Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

HNL: Doba neizvjesnosti

S Mariom Jurićem, glavnim tajnikom Nogometnog sindikata, o položaju igrača u HNL-u

Zadnja izmjena: 26. ožujka 2020.

Prošlo je nešto više od tri godine otkad smo u prostorijama Nogometnog sindikata (HUNS-a) u Ulici kralja Držislava radili intervju s Mariom Jurićem, idejnim začetnikom sindikalnog organiziranja nogometaša u nas te glavnim tajnikom udruge. Sjećam se, bezbrižno smo sjedili udaljeni metar-dva jedan od drugoga te ćakulali o gorućoj temi kakva je tada bila status i prava profesionalnih nogometaša u Hrvatskoj. Nismo, bogami, razmišljali ni o tome hoće li nam kakav odron zapečatiti sudbinu — što se, srećom, nikome nije dogodilo kad se u nedjelju ujutro gotovo cijeli treći kat sa zgrade pored Sindikata nesmiljeno urušio.

S obzirom na takvu, sad već pomalo distopijsku atmosferu te zdravstveno-sigurnosno ugrozu, sada razgovaramo uz mjere opreza, iliti telefonski, a onim slobodnim uhom, naravno, osluškujemo hoće li nas opet iznenaditi onaj zlokobni zvuk koji je u nekih izazvao valjda blaži oblik PTSP-a.

Posljednjih dana svjedoci smo toga da brojni nogometni klubovi ulaze u prve financijske probleme te rezanje troškova. UEFA je navodno već donijela odluku kojom će olabaviti neke kriterije za ispunjavanje Financijskog fair playa; neke lige već donose preventivne financijske mjere, neke o tome raspravljaju, našao se i luđak koji želi otpustiti cijelu momčad, dok je sve više igrača koji se solidariziraju s cijelim klubom.

“Mislim da kod nas još uvijek nije krizna situacija”, započinje Jurić, referirajući se na činjenicu da naši klubovi uglavnom ne žive od tzv. zdravog novca i redovnih prihoda, tj. od TV prava, ulaznica i sponzora, što je u bogatijim ligama neophodno u pokrivanju tekućih obveza, već žive od transfera, UEFA-ina novca (tu je bitna i ona naknada koju drugi klubovi dobivaju od Dinamova ulaska u Ligu prvaka) te donacija iz lokalnih proračuna. Unatoč tome, prije koji dan je Osijekova uprava predložila je 50-postotno smanjenje plaća, na što su igrači pristali, a onda su o smanjenju plaća igračima i ostalim djelatnicima javnost obavijestili iz Dinama.

“Bez obzira na ugovor na koji zapošljava igrača, bitno je samo može li ga klub platiti”

Stručni stožer i igrači u Maksimiru su to, međutim, odbili.

“Svaka odluka mora biti dvostrana, to je naš stav”, kaže prilično odrješito Jurić. Javnost bi ovih dana mogla pokrenuti hajku na Dinamove igrače — reći da se radi o socijalno neosjetljivim zvjezdicama i slično — ali stvar je prilično jasna: velika većina nogometaša u Hrvatskoj ima status samostalnih obrtnika, pa ta odluka mora biti dvostrana i zakonski gledano; pošto se ovo ‘unutrašnje’ Dinamovo pitanje sad i pomalo neukusno povlači po medijima, izgledno je da igrači i stožer baš i nisu konzultirani o onome što je, usput budi rečeno, podosta radikalan rez, već su ih, eto, samo izvijestili. Tako se HNS-ov poziv na “socijalni dijalog” od prije koji dan već izjalovio.

“Sad je to puno urednije i bolje”

Kad smo već spomenuli status samostalnih obrtnika, još nije izvjesno što će se događati s onim igračima koje bi zbog sve izvjesnije krize mogla zadesiti neisplata plaća.

Naime, gorući je problem nogometaša u Hrvatskoj taj što zbog spomenutog statusa moraju plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te poreze, bez obzira isplati li im klub plaću ili ne. Upravo su zbog toga nastajali socijalni slučajevi, a u konačnici, takav slabo zaštićeni status bio je svojevrsni trigger i za Aferu Offside.

“Nažalost, meni nije jasno zašto je hrvatski nogomet propustio prihvatiti Hajdukovu inicijativu za osnivanje Udruge prvoligaša”, odjednom u drugom smjeru odlazi Mario, referirajući se na onaj sastanak održan početkom mjeseca na kojem su svi prvoligaši, osim Slaven Belupa (te Gorice, čiji predstavnici nisu bili prisutni) odbili taj prijedlog koji zapravo ide upravo za tim da se 1. HNL bolje brendira te da se na koncu bolje proda. “To je po meni ogroman propust”, kaže, iako ne želi ulaziti u razloge takve odluke.

