Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Horok, nebeski šut

Mala posveta romantičnoj i danas gotovo iščezloj vještini

Zadnja izmjena: 9. lipnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Čim sam ga prvi put vidio, više mi je sličio plesnom koraku u uvježbanoj koreografiji nego košarkaškom šutu. A vidio sam ga prvi put, kao i većina ostalih, u izvođenju dobroćudnog ćelavog džina s okruglim, prozirnim naočalama — Kareema Abdul-Jabbara, koji će u pozi tog plesnog šuta postati jedna od prvih košarkaških ikona u našim životima.

Tih famoznih poza i poteza koji označavaju košarkaškog apostola itekako će biti još, spominjem one koji mi trenutno prolaze glavom: Michael Jordan i njegov neumoljivi fadeaway šut, osmijeh Magica Johnsona dok asistira, Tim Duncan s odrazom od 3,5 cm koji gađa od table, Hakeem Olajuwon sa svojim Dream Shakeom, Dirk Nowitzky koji u padu s jedne noge pogađa koš, Steph Curry dok šutira tricu sa 73 metra… Ali onaj prvospomenuti, neobični Jabbarov šut jednom rukom zauvijek će za mene ostati najčudniji i najdojmljiviji.

Sky hook nije šut, to je balet”, ustvrdio je Eddie Doucette, legendarni komentator kojeg se smatra odgovornim za kovanicu o nebeskoj udici koju je upotrijebio opisujući Kareemov horok dok je ovaj još igrao u Bucksima. Pritom je Doucette uvijek naglašavao da i ime, kao i taj šut, pripadaju velikom Jabbaru koji ga je doveo do savršenstva.

Ali ne i izmislio, jer prije sky hooka postojat će hook. Jedna legenda kaže da je prvi horok izveo Pranas Talzūnas, košarkaš rođen u Chicagu koji je s Litvom na Eurobasketu 1937. osvojio zlato; druga autorstvo pripisuje Reeceu Gooseu Tatumu, legendarnom igraču Harlem Globetrottersa.

Magija leži u visini. Tajna preciznosti njegova sky hooka ležala je u činjenici da je Jabbar lopte upućivao iz točke koja je viša od obruča

Kako god, nastao je iz vrlo praktičnog razloga i prijeke potrebe — omogućavao je šut preko postavljenog suparnika, pa čak i višeg od vas. Horok je počivao na premisi da se ramena okrenu bočno prema tabli i obruču, pri čemu se jednom rukom gradila pozicija, a drugom slobodno šutiralo na koš, te da se u poziciju dolazi iz dvokoraka kojim se osvaja prostor. Bilo je to suprotno od klasičnog šuta pri kojem se ramena i koljena okreću prema košu, ali ako bi se horok izveo dobro, uz zauzimanje stabilne pozicije i distance ramenima od obrambenog igrača, postajao bi šut kojeg je gotovo nemoguće braniti.

Uvijek i u svakoj situaciji, izvođenje horoka bilo je kao u slow motionu — obično visoki igrač prima loptu leđima okrenut košu, kratkim driblingom ide na dvokorak, a zatim se uspravno poput svijeće s jedne noge diže uvis dok se druga noga savija u koljenu, ruka bliža suparniku bi odgurnula suparnika koliko treba, a prema nebu ispružena šuterska ruka bi u jednom trenutku elegantno zarotirala loptu kroz zrak prema obruču.

Revolucija Georgea Mikana

U izvođenju utreniranog profesionalca ovaj bi se šut, pogotovo savršeni Jabbarov sky hook, mogao učiniti lakim i jednostavnim oružjem. No, istina je da horok u sebi krije gotovo šizofrenu crtu koja je od izvođača tražila savršenu ravnotežu vještine i snage, tajminga i nježnosti. Kao da igrač u horoku postaje podvojena ličnost — dok jednom nogom grabi prostor te rukom uklanja suparnika i njegove ruke, drugi dio tijela stremi prema nebu, poput baletana u uspravnosti pokreta, jer uspravnost skoka i ispružena ruka bili su ključ dobrog horoka. Ako bi vas suparnik natjerao da se ritnete malo u stranu, horok postaje gotovo nemoguć za ubaciti. Dakle, šut je io iznimno rizičan, ali praktički neobranjiv ako se izvede kako treba.

