Netko je u Dinamu došao na zanimljivu ideju. Odlučili su oblijepiti hodnik koji vodi od svlačionica do terena slikama legendarnih igrača maksimirskog kluba, a svaka je slika popraćena i nekim prigodnim citatom, izjavom tog igrača, najčešće vezanom za osjećaj pripadnosti klubu, Zagrebu i Hrvatskoj.
Što je zapravo lijepo i prilično prikladno za jedan sportski objekt. No, mene nije spriječilo da se iste sekunde kada sam čuo vijest ne počnem izrugivati s time u uredu, pa nakon nekoliko minuta na Facebooku objavim podrugljivi status: „Upravo sam na radiju čuo kako su na maksimirskom stadionu uredili čitav hodnik s mudrim mislima probranih, najboljih nogometaša iz povijesti kluba. Plašim se da će ubuduće zatravljeni igrači početi kasniti na utakmice, preko mjere se zadržavajući putem u hodniku “Hegel-Kantijan”, udubljeni u promišljanja o smislu života izazvana takvom riznicom mudrosti i znanja…“
Status se, dakako, pokazao prilično popularnim, počeli su pristizati lajkovi i podsjećanja na nezaboravne citate nogometnih legendi (primjerice „Ne sjećam se.“ – Luka Modrić), a osobni mi je favorit frendov komentar koji je uspio biti čak i zlobniji od moje objave: „Valjda je to bio najminimalističkiji način kako upotrijebiti površinu zida…“
Samo što je sprdnja jedno, a stvarnost nešto poprilično drugo i što su me reakcije – kako moja inicijalna, tako i one lajkača i komentatora – nagnale da se zamislim.
Stereotip o ‘glupim nogometašima’ vrlo je ukorijenjen i gotovo aksiomatski.
Podrazumijeva se da se tim sportom bave oni koji posjeduju neki motorički talent, ali da je isti često više-manje jedini talent koji posjeduju. Šabloniziranost pitanja i odgovora nakon utakmica samo dodatno ukorjenjuje stereotipe, jer ćemo iznimno rijetko naići na nekoga tko izlazi iz zadanih kalupa. Dakako, sličnu šabloniziranost nalazimo i u drugim sportovima, ali oni su rjeđe i manje u medijima, a specifična terminologija nekog pojedinog sporta manje izlizana, te nam se stoga ne čini baš toliko iritantno stereotipnom.
Kada se pojavi igrač koji daje suvisle, educirane i nimalo šablonske odgovore te ga ne možemo a priori ubaciti u ladicu s ‘glupim’ nogometašima, naći ćemo mu neki drugi prigovor… Slaven Bilić? Izrugujmo se mucanju ili ga smatramo pozerom. Zvonimir Boban? Pretenciozni štreber. O, da – sve ćemo učiniti samo kako ne bismo pomislili da aksiom, možda, zapravo nije točan.
Dakako, majstori nogometnog izrugivanja u nekom će trenutku posegnuti za najjačim adutom i iz naftalina izvući priču o Nikoli Nikiću i čuvanju „prostora“ umjesto Protasova. Koja je suludo zabavna, ali i gotovo sigurno izmišljena – ne mogu tvrditi za prijateljske i pripremne utakmice, ali u službenima se ta dvojica nogometaša sigurno nisu sučelila. Posve isto vrijedi i za ostale Nikićeve priče – uostalom, svi znamo da najbolje viceve o Bosancima pričaju upravo Bosanci. Uistinu glup čovjek, ponajprije, nije svjestan toga da je glup i sigurno se ne izruguje na vlastiti račun.
Pogotovo ne tako genijalno duhovito kao što to čini Nikić, kojeg bismo da nema tog slavnog intervjua danas pamtili tek kao jednog od likova iz nekog davno skupljanog albuma sa sličicama Fudbaleri i timovi, a ovako uživa kultni status.
Sličan status i sličnu reputaciju uživa i Hrvatin Gudelj. U najzabavnijem prilogu u povijesti TV emisije o Hrvatskoj nogometnoj ligi, on i Goran Ljubojević odgovarali su na pitanja o karijeri i životu uopće, a Gudeljevi odgovori od najčešće jedne riječi, svaki popraćen smijehom, ušli su gotovo u narodnu predaju, prepričavaju se i gledaju i danas.
Samo što su ti odgovori, ma kako lakonski bili, sve prije nego glupi.
Nemam iluzija, čovjek nije doktor znanosti, vjerojatno nije završio neku ozbiljniju školu i nije elokventan, barem ne pred kamerama, ali njegovi odgovori odaju čovjeka koji razmišlja svojom glavom i zapravo su mnogo zanimljiviji od posve šablonskih Ljubojevićevih, točno onakvih kakve od jednog nogometaša očekujemo.
Ako niste pogledali taj intervju, neću vam ga prepričavati, no odgovori o uzorima, alternativnom zanimanju, pa i najdražoj hrani zapravo zahtijevaju mnogo više ranijeg promišljanja i izgradnje životnih stavova nego što ga nude odgovori 99 posto drugih sportaša na ista ili slična pitanja. Nastup je svakako smiješan, na onaj način koji običavamo nazvati „priprosto narodskim“, ali nije nimalo glup.
Nedostatak elokvencije i inače se često brka s manjkom inteligencije.
Prijatelj mi je svojedobno pričao o svom intervjuu s Ivanom Balićem. Dobivao je mahom odgovore od jedne ili dviju riječi, a kada je očajnički zavapio kako iz toga neće moći složiti intervju, Balić mu je samo rekao neka on napiše odgovore, ipak je novinar i to će ljepše sročiti od njega…
Svaki nogometaš tijekom karijere više stotina ili tisuća puta udari loptu glavom. Utječe li to na inteligenciju?
