Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Hrabri mali Eibar

U vlasništvu je navijača, dolazi iz najmanjeg grada u Primeri i sutra protiv Reala lovi Europu

Zadnja izmjena: 4. ožujka 2017. Profimedia

Nije to bila lagana šetnja za Luisa Maríu Cendoyu.

Eibar je možda malen, ali u ovom klaustrofobičnom gradiću, koji je kao pećina uvučen među pirinejske planine, za 90-godišnjeg Cendoyu svaka je šetnja teška. Ulice su nepravilne i mnogo je uspona, a jedan od njih vodi i do Ipurúe, malenog stadiona na brežuljku uz sami centar grada. Bilo je ljeto je 2014. i ondje je Cendoyu na ulazu dočekao Alex Aranzaba, predsjednik SD Eibara, nogometnog kluba koji je nekoliko mjeseci ranije izborio svoj prvi plasman u Primeru u povijesti.

Cendoya je bio njegov najstariji član, svoju je prvu iskaznicu ovjerio 1945. godine, i svi u mjestu od jedva 27.000 ljudi znali su da njemu treba pripasti čast. Starac je na stol spustio novčanicu od 50 eura, blicevi fotoaparata su ga zabljesnuli, a čep s ohlađene flaše cave odletio je visoko u zrak. Eibar je tog dana i službeno ispunio svoj plan – Cendoyi je prodao svoju 46.200. dionicu i skupio 1.724.272 eura – zadržao je pravo da bude profesionalni nogometni klub.

Ironično je to da je Eibar prije toga u neku ruku bio možda i najprofesionalniji nogometni klub u čitavoj strukturi španjolskog nogometa. To ga je te 2014. zamalo koštalo izbacivanja u treći rang natjecanja.

Klub koji je osnovan 1940. i uvijek bio u sjeni u baskijskim uvjetima velikih Athletic Bilbaa i Real Sociedada, većinu je svoje povijesti proveo je četvrtoj španjolskoj ligi, da bi se krajem 1980-ih ustalio u Segundi. Ondje je obično imao najmanji proračun, najmanji stadion i skrpljeni igrački kadar, a tako je bilo i u sezoni 2013./14., nakon što se sezonu ranije vratio iz Segunde B. Međutim, ovaj je put prvenstvo završio kao prvoplasirana ekipa i na terenu izborio plasman u najbolju španjolsku ligu. Izvan terena imao je drugi problem.

Radio je po pravilima.

Eibar je oduvijek bio narodni klub i mi smo željeli da ostane takav. Željeli smo da ljudi koji dolaze na stadion budu ti koji će donositi odluke

Naime, klub se striktno pridržavao svog malenog proračuna, sastavljajući momčad u skladu s time. Svi su troškovi plaćani na vrijeme i Eibar je bio financijski među najstabilnijim u Španjolskoj, a čelni čovjek lige Javier Tebas nazvao ga je “uzorom za sve klubove u zemlji”. Ali, prema zakonu koji se odnosi na momčadi prve dvije lige u Španjolskoj, svaki klub mora imati kapital u vrijednosti od minimalno 25 posto od prosječnih troškova svih članova Segunde, izuzevši dva s najvećim i dva s najnižim prometom. Što je u praksi značilo da je Eibar bio kažnjen za to što su drugi trošili – njegovih 422.253 eura nije bilo dovoljno i, iako je poslovao u plusu, morao je u šest mjeseci prodati dionice u vrijednosti od 1,7 milijuna kako bi se izjednačio s prosjekom u drugoj ligi.

Tvornička sirena na stadionu

“Bilo je to užasno saznanje za nas”, objasnio je kasnije Aranzaba. “Radili smo pošteno, s onim što smo imali, na kraju napravili povijesni rezultat, i to nije bilo dovoljno, jer su drugi bjesomučno trošili. Eibar je oduvijek bio narodni klub i mi smo željeli da ostane takav. Nismo ga željeli prodati nekom stranom investitoru, nismo željeli nekog izdaleka da ubrizga novac i odlučuje. Željeli smo da ljudi koji dolaze na stadion budu ti koji će donositi odluke”.

Eibar doista jest oduvijek bio narodni klub u pravom smislu te riječi. Gradić je do sredine 1980-ih imao relativno snažnu industriju, a onda su se tvornice naglo počele gasiti i populacija se gotovo prepolovila. Otprilike u isto vrijeme nogometni je klub ušao u Segundu i postao praktički jedina pozitivna stvar u gradu. Ljudi su subotom ostavljali sve probleme iza sebe i odlazili na Ipurúu, koja je postala simbol zajedništva u gradu. Nogomet je bio bijeg iz realnosti, barem nešto što je odavalo dojam normalnog života.

