. Očekivalo se da će Anthony Gordon, Aleksandar Isak, Bruno Guimarães, Chris Wood i Kieran Trippier biti tek premosnice do najvećih zvijezda.
Međutim, Newcastleov je uspon građen na ovom prvom profilu igrača koji, jasno, i dalje nisu jeftina rekonstrukcija; zajedno sa Sandrom Tonalijem, Harveyjem Barnesom i Tinom Livramentom Newcastle je u godinu i pol dana od dolazaka Saudijaca na pojačanja potrošio gotovo 400 milijuna eura. I upravo su to u klubu i naumili; pričati svoju ‘novu’ priču lišenu očekivanog instant-luksuza na kakav smo navikli kod megalomanskih projekata.
Na stranu sad napaćeni lokalci u ekonomski razorenom Newcastleu, jednom od gradova s najvećom stopom siromaštva u Velikoj Britaniji, koji su ionako istog trena prihvatili najavu kraja svog bijesa i frustracija s novim vlasnicima, dok mašu turbanima i saudijskim zastavama. Ovaj Howeov Newcastle doveo je do toga da ljudi diljem svijeta sada hvale takav pristup. A to možda i najbolje govori da je ovaj sportswashing projekt već sad (ili zasad) uspio.
Došli smo, eto, do faze u kojoj petrodolari svoj kapitalni projekt ostvaruju transformirajući ideal nogometnog hipsteraja i uvodeći ga u Ligu prvaka.