Stvar je prije svega u tajmingu. Igrač koji izvodi horok kontrolira tajming dvokoraka, ali i šuta, tako da je njegov suparnik prisiljen zatvarati prostor i unaprijed pogađati kada će se dogoditi šut, a znamo da je pretpostavka i u životu i u košarci majka zajeba; dakle, idealna za lažnjak i fintu. Ako suparnik prerano pohrli blokirati horok, otvorit će prostor prema košu; ako trenutak predugo čeka, bit će prekasno da se približi šuteru.

Horok uvijek računa na visinu i zato je bio najubojitije oružje visokih centara, pogotovo u ranim danima basketa sredinom prošlog stoljeća. Zvuči čudno, ali tadašnja košarka nije bila sklona visini i sporim visokim igračima. Zato su marginalizirane dugajlije objeručke prihvatile šut koji im je ponudio dominaciju koristeći visinu.

A nitko to nije napravio bolje od legendarnog Georgea Mikana, prvog pravog superstara u NBA ligi i centra za kojeg su također sumnjičavo vrtili glavom, misleći da je naprosto previsok za košarku (208 cm).

Srećom, Mikan je imao neke druge ideje koje će zauvijek promijeniti sport. Ne znam koliko je u ovom kontekstu relevantan podatak da su Mikanovi roditelji emigrirali u Ameriku iz Vivodine kod Ozlja, ali možda je i to razlog zašto je prkosni Mikan želio pokazati svima da su u krivu. Znate kakvi su naši ljudi u takvim situacijama. Zainate se dokazati da su u pravu, pa recimo izmisle bolju struju od postojeće ili, u Mikanovu slučaju, izmisle centarsku poziciju.

Revoluciju je počeo već na sveučilištu DePaul, a onako ogroman će skokovima, blokadama i grubim faulovima biti dominantan i kao profesionalac, najprije jednu sezonu u momčadi Chicago American Gears, a zatim u Minneapolis Lakersima, za koje je nastupao do kraja svoje igračke karijere. Zbog Mikana se pomicala crta za slobodna bacanja, kao i granice reketa, a uvelo se i ograničeno trajanje napada jer su suparnici naprosto držali loptu u posjedu ne želeći ići prema košu gdje ih je čekao veliki George koji bi suparničke šutove hvatao u zraku kako god je htio, jer tada nije bilo pravila silazne putanje. Tako su postizani rezultati poput 19:18, kada su Fort Wayne Pistons pri minimalnom vodstvu odlučili držati loptu do kraja utakmice i tako pobijediti Lakerse.

Propinjanje prema nebu

No, osnovno oružje ubojitog Mikana bio je horok ili hook, šut koji je vježbao već na sveučilištu, a njegov Mikan Drill revolucionarna vježba u treningu centara u kojoj je osnovna potka bio upravo taj visoki šut sa strane kojim je dominirao nad u pravilu nižim suparnicima. Zbog toga će hook postati obavezan dio osnovnog paketa svakog visokog igrača, pogotovo, centra, a Mikan ostati upamćen kao prva velika NBA zvijezda zbog koje su ljudi dolazili na utakmice jer su je željeli vidjeti, ali i kao prvi u nizu legendarnih centara kod Jezerčana poput Wilta Chamberlaina, Jabbara, kasnije Shaquillea O’Neala. Stoga je Mikanova ostavština ogromna, kako zbog pozicije koju je redefinirao, ali i zbog tog šuta koji je nadahnuo sve one koji su došli poslije njega.

A posebno beskrajno talentiranog dječaka koji je već u srednjoj školi bio zvijezda u cijeloj zemlji, a koji se tada još zvao Lew Alcindor.

Opet će se priča ponoviti i horok će opet biti rješenje u specifičnoj situaciji u kojoj se našao budući Jabbar. U svojoj prvoj godini na sveučilištu UCLA mladi Alcindor će dominirati do te mjere da su 1967., nakon njegove prve sezone, jednostavno zabranili zakucavanja. Također, Alcindor je igrao protiv fizički moćnijih suparnika, starijih studenata, tako da je počeo usavršavati hook koristeći ga nemilice u takvim situacijama.

