Na susret protiv nogometnih nomada iz Dubrovnika, koji se igrao u subotu u 15 sati na stadionu Neretve u Metkoviću, nogometaši tadašnjeg HAŠK-Građanskog krenuli su u četvrtak popodne.
Jest, neki među njima zacijelo su u sad već mrtvoj i bivšoj državi odlazili daleko na jug ili istok zemlje, ali ovo putovanje nije sličilo nijednom prijašnjem. Godina je 1992., mjesec ožujak, a malo manje od trećine hrvatskog teritorija okupirano je od pobunjenih Srba, logistički potpomognutih Jugoslavenskom narodnom armijom te nalogodavcima iz Beograda. Iako je primirje nastupilo početkom siječnja, a težište krize se premještalo u Bosnu i Hercegovinu, putnici ne mogu biti sasvim spokojni.
Najbolje to znaju nogometaši HNK Dubrovnika. Njima je nekoliko dana prije starta prvog hrvatskog nogometnog prvenstva, koje je otpočelo 28. veljače te godine utakmicom HAŠK-Građanskog i nogometnih nomada iz vinkovačke Cibalije, dubrovačka policija zabranila nastup na stadionu na Lapadu. Ljudima koji su držali grad u okruženju ne može se vjerovati. Neka dva i pol mjeseca prije, odnosno 6. prosinca 1991., ti su nazovi-ljudi izvršili stravičan napad na Dubrovnik, iako je dan ranije bilo dogovoreno primirje. Radio Titograd javljao je tog dana da se obračunavaju hrvatski gardisti i HOS-ovci, a glasnogovornik ministarstva unutrašnjih poslova krnje Jugoslavije izjavio je da od JNA “ni čestica prašine nije pala na grad.”
Viceadmiral Jugoslavenske ratne mornarice Miodrag Jokić, kasnije osuđen za ratne zločine, ispričao se za napad. Nije on odobrio. I general Veljko Kadijević tražio je odgovornost. Nitko ne zna što se dogodilo. Nitko ne zna tko je odobrio napad koji je krenuo u pet sati i 45 minuta ujutro te trajao gotovo cijeli dan.
“Te 1992. više se gledalo da se te utakmice odigraju. Nije tu bilo posebnog naboja”
“Vijesti u 10.30 kažu da na stotine granata pada na stari grad, ono što smo se svi nadali da će biti izostavljeno, nije”, zapisala je Džemila Bukovica, prognanica iz Mokošice koja je taj 6. prosinac bilježila iz sata u sat, misleći da su to njeni posljednji zapisi. “Gore obiteljske kuće. Pogođen je krov pravoslavne crkve, gori zgrada Interuniverzitetskog centra, pogođena su oba broda s UNICEF-ovom zastavom pod kojom je misija išla na pregovore, pogođen je hotel Libertas. Nikada nam kuća nije tako ječala, tresla se od detonacija i nikada nije tako zasuta gelerima. Danas se ne bojim. Instinktivno skačem na zvuk, ali se ne bojim mnogo. Mislim da mi je svega dosta i da sada čekam smrt.”
Dubrovački su nogometaši treninge znali odrađivati i na najobičnijoj livadi, a domaće su prvenstvene utakmice igrali u Metkoviću, kasnije i u Blatu na Korčuli. U trećem su kolu izgubili 9-0 od Hajduka na Poljudu. U 30. minuti utakmice saznali su da je u gradu oglašena uzbuna zbog opasnosti od zračnog napada te da su svi Dubrovčani u skloništima…
U Split brodom, zajedno sa sucima
Sada su u drugom kolu dočekivali taj HAŠK-Građanski. Iako u relativnoj sigurnosti Zagreba, ni njima nije bilo baš lako. Pogotovo kad bi trebali ići na ovakvo gostovanje. Morali su proći kroz ratom oštećeni Karlovac i susjedna sela, blizu linija koje su držali ljudi kojima se ne može vjerovati; zaputili su se u Rijeku, gdje su na koncu sigurno stigli te prespavali u hotelu Jadran. Ondje ih je ujutro probudila dječja buka. U hotelu je bilo smješteno puno izbjeglica, uglavnom onih iz Vukovara. Kako se moglo i očekivati, dječaci su bili uzbuđeni kad su vidjeli nogometaše HAŠK-Građanskog. Ili Dinama, kako su sigurno mislili.
