Hrvatska rukometna reprezentacija nije se uspjela plasirati u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Egiptu. Katar je odškrinuo vrata i dao joj šansu za popravni ispit pobjedom protiv Argentine, ali Danska je ta vrata zatvorila. Zalupila ih je ravno u nos i poslala je Hrvatsku doma uvjerljivom pobjedom koja je kompletirala blamažu u Egiptu.
Valjda je postojala iluzija da se može dogoditi klik. Nakon šoka od Argentine i nakon što je Lino Červar dao ostavku, u javnosti je prevladavao stav — ili, bolje rečeno, nada — da će se reprezentacija zatvoriti negdje u sobu na sastanak; da će se homogenizirati, skupiti glave, galvanizirati se i pokazati karakter, želju i zajedništvo. Mi smo bogomdani, trebamo se samo probuditi iz ovog zimskog sna i to je to.
E vidite, upravo to nas je i dovelo ovamo — čekanje nekog čarobnog štapića koji će riješiti sve.
Sportaši su ljudi i psihološki aspekt sporta je često ključan za uspjeh. To je neosporno. Problem je kada svaka priča počinje i završava psihologijom, odnosno motivacijom, jer u našem javnom diskursu je u suštini stavljen znak jednakosti između tih dvaju pojmova. Tog ‘klika’ prije utakmice s Danskom nije moglo biti. Da postoji neka sklopka koju možeš podignuti ili spustiti, onda treneri ne bi trebali niti postojati. Bili bi suvišni jer sve je ionako na igračima — kada oni odluče da nešto dovoljno jako žele, oni će to sami. Bio bi suvišan i trening; zašto bi se satima uigravali kada je dovoljno galvanizirati se i skupiti glave kako bi pokazali karakter. Eventualno bi trebalo održavati fizičku spremu s kondicijskim trenerom i ostati u formi, a onda će psihologija riješiti sve.
Nema čarobnog štapića, postoji samo rad. Čekanje klika, hvatanje prečica, vjerovanje da smo bogomdani i da će se sve posložiti dovelo nas je do blamaže u Egiptu
Zapravo, rukomet — ali općenito sport, pogotovo timski — i jest psihologija, samo ne onakva kako mi mislimo da jest. Otprilike šest posto čovjekove moždane aktivnosti otpada na svjesno razmišljanje o stvarima koje radimo. Primjer za to je dijete koje uči pisati. U početku, dijete aktivno mora razmišljati o tome koju crtu će prvu povući dok piše slovo. Nakon dovoljnog broja ponavljanja, ta vještina seli iz svjesnog razmišljanja u nesvjesno. Jednom teška motorička vještina nakon nekog vremena i dovoljno ponavljanja postaje prirodan potez o kojem više ne razmišljamo i izvodimo ga automatski, potpuno refleksno jer nam je prirodan.
Ista stvar je i sa sportašima. Oni su svjesnu kontrolu svojih mišića sveli na automatizam, složene i iznimno teške motoričke radnje su doveli do te mjere da ih izvode bez da moraju razmišljati o njima. Kreću se, dodaju i šutiraju na automatskoj razini, sasvim prirodno i bez da razmišljaju i tome. Taj se proces zove mišićna memorija i sveden je na karakteristiku mišića da pamte, a onda brže i efikasnije izvode naučene pokrete. Međutim, ta memorija se ne sprema u samim mišićima, ona se događa u mozgu.
Klik je na treningu, ne u sobi
Stvar je u tome što se sve to događa u onih 94 posto nesvjesne moždane aktivnosti i nema veze s motivacijom. Kada su igrači uigrani i kada je trenažni proces dobar, onda se javlja efekt da svi “razmišljaju istim mozgom”. Sinkronizirani su, osjećaju jedan drugoga, izvode iste akcije i odlučuju se na iste reakcije, a da toga uopće nisu svjesni. Razumiju se bez da uopće moraju komunicirati, a najčešće ni razmišljati, jer imaju međusobnu kemiju. Ali kao i sve drugo, ta kemija se stvara. Napadač automatski krene i prije nego što mu suigrač doda loptu, a tu dobije onih ključnih pola sekunde viška u odnosu na onu dvojicu u kojoj napadač kreće tek kada mu suigrač krene dodavati loptu.
