Balončić medijske euforije ispuhao se nakon visokog poraza od Španjolske 1:6 u finalu, ali činjenica da je hrvatska futsal reprezentacija do 19 godina starosti uopće došla u priliku nastupati na prvom Europskom prvenstvu u toj kategoriji ravna je čudu.
Najprije su momci u kvalifikacijskoj skupini, čiji su utakmice održane u karlovačkoj dvorani Mladost, nadvisili vršnjake iz Italije i Engleske; zatim su u Rigi, gdje — po riječima izbornika Marinka Mavrovića — nitko nije ni pozdravljao naše dečke po hotelu, napravili čudo. Rutinska pobjeda nad Ukrajincima i demoliranje Nizozemaca u grupnoj fazi nadogradile su moral pred susret Davida i Golijata u polufinalu s Portugalcima. S razinom ulaganja i generalne pozicije futsala kao sporta u Portugalu prolazak u finale bio bi pandam tome da Hrvate izbaci, kako je, kako je to ponovno izbornik slikovito naglasio, “futsal selekcija Farskih otoka”. Bio je to najbolji podstrek pred finale s također višestruko favoriziranim Španjolcima, koji su Hrvatsku već u skupini pobijedili s 3:0.
Odnos snaga u finalu bio je izjednačen svega minutu i 13 sekundi prije nego što će Adrián Rodríguez poništiti sjajni projektil Matea Mužara za 1:1. Šest primljenih golova na papiru ispadaju realnost zbog koje je djelovalo kao da je pojedincima neugodno pričati o tom finalu, a zapravo se radi o strašnom podvigu.
UEFA savezima daje izdašne subvencije, ali HNS klubovima pokriva samo troškove koji se odnose na djelatnike Saveza, odnosno povjerenike, suce i delegate
Zapravo, priča o futsalu generalno pojedincima predstavlja neugodu i dodatni je razlog zbog kojeg je ovaj sjajan rezultat čudesan. Iako je izbornik Mavrović s turnira u Latviji slao pomirljive tonove, znakovita je bila reakcija mladog vratara FC Splita Nikole Čizmića, koji je inače krenuo s vratarskom karijerom u velikom nogometu.
“Do srebra smo došli s pet pravih treninga. Što bi bilo da smo ih imali više?, požalio se nakon finala, objašnjavajući kako su na putu do Latvije ‘zapeli’ u Frankfurtu na više od 10 sati, zbog čega su ne samo kasnili, već i propustili par treninga. Onih kojih je ionako bilo premalo. “Ondje se igralo s Adidas loptama s kojima nismo nikad igrali, a treninzi vam trebaju da ih osjetite. Pa Španjolci su zajedno trenirali više od mjesec dana; oni su prije turnira imali 10 pripremnih utakmica, nije mi jasno kako mi nismo imali nijednu.”
Tu se, nažalost, nazire srž problema u odnosu Hrvatskog nogometnog saveza prema futsalu.
Ugušena pobuna
Možda vam je u periferni vid upala davna vijest o pokretanju inicijative Za bolji futsal, koju su 2012. s ciljem podizanja razine tog sporta u zemlji pokrenula renomirana futsal imena poput Miće Martića, Matije Đulvata, Ivana Pintera i Renata Čupića. Bio je to prvi konkretni korak ka zajedničkom djelovanju klubova u smjeru razvoja futsala u organizacijskom i igračkom smislu. S razvojnom strategijom kao prvim preduvjetom, a onda i nastojanjem da se futsal izdvoji iz HNS-ove ingerencije kako bi dobio veću autonomiju u donošenju odluka o svojoj budućnosti — a po uzoru na poteze koje su povukli baš Talijani, Španjolci i Portugalci — futsal je trebao konačno dobiti svoj pravi identitet na nacionalnoj razini.
HNS je tada u paničnom setu obećanja nakon četvrtog mjesta reprezentacije na seniorskom Euru te godine zadržao potporu najvećih klubova koji su se nećkali oko pristupanja inicijativi u strahu od gubitka individualnih pozicija. Unatoč podršci više od 100 registriranih klubova, stvar je tako pala u vodu. Naravno, obećanja su ostala neostvarena i klubovi su, kao i sport u cjelini, ostali izigrani.
Liga je pod ingerencijom Saveza početkom 2016. došla na rub regularnosti. Tenzije na relaciji HNS – klubovi kulminirale su prijetnjom štrajkom kada su dva navjeća kluba, Split Tommy i zagrebački Nacional, udruženi ispalili niz ultimatuma prema vrhušci Saveza. Govorilo se tada o tome kako je izbornik Mate Stanković tek ‘pijun’ Romea Jozaka i Davora Šukera i ponavljalo kako Savez ne sudjeluje ni u najbazičnijem pokrivanju troškova klubova koji zbog manjka sredstava jedva spajaju kraj s krajem.
“HNS prima 550.000 švicarskih franaka za futsal, gdje ide taj novac?”, bjesnio je tada alfa i omega Split Tommyja (danas FC Splita) Zoran Mamić. “U klubove ne stiže ništa, A reprezentacija ne može biti pokriće za sve troškove. Neka kažu u čemu oni to pomažu klubovima. Plaćaju li suce, delegate, putovanja, brinu li o razvoju igrača? Ne, sve to rade klubovi koji snose sve troškove, a mi njih zapravo uopće ne zanimamo”, zaključio je.