Bila su to druga vremena; neki od njih mislili su da Zvonimir Boban još uvijek igra za Dinamo. On je nekoliko mjeseci ranije prodan Milanu, a klub je navodno dva milijuna dolara od transfera dao Sanitetskom stožeru Zbora narodne garde. Nije Boban jedino veliko ime koje je napustilo Hrvatsku uoči prvog prvenstva. Otišli su Davor Šuker, Željko Petrović, Mladen Mladenović, Alen Bokšić, Robert Jarni, Tonči Gabrić…
“Iskreno, to je bila ratna liga i ona po meni nije imala kvalitetu”, priča mi Ivica Duspara, član legendarne generacije vinkovačkog Dinama iz 1980-ih koji će baš nekoliko mjeseci prije početka lige potpisati za HAŠK-Građanski. “Dugo sam igrao jugoslavensku ligu i to su sve bile kvalitetne momčadi. Sada se nije moglo ni trenirati normalno.”
Ni Dinamo nije bio jak. Osim već spomenutih odlazaka, klub je odlučio novopečene prvoligaše pomoći na način da im je posuđivao igrače; primjerice, Igor Cvitanović, za kojeg je komotno bilo mjesta u ondašnjoj ekipi, bio je posuđen Varteksu. Posljedica je bila skraćena rotacija, što je u ligi u kojoj su se 22 kola odigrala u manje od četiri mjeseca bio tim veći problem.
“Više je tu bio problem što mi nismo bili prava ekipa, klapa”, priča ipak Duspara. “Neke stvari koje smo pričali u svlačionici, mi igrači, za to je vrlo brzo znala uprava kluba. I to ime HAŠK-Građanski… Mi smo u uzvratnoj utakmici finala kupa s Inkerom trebali istrčati s grbom Dinama, ali je onda to netko saznao tko nije trebao, pa smo bili upozoreni…“
Duspara se ne sjeća putovanja u Metković. Kao da je čovjek htio potisnuti to pomalo i neugodno iskustvo. Modri su se u petak u luci ukrcali na brod Iris, na kojemu su bili i Varteksovi nogometaši koji su išli u Split na noge Hajduku. Na brodu su bili i suci koji su se navodno držali podalje od klupskih čelnika, da im se ne bi nešto zamjerilo.
U hotelu s izbjeglicama i ratnin invalidima
U to vrijeme, već nakon dva-tri kola, hrvatske novine pate od prevelikog optimizma. Pišu o poštenju koje je zapljusnulo domaći nogomet — jedino su navijači i dalje na tapeti — odajući dojam kao da se rasčistilo sa starim grijesima koji su opterećivali jugoslavenski nogomet. Kakvo je bilo suđenje u ratnoj ligi?
“Ha”, kaže Duspara pomalo zagonetno, kratko se smije, pa razmišlja. “Iskreno, mislim da se u nekim utakmicama htjelo pomagat Dinamu, ali to nije ništa posebno značilo. Jer, kao što sam rekao, momčad nije imala kvalitetu, a ako nemaš kvalitetu, teško da ti i sudac može pomoći”, smije se. “U odnosu na ono što je uslijedilo, ovo je bilo možda i najrealnije suđenje. Hrvatska je bila opterećena ratom. Nije tu bilo sada — daj pomaži, da vidiš neku sudačku pomoć. Nije bilo prljavih stvari.”
Duspara se ne sjeća ni da su negdje na pučini, po gustoj magli, zaobilazili mine, a putnici će ubrzo saznati da se u Šibeniku oglasila opća opasnost. Taman kad su pristajali u Vodicama i ondje se oglasila sirena, pa su zajedno s drugim brodovima brzo isplovili prema pučini. Radio je javljao o minobacačkim projektilima koji su padali na Vodice. U Split su na koncu stigli nakon sedam sati plovidbe te potom autobusom krenuli prema Makarskoj. U pratnji jednog kombija vojne policije čiji je komandant jedinice bio Mirko Ćorić, u mirnopodskom razdoblju čuveni Dinamov povjerenik iz Splita. U Makarskoj su se smjestili u hotelu Biokovka, u kojem je opet bilo puno izbjeglica, ali i ratnih invalida. “U njihovoj smo se blizini osjećali nekako potišteni, kao da smo se željeli ispričati što nama, eto, ne fali ni ruka ni noga…”, pisao je Večernji list.
Modri su u Metković stigli drugi dan u 14 sati, samo sat vremena prije utakmice.