Ne volim rukomet i izbjegavam ga gledati, dosadan mi je. Ali sam ga redovno gledao kada je Balić igrao. U jednom od najšablonskijih sportova koji postoje čovjek je, uvijek i stalno, pronalazio neobična, drukčija rješenja, što ga i čini najvećim. Nikada niste znali što će učiniti s loptom, jer mu je mozak funkcionirao na neki drugačiji način – ako sam u nogometu vidio išta slično, bila je to igra Ruuda Gullita.
I kako onda pomisliti da netko čiji su sportski potezi toliko inovativni i samosvojni na bilo koji način može biti povezan s glupošću, pa makar i ne bio osobito talentiran za verbalno izražavanje? Uostalom, to umijeće je nešto što u nemaloj mjeri učimo u sustavu obrazovanja, koji, nemojmo zaboraviti, dobar dio vrhunskih sportaša nije imao priliku redovno odraditi jer su zbog režima treninga naprosto tijekom odrastanja imali manje vremena za razvoj takvih vještina. Super je kada klubovi potiču nadoknadu, kako je to nedavno učinio beogradski Partizan.
Premda je taj obrazovni hendikep danas prisutan u većini profesionalnih sportova, ima i argumenata koji potvrđuju stereotipe o nogometašima. Znamo za relativno mnogo primjera košarkaša, vaterpolista, klizačica… koji su nakon završetka karijere postali uspješni liječnici, odvjetnici, gospodarstvenici… Dok su priče o sportašima koji su u kasnijem životu propali uglavnom vezane za nogomet, te ponekog lika iz američkih profi sportova, borilačkih vještina i, razumljivo, Mattija Nykänena.
Ostali biste impresionirani da saznate koliki su bivši vozači Formule 1 danas uspješni poduzetnici, pa i milijunaši – ali tim se sportom u svakom trenutku aktivno bavi dvadesetak ljudi, a nogometom oko 65.000 registriranih profesionalaca. To neminovno dovodi do diskrepancije: nakon što prekinu karijeru, vrhunski sportaši iz većine sportova mogu ostati vezani za sport kojem su posvetili gro dotadašnjeg života, osim ako to baš ne žele. Nogometna baza je naprosto prevelika i dobar ih se dio mora početi baviti nečim radikalno drugačijim. Što god to bilo, počinju relativno kasno i samim tim su im šanse za uspjeh proporcionalno manje spram onih koji su se istom disciplinom počeli baviti ranije.
Drugi element je raširenost nogometa – kako zemljopisna, tako i društvena. Automobilizam, tenis ili skijanje su mnogo skuplji sportovi i u principu, s relativno malo iznimaka, zahtijevaju imućnije porijeklo. Što nema veze s glupošću, ali ima s mogućnošću kamufliranja iste i, najvažnije, s pristupom školovanju. Iz redova neuspjelih nogometaša regrutiraju se skladišni radnici i zaštitari, jer njihovi roditelji nemaju novca za uzdržavanje djece tijekom daljnjeg školovanja, dok će klinac koji odustane od mačevanja, veslanja ili streljaštva u principu klasno moći računati na takvu podršku. Razlike koje proizlaze iz tih faktora definitivno čine velik dio naše percepcije i objašnjavaju stereotipe, jasno pokazujući zašto nam se tako lako izrugivati nogometašima na Facebooku i u uredu.
Ipak, postoji još jedna suštinska razlika.
Teško mi je za nju reći pridonosi li ‘poglupljivanju’, ali me već nekoliko godina intrigira i fascinira. Za razliku od svih drugih sportova, nogomet ima jedan nevjerojatan, protuprirodan element u sebi, element koji se rijetko spominje.
Glava je središte našeg živčanog sustava i naš najvrjedniji dio tijela. Nađemo li se u situaciji da se poskliznemo i padnemo, ona je gotovo bez iznimke prvi dio tijela koji pokušavamo zaštititi i izbjeći da njome udarimo u nešto. Čak je i u borilačkim sportovima osnova gotovo svake tehnike obrane (osim ako se zovete Marijan Beneš) zaštita glave od protivničkog udarca.
Zapravo, razmišljam o tome neko vrijeme i nisam se uspio sjetiti niti jedne ljudske aktivnosti, osim nogometa, u kojoj ljudi svjesno i ciljano, redovno i opetovano udaraju tvrdi predmet glavom te istu svjesno podmeću, umjesto da je pokušaju zaštititi od udarca rukom ili nečim drugom. I u tučnjavama ćete (osim ako se zovete Zinedine Zidane, a znate kojim se sportom taj bavio) mahom pokušati udariti dušmanina nečim drugim.
To je u potpunosti protuprirodno i, iako nisam liječnik, mogu s popriličnom uvjerenošću ustvrditi, s medicinskog stanovišta – evo, da napokon bez izmotavanja upotrijebim tu riječ – glupo.
Svaki aktivni nogometaš tijekom karijere više stotina ili tisuća puta udari loptu glavom. Zna se dogoditi da u jednoj utakmici to učini više puta nego što se nekima od nas u čitavom životu dogodi da udarimo glavom u nešto. Utječe li to na inteligenciju? Ili je odluka o takvom životnom putu odraz manjka iste? Uistinu ne vjerujem da je ma što od toga slučaj, mada sam prilično uvjeren da neke zdravstvene posljedice dugoročno moraju ostati.
Kako god bilo, u svakom zanimanju i ljudskoj aktivnosti ima glupljih i pametnijih ljudi, pa ni nogomet sigurno nije iznimka. Odbijam povjerovati da je glupost karakteristika ma kojeg spola, rase, naroda, zanimanja ili sporta, ali zadržavam pravo korištenja stereotipa i izrugivanja na temelju istih – gro dobrih viceva bazira se upravo na tome.
