Beskonačni dan reportera na Euru 2020. koji se igra 2021. sastoji se od obilnog doručka i obilne količine sitnica koje vam zapnu za oko ili uho.
„Nogomet je igra samopouzdanja“, uhvatim trenutak dječjih glasova koji se igraju tv komentatora na preproduciranim britanskim nogometnim reklamama u skupim TV terminima između dvaju poluvremena. U reklami djeca s mikrofonima izgovaraju najčešće fraze stručnih TV komentatora dok se njihovi vršnjaci od tri-četiri godine zabavljaju s nogometnom loptom, skoro većom od njih.
S frazom o samopouzdanju u uhu provodim cijeli dan utakmice s Češkom na ulicama, razgovaram s hrvatskim navijačima koji s beskonačnom vjerom u reprezentaciju dolaze u Glasgow. Dvoje navijača koji su stigli iz Hrvatske vjeruju da će se reprezentacija boriti barem kao oni koji su morali proći skupu karantenu od tjedan dana samo da ih gledaju uživo na tribinama. Brojni Škoti u hrvatskim dresovima muvali su se oko stadiona impresionirani srebrom na Svjetskom prvenstvu u Rusiji: vjeruju da danas ta reprezentacija igra na Hampdenu. Susreo sam i jednog Engleza koji dolazi na sve hrvatske utakmice na Otoku, impresioniran još zbog bronce u Francuskoj 1998.: vjeruje da će i na ovom Euru Hrvatska učiniti nešto posebno .
No, uz svu navijačku vjeru u momčad, Hrvatska do poluvremena gubi 1:0. Kako sam zbog 101. javljanja uživo kasnio s dolaskom na utakmicu, na stadion ulazim tek tren nakon vodstva Češke. Veliki semafor prikazivao je zumirani očaj na licima malobrojnih navijača koje već prepoznajem jer sam valjda svakog od njih danas već triput sreo. Tribine izgledaju prazno, a odnekud se čuju češki navijači kojih je toliko malo da ih ne mogu ni pronaći pogledom.
“Stigao si u pravi čas”, cinično prokomentira ljubazna broadcast službenica koja me smjestila na jednu od komentatorskih pozicija Hampdena koje su za ovu priliku pretvorene u epidemiološke boksove za novinare. Na vrhu stadiona šokira me sjajan komentatorski pogled na travnjak jer onaj reporterski — uz teren — uglavnom se ne razlikuje od onog kojeg sam imao dok sam još kao dijete sa starim išao na utakmice u Markovcu Našičkom, gdje uglavnom čuješ samo galamu, a gol vidiš rijetko ili nikako.
Ovo je ekipa koja je iz Hrvatske kroz karantenu stigla na #EURO2020 Do sada smo susreli tocno šest navijaca koji su prosli cijelu pandemijsku UK proceduru kako bi pratili reprezentaciju u Londonu i Glasgowu #n1info https://t.co/Hb2M4f2nUT
— Antonio Zavada (@azavada) June 18, 2021
Sada vidim sve, pa i previše. Uz sjajan pogled na teren, dobio sam i dva komentatorska ekrana: jedan s detaljnom statistikom i jedan na kojem je u tunelu pred početak drugog poluvremena stajala hrvatska reprezentacija. Dejan Lovren je već treću minutu objašnjavao nezainteresiranom sucu kako on tako inače skače i da to nije bio penal. Ostatak ekipe umorno je gledao u prazno ili u najboljem slučaju prema zidnim pločicama. Europsko prvenstvo je u tom tunelu izgledalo završeno, pomislio sam nakon kadra poslije kakvog vam prisjedne i sjajan pogled na teren.
Ni zakucavanje Ivana Perišića samo tri minute kasnije nije promijenilo dojam da je Hrvatska negdje izgubila samopouzdanje. Do kraja utakmice sa sjajne komentatorske pozicije uglavnom se vidio samo Luka Modrić, sveprisutan na svakom dijelu terena, te Zlatko Dalić kako nakon kraja utakmice presreće svoje igrače i upućuje ih pozdraviti hrvatski dio tribine. Pretpostavljam da su i do njega stigle kritike navijača koji su prošle nedjelje razočarano napustili tribine Wembleyja. Ne zbog poraza od Engleske, već zato što im igrači nisu došli zapljeskati.
Nakon boda, stigao je i pljesak pa su hrvatski navijači i dalje nepopravljivi optimisti. Pričaju mi kako će se svakako vratiti u Glasgowu i u utorak jer vjeruju u ovu reprezentaciju.
Vjeruju, čini se, više nego što ona vjeruje u sebe.
Antonio Zavada reporter je N1 televizije koji u Engleskoj i Škotskoj prati Euro2020.