Dolazak u NBA ligu nakon savršene sveučilišne karijere ustoličio je Alcindora kao najveću košarkašku zvijezdu svoga vremena. Nakon što postane Kareem Abdul-Jabbar i ode u Lakerse, sky hook će postati njegov zaštitini znak i šampionski sinonim. Jer kod nekih stvari nije bitno tko ih je prvi smislio ili izveo, već je bitno tko ih izvede savršeno i tako učini vječnima — kao kad Frank Sinatra otpjeva New York, New York, pa prestaje biti bitno je li tu pjesmu prva izvela Liza Minelli ili netko treći.

Jabbarov sky hook bio je najubojitije oružje najboljeg strijelca NBA lige svih vremena. On je igrao i u 1980-ima — dakle, ne u neko pretpotopno vrijeme — a do brojke od 38.387 poena je stigao oslanjajući se na svoj superhorok, taj čudni šut koji kao da je otplesan. Preciznost njegova sky hooka je bila povremeno čudovišna, a šutirao je još dalje od obruča, ostajući jednako precizan i neumoljiv u najvažnijim trenucima.

Ako ste vidjeli jednom, sjetit ćete se toga uvijek — utakmica se odlučuje u zadnjem napadu, na timeoutu svi znaju da Jabbaru ide zadnja lopta i da će pucati sky hook. I sve ide kao što svi misle da će ići, Kareem dobije loptu, mirno se diže iz polupiruete i sky hookom pogađa odlučujući koš, u svom slow motionu u kojemu suparnik kao da odustaje negdje već prilikom onog koraka kojim hvata zalet za propinjanje prema nebu.

Najvažniji šut u Ciboninoj povijesti

Jer cijela magija leži u visini. Jabbar će to kasnije utvrditi uz pomoć poznatog astrofofizičara Neila deGrassea Tysona: tajna preciznosti njegova sky hooka ležala je u činjenici da je Jabbar lopte upućivao iz točke koja je viša od obruča. Smanjenje potrebnog luka pri letu lopte bilo je presudno za ubojitost koja je zapanjujuća.

Statistika u Jabbarovo vrijeme nije bila iscrpna kao današnja, pa uzmimo primjer playoffa iz 1983. kada je odigrao 15 utakmica, od kojih je 10 bilo protiv Artisa Gilmorea i Mosesa Malonea, kasnijih Hall of Fame centara. Jabbar je u playoffu horoke šutirao 50 posto, a s njima je imao 1,06 poena po posjedu. Za usporedbu, samo dva tima su u prošloj sezoni postizala najmanje poen po posjedu kada su šutirali iz post-up pozicija.

Kad uzmemo u obzir težinu i specifičnost ovog šuta, Jabbarova postignuća postaju nevjerojatna. A postaje i jasnije zašto je nakon njegova odlaska 1989. sky hook ili horok polako ispao iz asortimana, postajući sve egzotičniji i sve rjeđe korišten u košarci 1990-ih, a pogotovo u novom tisućljeću. Igra se promijenila, teren raširio, a centri raspolažu s vještinama pored kojih horok postaje gotovo nepotreban i iracionalan, pogotovo zbog manje prometa u postu. Horok je, osim toga, težak za naučiti i potrebno je puno vremena da postane dovoljno ubojit. Danas je vrijeme trica i zakucavanja, a hook i dalje živi u varijantama i podvrstama, kad god se neki visoki igrač odluči izuzeti od okoline i uputiti loptu prema košu negdje visoko, izvan domašaja ostalih.

Jer horok je u košarkaškom genu i neće nestati.

Na kraju, i nama i našoj košarci je horok donio puno. Najvažniji šut u Ciboninoj povijesti jest onaj u finalu protiv Zvezde 1984. kada je Mihovil Nakić horokom — zapravo poluhorokom, ako ćemo po udžbeniku — ekipi priskrbio titulu prvaka, ali i ispunio uvjet Dražena Petrovića za dolazak u Zagreb koji je bio, kako legenda kaže, igranje u Europi.

Iako ćemo sve rjeđe vidjeti horok i nebesku udicu, sjećanje na Jabbarovu pozu u kojoj kao svjetionik nježno i usporeno stavlja loptu onamo gdje joj je i mjesto ostaje podsjećanje koliko je košarka lijepa vještina nalik plesu s loptom.

Ne propusti top članke