U idealna vremena grad je svako jutro u 7:35 budila sirena iz najveće tvornice, Alphe; bio je to znak da život u Eibaru počinje. Nakon što je tvornica zatvorena, sirena je prebačena na stadion i danas tamo, pola sata prije svake utakmice, označava trenutak kada počinje život za nogometni Eibar.

U globalnoj je akciji prodano preko 40.000 dionica; domaćim poduzetnicima i navijačima pridružili su se ljubitelji nogometa iz preko 60 zemalja i svi su oni za 50 eura mogli otkupiti jednu dionicu. Nitko, naravno, nije mogao otkupiti više od 2 posto dionica.

Tri godine kasnije stvari se nisu pretjerano promijenile na Ipurúi. Stadion je proširen – opet po nalogu La Lige, 2019. će imati  kapacitet od 7.200 gledatelja. I momčad je snažnija, ali klub se i dalje vodi jednostavnom premisom: trošimo samo novac koji imamo. To ih je u prvoj sezoni ostavilo u Primeri (Elche je izbačen zbog financijskih problema), a u iduće su se dvije stabilizirali i napravili momčad vrijednu sredine ljestvice.

Na Ipurui se igra dobar nogomet

Iako je na početku sezone trener José Luis Mendilibar zaključio kako je Eibarov cilj samo uvijek imati barem tri momčadi iza sebe, borba za ostanak stanuje daleko od najmanjeg grada u Primeri. Realno, iznenađenje je da je tako. Prije svega, ljetos su ostali bez nekoliko važnih igrača. Otišao je Borja Baston (bio na posudbi iz Atletico Madrida), koji je prošle sezone zabio 18 golova, a njegovim putem krenuli su i Keko (Malaga) i Saul Berjon (Pumas UNAM). Usto je i Eibar izgubio i element iznenađenja koji je imao na svom ligaškom početku.

Ipak, temperamentni Mendilibar, koji je radio i u Athleticu, Valladolidu, Osasuni i Levanteu, zajedno sa sportskim direktorom Franom Garagarzom okupio je jeftinu i solidnu momčad, koja je u odnosu na prošlu sezonu još i drastično napredovala. Pedro Leon, 30-godišnjak koji je nekoć igrao za Real Madrid a stigao je iz Getafea, pokazao se kao pravi pogodak, a priliku je odlaskom Bastona iskoristio i napadač Sergio Enrich, koji je ove sezone postigao 10 ligaških golova.

Međutim, slika o Eibaru kao čvrstoj, agresivnoj, pomalo dosadnoj momčadi ni nakon tri godine nije se pretjerano promijenila – čak i mnogi od onih koji je hvale smatraju je dosadnom.

Istina, Mendilibar je svjestan njenih limita i igru adaptira tomu, ali to je dobra momčad koja igra dobar nogomet. Ovi su momci agresivni u obrani, s visoko postavljenom zadnjom linijom i pritiskom na suparnika. Nijedna momčad u ligi nema više osvojenih lopti, a samo je Las Palmas češće ulovio suparnika u ofsajd zamku. Osim toga, ove su sezone samo Barcelona, Real Madrid, Sevilla i Atletico zabili više golova od Eibara, a samo su tri momčadi imali više udaraca na gol.

Klub je postao standardni prvoligaš, velike momčadi postale su svakodnevica u malenom mjestu. Štoviše, ove je sezone ostao neporažen na gostovanju kod Real Madrida – na čijem bi stadionu, da se stanovništvo Eibara na njega natiska sve do posljednjeg čovjeka, još uvijek ostalo 53.666 praznih sjedalica.

Danas, tri godine nakon što se izborio s propisima koji pogoduju bogatima i velikima, Eibar dočekuje Real Madrid na svom stadionu u utakmici iz koje su mu bodovi važni u borbi za mjesta koja vode u Europu; nakon remija sa Sociedadom tri je boda su iza šestoplasiranog Villarreala.

Dospjeti u kontinentalna natjecanja bilo bi lijepo, ali za Eibar to nije ni toliko važno. Narodni klub iz nogometne provincije već odavno je uspio. Eibar funkcionira u svijetu velikih i bogatih i po tome je već odavno najuspješniji španjolski nogometni klub.

*Korišteni materijali iz Marce, The Guardiana, The Timesa, magazina Josimar i knjige ‘Eibar the Brave: The Extraordinary Rise of la Liga’s Smallest Team’ Euana McTeara

Ne propusti top članke