Naravno, HNS je i tada s vodom do grla promptno poslao Jozaka, tadašnjeg tehničkog direktora, da pokuša primiriti situaciju pod geslom “dijalogom do poboljšanja”. Od tog je dijaloga ponovno najviše profitirao sam Savez, ponovno ugušivši pobunu i održavši status quo uz donekle povećan naglasak na određenim kozmetičkim potezima poput organiziranja prijateljskih turnira ili pojedinačnih kampova. Međutim, problema je još mnogo; netransparentno vođenje Saveza očitovalo se i kroz neka ključna imenovanja u domaćem futsalu.
Uspjeh par budala
Iako su izmjene i dopune Zakona o sportu predvidjele da i futsal klubovi imaju zastupnike u izvršnim tijelima i komisijama Savez, sve u svrhu ispravnog detektiranja i artikuliranja potreba sporta, to im se u praksi nije omogućilo. Nakon HNS-ove Izborne skupštine u prosincu 2017. na red je došlo i formiranje stručnih komisija, a tu su predstavnici iz samog sporta ponovno, po tko zna koji put, isključeni iz procesa.
Iako je Savez, u svom klasičnom stilu, u tajnosti držao imena ljudi koje je sam postavili u Komisiju za mali nogomet i nogomet na pijesku, u javnost je ipak s vremenom procurila vijest kako čelnu poziciju u hrvatskom futsalu preuzima Ile Topuzović, nekadašnji ratni zapovjednik specijalnih postrojba dubrovačkog MUP-a. Topuzović je inače u prvi plan došao kada je kao čelni čovjek Županijskog nogometnog saveza Dubrovačko-neretvanske županije uoči te Izborne skupštine potpisao iznenadnu odluku kako njegov savez ipak povlači podršku Dariju Šimiću i staje uz Šukera. To da je naknadno završio u Izvršnom odboru Šukerove vlade, a posljedično i na čelu Komisije za futsal, onda djeluje samo kao logičan slijed događaja.
Iako gotovo polovicu ove srebrne U19 selekcije čine igrači njegova FC Splita, Zoran Mamić je nakon finala javno poručio kako je ovo “uspjeh par budala, par entuzijasta, koji uživaju u onome šta rade i koji uživaju u budućim vrijednostima”.
Iako je razvoj hrvatskog futsala ovisan o HNS-u, financiranje je i dalje oskudno i poprilično netransparentno. Ono ide iz dijela proračuna namijenjenog razvoju grassroots nogometa, a za koji UEFA pojedinačno savezima daje izdašne subvencije. Primjerice, u četvrtom ciklusu financiranja UEFA je predvidjela više od 610 milijuna eura za subvencioniranje grassroots projekata zemlja članica, u što spada i ženski nogomet, dok u petom ciklusu, koji počinje iduće godine, taj iznos raste na preko 775 milijuna eura. U sklopu tog ciklusa svaki savez inicijalno dobiva 4,5 milijuna eura za specifična ulaganja, od čega dodatnih 250.000 eura dobiva za razvoj “sudjelovanja u omladinskim, ženskim i amaterskim natjecanjima”, kao i 200.000 eura podrške UEFA Grassroots Chartera, programa razvoja grassroots projekata na nacionalnom nivou.
Logistika i strast
Nažalost, i dalje je pitanje gdje dobar dio tog novca odlazi, jer futsal i dalje živi gotovo isključivo od entuzijazma ljudi iz klubova.
Osim toga da su stručnim ljudima iz futsala zatvorena vrata HNS-ovih struktura, najbolji pokazatelj stanja je i činjenica da nacionalna liga od ove sezone broji 10 klubova, umjesto dosadašnjih 12. Problematika je slična kao i u ‘velikom’ nogometu — manjak sredstava znači da su klubovi ovisni o mrvicama, a bez ikakve dugoročne razvojne strategije sporta, izostanka relevantne gledanosti, pa posljedično i održivog marketinga, klubovi jednostavno ne mogu normalno funkcionirati. HNS im pritom ne subvencionira ni troškove opreme i igranja, već pokriva samo troškove koji se odnose na djelatnike Saveza, odnosno povjerenike, suce i delegate.
Kad se HNS hvali organizacijom kvalifikacijskog turnira za ovaj Euro do 19 godina u Karlovcu, treba znati da UEFA člankom 52. Propozicija natjecanja Europskog prvenstva nameće pokrivanje troškova domaćinu, ali istovremeno sudjeluje i s minimalno 10.000 eura subvencije organizatoru, što može porasti i na 25.000 eura ovisno o nacionalnom BDP-u države u kojoj se kvalifikacije održavaju. Dakle, čak ni na troškove organizacije takvog futsal mini-turnira HNS nema neke osobite izdatke, ali on mu dođe kao lijepa prigoda za izražavanje podrške sportu.
Omladinske škole koje okupljaju i izbacuju ovakve mlade talente također najvećim dijelom organiziraju i financijski održavaju klubovi, a razina te logistike ne može ni približno parirati razini na kojoj su zemlje čije su momke mladi Hrvati na ovom turniru nadmašili. Uostalom, hrvatski mladi reprezentativci su amateri, koji su dojurili na te 10-dnevne pripreme sa svojih sezonskih poslova i šaltera student-servisa.
Za njih je futsal strast, baš kao i za ostatak tih entuzijasta koji nam omogućavaju da se divimo izvanrednim uspjesima naših klubova i reprezentativnih selekcija. Odnosno, da se razveselimo na scene poput onih iz subotnjeg finala, kada našim momcima skandira čitava dvorana u dalekoj Latviji, uključujući i brojne navijače snažne Španjolske. Za njih sada zna čitava futsal Europa i bilo bi dobro kada bi znala da za njih sad prava borba tek počinje, makar to značilo da će im pri idućem susretu samo još jače stisnuti ruke.
Jer će bilo kakve promjene kod nas biti čudo veće i od ovog finala.