Veći dio prvog razreda u školi trošite na to da naučite pisati na način da ne razmišljate o tome koju crtu prvo povlačite dok pišete neko slovo, nego da dođete na tu razinu da kroz pisanje usvajate informaciju koju zapisujete. Ista stvar je s treningom — on služi da dođete na razinu na kojoj ne morate razmišljati kada krenuti ako suigrač ima loptu nego da to radite automatski jer “koristite isti mozak” i na isti način čitate dostupne informacije. To je kemija.
Hrvatska je imala konstantne probleme u napadu jer je morala razmišljati o svakom potezu, nije mogla zabiti gol jer ništa nije izvodila automatski. Upravo zato ne postoji ‘klik’ niti skupljanje glava, galvanizacija i pokazivanje karaktera. Klik se događa kroz treninge i trenažni proces, on nije u sobi na sastanku iz kojeg će igrači izaći kao pobjednici.
Upravo zato u ovom trenutku nije više pitanje što je bilo, nego što će biti. Prva stvar koju moramo prihvatiti je ta da nema čarobnog štapića. Nema sklopke koja će kliknuti i s kojom će sve biti dobro, ima samo planski rad i dugoročni rezultat. Naravno, Domagoj Duvnjak će se vjerojatno bolje razumjeti s Lukom Stepančićem s kojim je odradio 100-tinjak utakmica nego s Ivanom Martinovićem s kojim igra prvo veliko natjecanje i između njih još nema te kemije jer nisu odradili dovoljno treninga da čitaju informacije na isti način. Ali ono što određuje brzinu kojom će oni uhvatiti istu valnu duljinu, osim individualne igračke kvalitete, jest kvaliteta treninga.
“Svi očekuju zlato, to je nerealno”
Loš rezultat se dogodi. Od 2003. do danas odigrana su 22 velika natjecanja, po devet svjetskih i europskih prvenstava te četiri turnira na Olimpijskim igrama. Hrvatska je bila oličenje kontinuiteta rezultata. Samo su Hrvatska i Francuska u tom razdoblju 16 puta igrali polufinala tih natjecanja, a prva iduća je Danska sa 12 polufinala, Njemačka s osam i Poljska s pet polufinala. Naravno, Francuska je bila rezultatski uspješnija. U tom razdoblju Francuzi su uzeli devet zlatnih medalja i jedno srebro, a Hrvati imaju dva zlata i pet srebrnih medalja, ali su konstantno bili tu. Čak 16 od 22 puta među najbolja četiri. Gubili su utakmice — recimo, s Francuskom u nokaut utakmicama u tom razdoblju omjer je 3-6, s Danskom 1-6, sa Španjolskom 3-5 — ali su uvijek bili tu, za razliku od gotovo svih drugih.
Ispali smo? Osramotili smo se? Nećemo igrati četvrtfinale?
Pa što onda?
Prije samo godinu dana Danska i Francuska su ispale u grupnoj fazi Europskog prvenstva. Dogodi se, to je sastavni dio sporta i oko toga ne bi trebalo raditi dramu jer se nije dogodilo ništa strašno. Nismo bili dobri, nismo dobro radili, bili smo trivijalni i pošteno je da budemo kažnjeni. Sve je to dio sporta. Ono na što sada treba paziti jest da ne nestanemo i da iz ovog turnira izvučemo pouku kako ne bismo ponavljali pogreške.