Vraćamo se na taj status nogometaša kao samostalnog obrtnika; prije pet godina Zakon o sportu omogućio je potpisivanje ugovora o radu, ali danas i dalje, kao i prije tri godine, u Hrvatskoj postoji čak 94 posto ugovora o samostalnoj djelatnosti, dok je na svjetskoj razini ta brojka devet posto. Tako, primjerice, najniža plaća u 1. HNL iznosi oko 6.000 do 7.000 kuna mjesečno i oko 3.000 od toga odlazi na doprinose i poreze. Naravno, klubovi jednostavno iskorištavaju mogućnost sklapanja takvih ugovora, a Zakon o sportu, koji bi omogućio isključivo ugovore o radu, i dalje stoji u ladici. Tko spada u ovih šest posto ‘sretnika’?

“To su uglavnom stranci koji se, kad dolaze u HNL, informiraju kod FIFPro-a”, kaže Jurić, misleći na svjetski nogometni sindikat, ali posredno i na to da kvalitetniji stranci takvo što mogu uvjetovati. “Ali bez obzira na ugovor na koji zapošljava igrača, bitno je samo to može li ga klub platiti”, nastavlja pričati o činjenici da je svih ovih godina veliki problem bio u HNS-ovoj Komisiji za licenciranje koja je često gledala kroz prste klubovima, zanemarujući financijske i ine kriterije za dobivanje licence, zbog čega su se i događale razne Istre, Cibalije itd.

“Sada to više nije ono — ti meni napišeš šta ja hoću, pa ti ja to potpišem”, priča zapravo o toj praksi gledanja kroz prste, iako smo nedavno imali opet prilično nedosljedan slučaj licenciranja. “Znaš da smo prije kritizirali, ali sad je to puno urednije i bolje.” Vjerojatni razlog tomu je i činjenica da postoji pritisak od UEFA-e, koja već godinama postrožava Pravilnik o licenciranju, a posebice financijski aspekt pravilnika. “Jedino je Inter bio u problemima u posljednje vrijeme. Svi ostali se pokrivaju onoliko koliko su dugački. Primjerice, zna se da su u Varaždinu plaće male, ali su redovite.”

“Ne trčimo sprint nego maraton”

Kao dokaz tomu da u Hrvatskoj više ne kasne plaće u 49 posto slučajeva Jurić ističe da danas imaju četiri, pet arbitraža godišnje, dok ih je prije bilo više od 100.

“HNL je po tom pitanju, začudo, u redu”, uvjerava, pa nastavlja sam od sebe. “Igra se i kvalitetan nogomet, a to prije svega možemo zahvaliti novim hibridnim terenima”, priča te spominje koliko se teže adaptirati na takav brži teren, ali i koliko je bolje igrati na njima nego po kaljužama, što je uistinu bilo sramotno. “Samo se nadam da će se s izgradnjom hibrida HNS spustiti i niže, u drugi i treću ligu, jer bismo onda puno prije odgajali nogometaše za prvu ligu”, priča, a dotiče se i toga da bi volio vidjeti više ljudi iz HUNS-a u tijelima HNS-a.

Kad smo prije tri godine razgovarali, Mario mi je pojašnjavao da u HUNS-u nisu za revoluciju, već za evoluciju, referirajući se ponajprije na odnose s HNS-om, ključnim partnerom u definiranju prava nogometaša. Ti odnosi sa strane udruge nikad nisu bili pretjerano oštri ili kritični, ali ni pretjerano blagonakloni. Neki će propitivati zašto je to tako, neki će im možda i zamjeriti zbog toga, ali s obzirom na status kakav su profesionalci imali kad je HUNS prije sad već skoro 10 godina osnovan, pa i s obzirom na ne baš prijateljski raspoložene ljude iz Saveza, možda je i teško očekivati išta drugo osim tog pristupa koji se dobrim dijelom svodi na umijeće mogućeg.

Takav odnos možemo očekivati i u budućnosti, pogotovo jer u HUNS-u još nisu ostvarili svoj krajnji cilj, pokretanje socijalnog fonda u koji igrači mogu posegnuti u slučaju neisplata plaća, a koji bi i u ovakvim nepredviđenim situacijama dobro poslužio: “Po tom pitanju ne trčimo sprint, nego maraton”, kaže Jurić. “To se ionako može ostvariti tek kad se počnu sklapati ugovori o radu, jer inače nema pravnog uporišta.”

Već pomalo i zaboravivši na ono traumatsko podrhtavanje tla, za kraj postavljamo možda i ono najvažnije pitanje — koliko se kod naših nogometaša podigla svijest o njihovim pravima?

“Ma, to je nemjerljivo”, kao iz stopa i vrlo živo kaže. “Oni sad znaju da imaju instituciju koja stoji iza njih i čim imaju nekakav problem, odmah se javljaju.”

A probleme će u razdobolju koje slijedi biti teško izbjeći. Teško je predvidjeti što će se događati — do kada će pauza potrajati, hoće li sezona uopće biti završena ili ne, koliko će se kalendar mijenjati i što će to značiti za ugovore igrača, jer mnogi od njih istječu 30. lipnja ovog ljeta… Jurić nije htio ni mogao o tome konkretno govoriti, ali u svakom slučaju je za igrače dobro i utješno znati da imaju udrugu koja brine o njihovim interesima i u ovo doba neizvjesnosti.

Ne propusti top članke