“Praktično smo bili na liniji, nedaleko od topništva”, sjeća se Duspara. U 13 kilometara udaljenom selu Tasovčićima nalazili su se ljudi kojima se nije moglo vjerovati. Bila je to njihova baza za daljnji prodor u zapadnu Hercegovinu. Zato nije ni čudilo to što je oko omalenog stadiona, kao i na krovovima okolnih zgrada, bilo jako puno policije. Dinamo je na kraju pobijedio 3-0, a junak utakmice s dva pogotka bio je Duspara. Prvi je zabio iz slobodnjaka, što je bio prvi gol postignut iz slobodog udarca u HNL-u. Da gospodin Duspara ima finu lijevu nogu mogao sam se i sam uvjeriti, dok me trenirao u juniorima NK Posavine. Pitam ga sad: što mu se još urezalo u pamćenje iz te sezone?
“Danas ti imaš tu neizvjesnost u prvenstvu, tko će biti prvak. Ali te 1992. više se gledalo da se te utakmice odigraju. Nije tu bilo posebnog naboja. Mi smo u Splitu protiv Hajduka odigrali 0-0, ali ta utakmica jednostavno nije bila na toj razini rivaliteta. Kako da ti kažem? Ta utakmica je za mene bila kao da je prijateljska.”
Zabili četiri gola cijele sezone
Dubrovnik nije bio jedini bez doma. Osijek je svoje utakmice igrao u Đakovu: “Igrao sam ovdje prije 38 godina, mislim protiv Partizana na Đakovačkim vezovima, i zaista se nije ništa promijenilo”, rekao je nakon utakmice prvog kola Zagrebov sportski direktor, legendarni Dražan Jerković, osvrćući se na neravni teren, trošne tribine i male klupske prostorije. Osječani su igrali i u Donjem Miholjcu i Kutjevu; jednu utakmicu u Kutjevu igrali su pod uzbunom za opasnost od zračnog napada koji se zapravo događao u 45 kilometara udaljenom Slavonskom Brodu. Noć uoči utakmice drugog kola protiv Varteksa Zadrovi su igrači proveli u skloništu jer je grad bio pod napadom. U Split, gdje su bili domaćini, krenuli su u pola sedam ujutro. Igrali su još u Solinu i Crikvenici.
Šibenik je bio domaćin u Splitu, Stobreču i Žrnovnici, a jednu je utakmicu uspio odigrati i na Šubićevcu, kad je pri kraju prvenstva s 3-1 svladao Dinamo. Trener Nikica Cukrov na treninge je dolazio s ratišta, a valjda svi znamo tko je bio ondašnji kapetan Goran Pauk. I Cibalia je igrala u Đakovu, Zagrebu, Čakovcu i Požegi. Istra je imala svoj dom, ali klub je u prvenstvo krenuo s blokiranim računom zbog duga od milijun dinara. To što je lokalna tvornica cementa otkupila godišnje ulaznice za svoje radnike nije puno pomoglo; klub je morao posuditi novac za put u Split u prvom kolu, a trener Sergio Scoria žalio se da neki igrači nemaju svoje kopačke.
Inače, Dubrovnik je svoj prvi gol zabilo nakon 893 minute igre. Momčad je napravila seriju dobrih rezultata kad je nakon nekoliko kola za trenera došao Luka Bonačić; četiri puta je odigrala 0-0, jednom pobijedila 1-0. U prvih 19 kola Dubrovčani su zabili dva gola, a primili njih 33, od čega, treba zapamtiti, devet od Hajduka u onoj jednoj utakmici. U 20. kolu su u Blatu igrali protiv Šibenika, direktnog konkurenta u borbi za ostanak. Kada su stigli na Korčulu, saznali su da je Dubrovnik ponovno granatiran, a grupa starijih igrača htjela se vratiti svojima prvim sljedećim brodom. Klupski čelnici jedva su ih uspjeli nagovoriti da ipak odigraju utakmicu. Dubrovnik je na kraju pobijedio s 2-1, uzeo je još jedan bod u zadnjem kolu te sa svega četiri postignuta gola uspio osigurati ostanak u ligi.
Ligi kakvu, nadamo se, više nikad nećemo gledati. Okovanoj ratom koje pokreću neki nama daleki i teško shvatljivi umovi.
“Što je to demonsko u tim razaračima?”, piše Bukovica. “Kako je moguće vjerovati da sam budna kada ne prihvaćam da postoje ovakvi zločinci, ne mogu shvatiti ovu degeneričnost.”
Ne mogu ni ja.