U suštini, ne bi trebalo biti razloga da nestanemo. Ovo je dobra momčad. Dogodio se kiks i neosporno je ružan način na koji se raspala, ali to je sve dio sporta. Ista ova momčad, malo gore ili malo dolje, prije godinu dana je bila druga u Europi i definitivno ima kvalitetu s kojom se može raditi. Ključno je izabrati tko će s njom raditi.
A birat će oni zbog kojih je nestao hrvatski klupski rukomet i zbog kojih je PPD Zagreb već godinama kanta za napucavanje u Ligi prvaka. Ako tu nisu donijeli prave odluke, na temelju čega očekivati da će ih donijeti u ovom slučaju? Ako su sve pretvorili u cirkus u kojem prilike dobivaju poslušnici, zašto očekivati da neće isto napraviti i s odlukom o novom izborniku?
“Poručio bih klubovima i Savezu da pomažu klubove da izbacuju mlađe igrače”, poručio je Červar u svojoj oproštajnoj poruci nakon utakmice. “Svi očekuju zlato, to je nerealno. Treba nam jakih klubova koji bi trebali producirati nove igrače, nove Duvnjake. Mala smo baza, mala zemlja, trebamo ulagati više u razvoj novih igrača.”
Može netko ne voljeti Červara, pa može mu čak i ne priznavati uspjehe koje je ostvario u karijeri, ali čovjek zna o čemu priča. On je svojedobno u Makedoniju odveo Luku Cindrića i Vuku Borozana iz Karlovca. Danas jedan igra u Barceloni, drugi u Veszprému, a Lino ih je odvukao u Metalurg jer ih u hrvatskom rukometu nitko nije prepoznao. Cindrićeva 243 gola u 33 utakmice očito nisu bila dovoljna da se u njega uloži. I pritom ne mislim na novac jer lova koju je dobio u Makedoniji je sitniš, nego na vrijeme i priliku da se razvija. Ako više od sedam golova po utakmici na seniorskoj razini nije dovoljno za ozbiljnu priliku, kako onda očekivati da neki klinac koji treba prijeći iz juniora u seniore dobije poštenu šansu za razvoj?
Nešto više od čiste improvizacije
To znači pojam “ulagati” koji Červar koristi. Da, naravno, treba novca, ali primarna stvar je znanje i vrijeme, a to oni koji vode hrvatski rukomet kontinuirano ignoriraju.
Uostalom, nositelji U21 reprezentacije koja je prije godinu i pol dana osvojila zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu su stasali vani. Martinović se razvijao u Austriji pa Njemačkoj, Ivan Šarac u Sloveniji, a niz slobodno možemo nastaviti donekle i Halilom Jaganjcem. Ništa drugačija priča nije ni kod Marka Mamića, a onda se čovjek mora malo zapitati u čemu je stvar ako u vanjskoj liniji nemaš nijednog šutera kojeg si odgojio kroz vlastiti sustav od Stepančića naovamo, a njemu je već punih 30 godina.
Talenta ima. I generalno gledajući jer postoje neke sjajne mlade generacije koje lagano odrastaju, ali i u seniorskoj reprezentaciji, tako da Hrvatska ne bi smjela nestata kako su nestale neke druge rukometne sile. Nedostaje sustav koji će obogatiti taj talent; od toga da klubovi produciraju nove igrače do toga da u napadu seniorske reprezentacije imamo nešto više od čiste improvizacije, neke uigrane kombinacije koje će osloboditi vic u igri od konstantnog grča u kojem se nalazi jer rukomet se ubrzao u odnosu na vrijeme prije 20 godina.
Ono čega nema — nema čarobnog štapića.
Postoji samo rad, dugoročni procesi koji će donijeti rezultate i na kojima se gradi budućnost. Čekanje klika, hvatanje prečica, vjerovanje da smo bogomdani i da će se sve posložiti samo od sebe dovelo nas je do blamaže u Egiptu. Kada to prihvatimo, tek onda možemo biti zbilja sigurni da nećemo nestati sa scene.
