Højbjerg nije shvaćao što se dogodilo. Bio je dijete sveučilišnog profesora koje je odraslo u prestižnom kopenhaškom kvartu Østerbru i do tog trenutka nije bio izložen sukobima. Njegova majka je Francuskinja, dobar dio svog djetinjstva proveo je kod rodbine u Bordeauxu i u Parizu gdje mu otac bio gostujući predavač, a čak mu je i ime bilo francusko. Zašto mu onda Zidane ne bi bio najdraži igrač i zašto ne bi nosio njegov dres na trening?

“Želim dati ljudima nadu”, rekao je danski izbornik Kasper Hjulmand na početku svog mandata. “A to se ne događa slučajno; igrači trebaju moći slobodno pokazati svoj identitet u našoj igri. Pokazati tko su i tko smo mi zajedno.”

Kao vođa Danske nametnuo se svojim karakterom, a ne talentom. Nevjerojatno je podcijenjen igrač, ali prije svega lider čiji karakter i emocije ljudi obožavaju

To je ono što je Højbjerg trebao: slobodu da pokaže identitet. Bilo bi glupo reći da mu je bilo teško odrastati. Dolazi iz bogate obitelji, živio je u elitnoj četvrti, imao je dobre uvjete za razvoj, svakog vikenda je išao u kazalište s majkom i bio je odličan učenik. Međutim, valjda je baš zbog toga uvijek malo stršao u nogometnom svijetu i zato se uvijek pokušavao prilagoditi. Najviše je to do izražaja došlo kada je s 14 godina prešao u Brøndby. Stadion je bio udaljen samo pola sata od kuće u kojoj je živio, ali je politika kluba bila da igrači dođu u petak na trening, prespavaju u internatu, zajedno doručkuju, ručaju i nakon utakmice idu kući. Højbjerg bi svaki put od doma ponio knjigu koju je čitao prije spavanja, a onda bi je u internatu sakrio da je nitko ne vidi.

On je uvijek bio malo drugačiji od kalupa na koji su ljudi navikli kada je riječ o nogometašima. Nekad su ga zbog knjiga i kazališta percipirali kao pretencioznog, nekad kao distanciranog, a sve je to potpirivalo stereotip o razmaženom bogatašu kojem je sve u životu bilo servirano. Højbjerg je 2011. dobio nagradu Saveza za najboljeg danskog U-17 igrača, a dvije godine kasnije mu je udruga nogometaša dala nagradu za danskog talenta godine. Međutim, nikad nije imao prave simpatije javnosti; ljudi su se puno više identificirali s pričom Yussufa Poulsena nego s njegovom, pogotovo zato što je sa samo 16 godina otišao u Bayern i još malo povećao distancu prema običnom čovjeku.

Zaobilazni put do vrha

Ta se distanca drastično skratila nakon što je Danska 2015. protiv Srbije upisala ključnu pobjedu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Højbjerg je briljantno odradio svih 90 minuta na terenu; kad je stao pred televizijske kamere, naprosto se raspao u programu uživo. Utakmica se igrala na Parken Stadiumu, svega dva kilometra od bolnice u kojoj je njegov otac odrađivao kemoterapije. Højbjerga su obuzele emocije i izbacio je sve što je godinama držao u sebi. Ispričao ja koliko mu je žao što ga ljudi doživljavaju strancem, pričao je o svojim razgovorima s ocem i ponovio je riječi koje mu je rekao prije smrti, a kojima je dočarao koliko je obojici stalo do toga da Pierre-Emile postane jedan od nositelja reprezentacije.

Od tog trenutka, taj dječak čudnog imena koji je odrastao u elitnom kvartu i koji je sa samo 16 godina napustio Dansku ljudima više nije bio toliko dalek i stran. Prestao je biti autsajder i postao je netko stvaran, opipljiv; dečko koji je pokazao emociju toliko razumljivu svima. Nije kalkulirao i nije se prenemagao, samo se otvorio, bez kočnica.

To je ta sloboda na kojoj Hjulmand gradi priču i zbog nje je Højbjerg ključni faktor momčadi.

Igrački talent nikada nije bio upitan. Martí Perarnau je u knjizi Pep Confidential napisao da je Pep Guardiola nakon samo jednog treninga u Bayernu bio siguran da je u Højbjergu pronašao novog Sergija Busquetsa na kojem će graditi svoju igru. Philipp Lahm je ušao s boka popuniti sredinu, a Højbjerg i Joshua Kimmich su trebali biti njegovi nasljednici. Obojica su bili nevjerojatno inteligentni igrači. Imali su sjajan pregled igre, sposobnost da čuvaju loptu, upravljaju igrom i manipuliraju suparnikom, a mogli su se osloniti na silinu kakvu Lahm i Busquets ipak nemaju.

Højbjerg je do elite došao zaobilaznim putem; pokušao je izboriti mjesto posudbama, a kad je Guardiola otišao, shvatio je da više nema mjesto u Bayernovoj početnoj postavi. Otišao je o Southampton, a onda prešao u Tottenham. U tišini, bez prevelike buke, ali i ondje se nametnuo kao ključna karika u veznom redu; netko tko može povezati redove i organizirati igru, ali je i toliko dobar u obrani da ga José Mourinho i Antonio Conte koriste kao sidro veznog reda.

Međutim, kao vođa danske reprezentacije nametnuo se svojim karakterom, a ne talentom.

Nogomet kakav želi igrati

“Postoji vježba koja se zove Kopfball i u njoj morate udariti glavom loptu koja je obješena na konopac”, ispričao je Højbjerg u razgovoru s Davidom Hytnerom za The Guardian . “Kad sam tek došao u Bayern, trener druge momčadi povukao je konopac malo jače i ostao sam ispod lopte. Podviknuo je na mene i, kad sam ponovo skočio, ponovo je povukao konopac. Uvijek me je tjerao da skočim malo više, konstantno su me gurali naprijed. Jednostavno, Bayern je tvornica šampiona.”

Højbjerg je taj mentalitet uspio prenijeti u reprezentaciju. Izbornik Hjulmand dao je momčadi slobodu da izrazi svoj identitet, da igra nogomet kakav želi igrati. Højbjerg je to prihvatio i na terenu upravlja napadima; on je taj arhitekt koji planira razvoj igre. Pokazuje talent koji nikad nije bio sporan i zbog kojeg je dobio nagrade za najboljeg kadeta i najvećeg talenta.

Ali Højbjerg je od distanciranog klinca postao vođa. Nakon što je Christianu Eriksenu pozlilo na utakmici protiv Finske, Højbjerg je bio taj koji je podigao momčad, dotad na rubu raspada. Odmah je ujutro, na doručku, ostavio slobodno jedno mjesto koje je čuvao za Eriksena. Digao se održati govor, ponovo je pokazao svoje emocije i time je poručio da je u redu biti zabrinut, ali je pokazao da je potrebno biti šampion i da Danci moraju pokazati karakter.

Od autsajdera je postao predvodnik danske reprezentacije. Nevjerojatno podcijenjen igrač koji je sposoban za najveće stvari, ali prije svega lider i netko čiji karakter i emocije ljudi obožavaju. Pravi vođa.